Posljednji je oktobarski petak, već je zapravo petak na subotu, ravno ponoć, kad sjedam na autobus Skoplje – Beograd. Vožnja traje nešto više od šest sati, ali je granica srećom blizu, na manje od sat vremena od Skoplja, pa neće biti granične kontrole usred vožnje i zaludnih pokušaja da se zaista zaspi.
Od pola dva do malo iza šest, autobus je u mraku, nema muzike, svi kao spavaju, ali ne bih rekao da neko baš čvrsto spava, ili samo zavidim onim srećnicima koji lijepo spavaju u svim okolnostima. Šiba bus balkanskom rutom, spava Srbija, a ja se pravim da spavam i povremeno mi uspjeva da sam sebe prevarim.
Stigli smo oko šest i dvadeset. Još je mrkli mrak, nema pravog nagovještaja zore. Za dvadesetak sati se kazaljke vraćaju sat vremena unazad i već sutra će oko šest biti pravo jutro. Taksisti predatori na peronu hvataju naivce. Svaki putnik bi morao znati da s takvima ne sjeda u kola, takvi naplaćuju minimalno dupli iznos standardne vožnje. Ipak, kad bi svi bili oprezni pred prevarantima, prevaranti bi postali lukaviji. To je evolutivna stvar, kao kod lavova i gazela, što su jedni brži, brži su i drugi, lijepo je o tome pisao Richard Dawkins.
O tome razmišljam dok prelazim Karađorđevu, pa kroz Koče Popovića, doskorašnju Zagrebačku, ulazim u Gavrila Principa. Telefonom zovem taksi na adresu Gavrila Principa 11. Nikad nisam bio u tom haustoru, a kad sa autobuske negdje idem taksijem, uvijek se tu pozicioniram. U univerzumu taksi kompanija, to je jedna od mojih adresa.
Vozilo je tu za tri minute, kako je i najavljeno. Vozač djeluje sneno, ne znam da li započinje ili završava smjenu. Stavljam kofer u prtljažnik, sjedam na prednje sjedište, kažem mu adresu i pominjem obližnju poslovnu zgradu kao landmark. On kaže da zna gdje je to, da mu žena tamo radi.
U trenutku kad auto kreće naprijed, iz zvučnika se čuju ti poznati plačljivi otegnuti akordi. I u sljedeće četiri i po minute, tu pjesmu koju sam čuo milion puta kao da slušam prvi put:
Ljeto ide, kako si mi ti?
Gdje si, s’ kim si, da mi je znati…
Ko li mi te ugrijao
dok je zimus snijeg padao,
ko li mi te ljubio?
Grom ga ubio!
Baš me briga gdje si otišla,
ravna ti je Jugoslavija …
Baš me briga, nisi dijete,
sve u korist tvoje štete
samo tvoje, al’ i moje
srce boluje …
Lipe cvatu,
sve je isto k’o i lani
hej, samo srce moje i srce tvoje
u ljubavi više ne stoje …
Zaklinjem se dušom i Bogom,
krvi mojom plavom, seljačkom!
Kunem ti se i umrijeću
ali ja te tražit’ neću,
neću, neću, a umrijeću,
a umrijeću …
Lipe cvatu,
sve je isto k’o i lani
hej, samo srce moje i srce tvoje
u ljubavi više ne stoje …
Sjećam se dobro te 1984, kad sam zaista prvi put čuo ovu pjesmu i kad je Goran Bregović prvi put zapjevao Tifinim glasom. I pomišljam, poslije trideset i kusur godina, sa ovim iskustvom i ovom pameću, kako je te iste godine objavljen Springsteenov “Born in the USA”. Na tom je albumu pjesma “Bobby Jean”, jedna od najljepših ljubavnih pjesama koje je Springsteen napisao, ali istovremeno i pjesma o prijateljstvu, o (privremenom) prekidu prijateljske saradnje sa Steveom Van Zandtom. Kad Springsteen pjeva kako će Bobby Jean da u nekom motelu čuje pjesmu koju joj pjeva, to je istovremeno i poruka Van Zandtu koji je napustio E Street Band.
I pomišljam, prvi put, kako se Bregović u pjesmi ne obraća samo nekoj imaginarnoj dragoj, nego i Željku Bebeku. Pita se gdje je ovaj, a zatim kako je, pita se tim stihom koji je savršeno kolokvijalan, i kafanski sentimentalan i gramatički idealan da bi se strancu koji uči naš jezik objasnilo nešto što se zove “etički dativ”, a istovremeno bi htio da izgleda da ga je baš briga. Slično je s bivšim ljubavima. Kako to u pravoj poeziji biva, jedno ne poništava drugo. Koliko god se emocije u detaljima razlikovale, osjećanje ostavljenosti je isto.
I čudo je zapravo koliko je Bregović u stanju da nekim ne-do-kraja artikulisanim vapajem prizove različite nivoe tradicije. Tog jutra dok slušam Tifu kako pjeva…
Kunem ti se i umrijeću
ali ja te tražit’ neću,
neću, neću, a umrijeću,
a umrijeću …
…ne mogu da ne mislim na Audena. On je svoju glasovitu pjesmu završio stihom “Moramo se voljeti ili umrijeti”, da bi poslije nekoliko godina, u skladu sa svojom poetikom potpune istinitosti, promijenio stih u “Moramo se voljeti i umrijeti”, jer moramo umrijeti u svakom slučaju, da bi naposljetku odustao od cijele pjesme i nije je uvrstio u izdanje svojih sabranih pjesama koje je lično odobrio.
Tražio je ili ne tražio, lirski subjekt će svejedno da umre, ali ona mora da zna da će on prije da umre nego da je potraži. U toj potrebi da ona to zna, da li se krije ljubav ili se krije nešto drugo? To je pitanje za koje svakom u svakoj situaciji treba vlastiti odgovor.
Ima Nick Cave pjesmu “Lime Tree Arbour”. Ima u mom zavičaju stari hotel koji se zove “Lipa”. Mirišu lipe u Palmotićevoj ulici u Beogradu u lipnju, a i inače.
Ravna je Jugoslavija i ravna je cesta kojom taksi piči dok poznati plačljivi otegnuti akordi nestaju u fejdautu.
Sljedeća pjesma je došla do polovine kad smo stigli na odredište. Plaćam, a taksista mi kaže da ne zaboravim kofer. Pomislim, neću, nisam dijete. Pomislim, neću, krvi mi, plave, seljačke. Pomislim, neću, neću, a umrijeću. Kažem samo: “Neću.”
Tiho je, ne čuje se ništa osim zvuka odlazećeg motora. Na horizontu se, međutim, sada već naslućuje ružoprsta zora. Jutro ide, zima ide, kako si mi ti…
