Prva Marija je mlada djevojka iz Trebinja, koja je došla u Banjaluku da studira. Na jednom banjalučkom festivalu upoznala je glumca Tihomira Stanića, koji joj je preporučio da ode na kasting za novi film Dejana Zečevića. Bio je to “Neprijatelj” i bila je to prva uloga Marije Pikić. Uslijediće filmovi “Djeca Sarajeva”, “Sa mamom” i “Sizif K.”, serije “Cvat lipe na Balkanu”, “Kriza” i “Lud, zbunjen, normalan”, nagrade na Sarajevo film festivalu i Kanskom festivalu…
Druga Marija je mlada djevojka iz Trebinja, koja je došla u Banjaluku da studira. Šta se sa njom dalje dešavalo, počećemo da saznajemo u subotu, 28. oktobra, od 21 čas, na kanalima RTS i RTRS, kada kreće emitovanje serije “Meso”, u režiji Saše Hajdukovića, a po scenariju Nikole Kolje Pejakovića.
Više o toj Mariji i o Mariji koja je glumi, saznali smo u razgovoru sa… pa, njima dvjema.
BOSONOGA: Ko je Marija koju ćemo upoznati u subotu i kako si glumački došla do nje, onakve kakva će nam biti predstavljena?
MARIJA: Kada sam saznala za nju, kada su mi rekli da je Marija, još iz Trebinja, moje prvo pitanje je bilo: “Može li bar drugačije da se zove?!” Plašila sam se na prvu da neću moći mnogo da odem od same sebe. Ali, što sam više zalazila u scenario i razgovarala, i sa Hajdukom (Saša Hajduković, režiser, op.a), i sa Koljom i ostalim članovima ekipe, što se više razvijala ona i njena priča, to je dobijalo potpuno suprotan smisao, jer je ona dijametralno suprotna osoba od mene. To su likovi sa kojima nisam ranije ni dolazila u dodir, psihologija sa kojom se nisam sudarala kao glumica, pa mi je zato i bila veoma zanimljiva. Marija je djevojka koja je otišla od kuće da studira, u potrazi za nekim boljim životom, nezadovoljna onim što je imala do tog momenta. Samo što je, eto, i impulsivna i svojeglava, i onda se uhvati izbora koji su pogrešni, povlači poteze koji nisu najpametniji, pa je to ne odvede na pravi put.
BOSONOGA: Uprkos sličnostima u osnovnim biografskim crtama, tvoj lični put po dolasku u Banjaluku je išao u sasvim drugom pravcu.
MARIJA: Sve je nekako drugačije. Ja sam sa Banjalukom na neki način i dalje “na Vi”, jer sam ovdje došla i do “Mesa” samo studirala, ovo je moj prvi profesionalni projekat u ovom gradu. Rano sam počela da radim i već na prvoj godini Akademije mi se otvorio rad pred kamerom, potpuno me odvukavši u pravcu na koji nisam svjesno uticala, niti ga birala. Stvari su se same dešavale i otvarale ka drugim gradovima – Sarajevu, Beogradu, ali nikako Banjaluci. Sada sam nekako zatvorila svoj lični krug.
BOSONOGA: Mada, imala si i jedno malo pojavljivanje u Hajdukovićevom “32. decembru”.
MARIJA: Jesam, ali to je baš uncredited. To je, u stvari, statiranje bilo, i to baš sa Ljubom (Ljubiša Savanović, takođe glumac u “Mesu”, op.a).
BOSONOGA: Da, sa Ljubom i Hajdukovićem.
MARIJA: Ma, sa Ljubom. Ljubo me udari po dupetu kao svoju sekretaricu. (smijeh) To je bilo sve, ali mi je to prvi set na kojem sam bila u životu. Tada nije bilo neke priče između Hajduka i mene, niti je bilo potrebe za tim, statiranje je bilo u pitanju. “Meso” je, naravno, bio dublji proces upoznavanja na relaciji glumac-reditelj, ali i sa likom. Meni je super raditi sa Sašom, koliko god to banalno zvučalo, ali je zaista tačno. Komunikacija sa njim je laka, brzo smo našli zajednički jezik, nismo mnogo šarali okolo.
BOSONOGA: “Meso” govori o teškim društvenim pitanjima. Koliko ovakve serije i filmovi mogu da utiču na teme o kojima govore ili stav javnosti o njima?
MARIJA: Nadam se, prije svega, da će i film i televizija kod nas, prvenstveno misleći na Banjaluku, koja je “mlada i zelena” u toj oblasti, sada dobiti odskočnu dasku. Pokrenule su se stvari i odmah se udarilo na velika vrata, i ja sam veoma ponosna, jer se prije ove ekipe maltene ništa nije radilo ovdje. A stvarno bih voljela da vidim Banjaluku u punom sjaju, jer Banjaluka ima kapacitet. Imamo Akademiju, koja je izrodila veliki broj generacija, ljudi koji rade na televiziji, glumaca… Bilo bi lijepo da svi dobiju parče svoga hljeba i neba. Nekako, to očekujem od “Mesa”. A kako će dalje da utiče i kako će ljudi da prihvate… Pa, ako ne pomjerimo nešto u čovjeku, onda znači da nešto ne radimo kako treba. Bar ja to tako doživljavam. Treba čeprkati po problemima i ljudskoj prirodi, odvlačiti to i u ekstreme ako je potrebno, ali da se poruka jasno prenese. U suprotnom, naš posao nema nekog smisla.
BOSONOGA: U vrijeme kada je “Neprijatelj” stigao na televiziju, sjećam se da je jedna gospođa na Facebook stranici filma komentarisala kako je malo razočarana, jer je očekivala mnogo više humora od Dragana Marinkovića Mace i Ljubomira Bandovića, a oni su “tek ponekad bili smiješni”. Jesmo li razmazili publiku silnim laganim komedijama?
MARIJA: Imali smo jednu fazu dovlačenja ljudi u pozorište i bioskop. Da bi se to učinilo, radili su se projekti poput tezgi i podilaženja razne vrste. Sada, kada smo dobili pažnju ljudi i ciljne grupe, trebalo bi da se rade stvari koje su malo ozbiljnije. I da se prestane raditi lokalno, za nas, već da se okrenemo malo i ka vani. Uopšte nije toliko teško izaći na strano, evropsko tržište, ali kod nas ne postoji svijest o tome koliko je to važno. Ja i dalje dobijam mejlove iz inostranstva od ljudi koji pogledaju “Djecu”, pronađu moju adresu i jave mi se sa pohvalama, a to je film star pet godina. To bi bili neki logični koraci – kada smo dobili pažnju ljudi, sada ih treba edukovati, podići sve na viši nivo kulture. To je moje mišljenje i uvijek mislim da ono nije bitno, ali me boli kada vidim da smo negdje zapeli. Valjalo bi pomjeriti stvari, jer sve je ovo postala neka zona komfora. Valjalo bi je napustiti, ne možemo ništa da uradimo ako ostanemo u njoj.
BOSONOGA: “Meso” se promoviše kao priča o društvu u kojem jedni na druge gledamo kao na komade mesa. U jednom intervjuu za magazin Lola si rekla kako se na žene još češće gleda tako, u seksualnom smislu, a ta diskusija je sada posebno aktuelna u svijetu filma, zbog Vajnstina (Harvey Weinstein) i lavine koja je uslijedila. Kako ti gledaš na ovu temu?
MARIJA: Lično, do sada nisam imala takvo iskustvo. Isto tako, koliko god je nezgodno pričati o tim stvarima, još gore je ćutati. Kada se nešto prećuti, nisi odmogao samo sebi za ubuduće, već i svim ljudima oko tebe koji mogu da se nađu u sličnoj situaciji. Ako jedan prećuti, svi prećute, to ide u nedogled. Sa druge strane, razumijem i ljudski strah, jer uvijek postoji neko ko je u tom odnosu uticajniji, može da utiče na blisku budućnost ili razvoj karijere, i onda djevojke ne žele da se kockaju sa tim stvarima, nego “ćuti i pravi se da se ništa ne dešava”. Ja sam već donosila slične odluke, koje su pravile drastične rezove u životu, i rizikovala sam, to mi apsolutno ne predstavlja problem. Ako treba da progovorim, progovoriću i uvijek bih ohrabrila takav postupak. Nije nikakav radikalni feminizam ako tražiš poslovnu ravnopravnost. To ne treba da bude u istom košu.
BOSONOGA: Još prije ovih dešavanja je bio vidljiv svojevrsni talas borbe za kvalitetnije ženske uloge, veći prostor za rediteljke, scenaristkinje… Kakva je situacija kod nas, postoji li ovdje neki impuls promjene?
MARIJA: Stara je priča da se glumice žale kako je mala lepeza uloga, i tu ima istine. Postoje uloge ženskih likova do 30. godine, i onda postoji jedan veliki jaz do znatno starijih likova. Ovo između, ženski likovi srednjih godina, prava je rijetkost. I ono što je napisano i urađeno, kada se psihološki gleda na lik, bude šturo. Glumice se zato uvijek bore da bude nešto bolje, drugačije, zanimljivije, da obogate svoje likove. To rade svi glumci, ali među glumicama je posebno izraženo. Sjećam se, kada sam još bila na Akademiji, tu su bile paralelne klase na smjerovima dramaturgije, režije… Izgubila sam i kontakt sa njima, ne znam da li se iko od njih još uvijek bavi onim što je želio. Svima nama treba ta sretna okolnost, da se nađeš na pravom mjestu u pravo vrijeme kako bi se neke stvari desile, ali očigledno to nije jedini faktor.
BOSONOGA: Ti si vrlo mlada dobila neke veoma velike nagrade. Koliko one zaista znače na ličnom i poslovnom planu?
MARIJA: Na ličnom nivou su potvrda da si uradio nešto dobro i da si na dobroj stazi. Profesionalno, nikada mi se nije desilo da sam nečim što sam radila otvorila vrata za nešto dalje. Sve što sam radila, radila sam preko audicija, tu sam dobijala uloge. Recimo, pomenuo si “Neprijatelja”… Kada sam otišla u Sarajevo nakon toga, na kasting kod Aide Begić za “Djecu”, ona uopšte nije imala uvid u bilo šta što sam radila prethodno, to sam saznala mjesecima kasnije, kada sam imala prostora da je pitam te stvari. I bilo mi je drago, jer je to potvrda kvaliteta nečega što sam radila u tom trenutku i što sam do tada radila na sebi. To je prepoznato, i onda je satisfakcija veća.
BOSONOGA: Nakon uspjeha na Kanskom festivalu, imala si ponude iz Mađarske, Njemačke, ali si ih odbila kako bi završila Akademiju. Poželiš li nekada da si tada odlučila drugačije?
MARIJA: Rano sam počela da radim pred kamerom i onda je rano krenulo to sjedenje na dvije stolice, balansiranje između Akademije i snimanja, i naravno da uvijek nešto trpi. Naša industrija je takva da nismo u situaciji da budemo mnogo izbirljivi, pa prihvataš skoro sve, jer ti je izazov, želiš da se baciš u neko vatreno krštenje, pomjeriš sopstvene granice. S druge strane, Akademija ima politiku, koju poštuju svi pedagozi, da se studentima ne dozvoljava rad mimo Akademije prije treće godine, a i nakon toga ide uz odobrenje profesora. Zahvalna sam svim profesorima koji su mi davali zeleno svjetlo, jer treba iskoristiti momenat. I pored svega što sam “propustila”, danas je veoma teško otići odavde, jer nismo državljani EU, što donosi birokratske probleme. Aktivna sam vani, na kastinzima i audicijama, i dešavalo mi se “mali milion” puta da budem u top tri, dođem do izbora za glavnu ulogu, ali se odustane zbog papira. To me najviše boli, jer smo u crnoj rupi, nekom vakuumu. Imam menadžera u Njujorku i agenta u Londonu, trudimo se, ali uvijek postoji neko ko je jeftiniji, bliži, razne stvari znaju da presude. Taj momenat me, kao glumicu, najviše zaboli, kada se druge okolnosti upletu. Kada se ne priča o glumcu i kvalitetu, već o birokratiji, e to je najgore.
BOSONOGA: Kako si se uopšte zaljubila u glumu? Je li se to desilo zbog oca, koji vodi DVD klub, ili je došlo nekim drugim putem?
MARIJA: Što sam starija, više mislim da je to uveliko uticalo. Ne mogu da iskristališem neki događaj ili momenat kada su se neke stvari desile, to je očigledno bio podsvjesni proces. Tata je otvorio videoteku tri mjeseca prije nego što sam se rodila, i ona i danas radi, iako više nikoga ne može da prehrani. Ali, radi iz ljubavi i ima neke standardne mušterije. Kako se tehnologija razvijala, sa VHS-a se prelazilo na DVD… čak je postojao jedan period, meni veoma zanimljiv, od šest-sedam godina, kada su išli i DVD-evi i VHS-ovi. S tim da su, na kraju, crtani filmovi ostali na VHS-u, jer djeca izgrebu DVD, pa roditelji dođu po VHS. Sve je to nekako lijepo. I tata je filmofil, svi smo u porodici, pa se stalno nešto gledalo, svaku noć barem po jedan film.
BOSONOGA: A šta voliš da gledaš danas?
MARIJA: U posljednje vrijeme mi je akcenat na televiziji, nikada nije bila jača nego danas. Ovo je strašno šta se proizvodi, šta rade HBO, Netflix i te velike kuće. Meni je to nevjerovatno, na momente jače i od filma. Čitala sam da među kolegama vani, ako smijem reći da smo kolege (smijeh), postoje borbe za takve serije, pa čak i među velikim imenima, jer su zaista izazovi. To me drži posljednjih godinu-dvije. Gledam i filmove, ali mi je akcenat na serijama, trujem se njima.
BOSONOGA: I sama si snimala i serije i filmove, radila i u pozorištu… Šta tebi lično više leži?
MARIJA: U pozorištu dugo nisam radila, ali upravo počinjem sa prvim probama za novu predstavu Gorana Damjanca, pa ćemo vidjeti kako se snalazim nakon nekoliko godina. Kada su filmovi i serije u pitanju, veoma je važno da glumac prati razvoj tehnologije i svoju glumu prilagođava tome. Bitno je da se nauče neke tehničke stvari, vrsta kamere sa kojom radiš, objektivi i slično, da bi mogao da radiš na sebi ispred kamere, da bi se našla mjera. Isto, naravno, važi i kada se prebaci u pozorište.
BOSONOGA: Serija, koja će biti pretočena i u film, pa predstava… Zašto je Banjaluka sve do sada čekala da te vidi?
MARIJA: Ne znam, nekako nije bio moj momenat. Često razmišljam o hronologiji koja se desila i ne mogu reći da sam išta od toga tražila. Stvari su se samo otvarale i dugo uopšte nisam imala plan. Sve se dešavalo samo, život na točkovima, u koferima… Svako novo iskustvo ti je prvo, i onda ne znaš da li previše razmišljaš o nekoj odluci ili ne, ali poslušaš intuiciju, i ona me je dovela dovde. Ne bih sada izabrala nijedan drugi put umjesto ovoga koji sam prešla. Jednostavno, biraš izbore zbog kojih nećeš kasnije žaliti. Nisam imala svoju banjalučku frekvenciju, ali sad se neke stvari dešavaju i zaista mi je drago. Ovdje su svi moji klasići, moje prve kolege… Banjaluka je od mene napravila glumicu.
