Bilo je pitanje koji će to film u ovoj fenomenalnoj filmskoj godini stvarno zasrati i razočarati svojim prikazivanjem. Neki su zračili razočarenjem i prije nego što su uopće dospjeli u kina, a neki su nakon projekcije lansirani visoko na rang listama, pa su i danas, i bit će još na duže vrijeme tema diskusije među filmskim ljubiteljima.
Drugi su, ipak, imali ogromna očekivanja, ali nakon njihovog gledanja, nešto jednostavno nije štimalo. Rupe u radnji, nezanimljivi likovi, monoton dijalog od početka do kraja, rupe u radnji, mnogo klišea, ogroman broj neodgovorenih pitanja, besmisleni postupci, rupe u radnji.
Ako ste pomislili da je današnja tema “Happy Death Day”, film koji je mogao obilježiti “filmski Halloween” i ostaviti dobar utisak, pogodili ste! Samo što je rezultat bio potpuno drugačiji nego onaj kakav smo zamišljali. Krećemo!
Tree Gelbman (Jessica Rothe) se noć nakon žestokog partijanja budi u sobi Cartera Davisa (Israel Broussard), momka sa kojim je očigledno provela večer. Neugodna atmosfera nije dugo trajala, jer se ona vratila u zgradu sestrinstva, nastojeći da ostatak dana (rođendana) provede sasvim normalno. Navečer, Tree ponovo odlazi na party, ali na putu do tamo biva ubijena od strane maskiranog ubice te se ponovo budi u Carterovoj sobi. Pretpostavljajući da je sve to samo sanjala, sa čuđenjem posmatra kako se stvari dešavaju identično kao i prethodni dan, dok se ne ponovi isto. Navečer je ponovo ubija isti ubica i ona se opet budi kod Cartera. Isti scenario se dešava sve dok Tree ne poduzme nešto povodom toga i konačno ne riješi svoj problem.
Scenario zvuči poznato? Podsjeća vas na “Groundhog Day” ili druge filmove bazirane na time loopu? Stvarno? Ni blizu. Osim što su “Groundhog Day” i jadni Phil (Bill Murray) toliko pođonjeni i pokradeni da su scenaristi odlučili da na kraju moraju biti spomenuti u filmu, kako bismo se prestali mučiti i konačno sjetili gdje smo to prije vidjeli većinu ovih elemenata i istih zapleta i raspleta.
“Happy Death Day” je možda isti, ali je prenatrpan mnogobrojnim ličnostima koje jednostavno nemamo dovoljno vremena da upoznamo, tinejdžerskim humorom i svim klišeima koje djevojka u jednom američkom sestrinstvu nosi sa sobom. Tree je taj stereotip od prvih trenutaka u filmu koje provodimo sa njom, a situacija se neće promijeniti do kraja. Sa ostalim ličnostima je ista situacija. Taman kada pomislimo da će se neko pojavljivati svakim novim danom i da će nam tako makar malo prirasti srcu, iznenadimo se kada ga uopšte ne vidimo naredni put. Zbog toga i jeste nemoguće razviti ljubav ili interesovanje za bilo koga osim glavne heroine. Ipak, svoje stereotipske uloge su svi odradili odlično.
U svojim mnogobrojnim pokušajima da spriječi svoje ubistvo i na taj nači prekine ovaj vremenski haos u koji je upala (iako ne znamo zbog čega se to desilo i vjerovatno nećemo saznati do nastavka, kojeg nam je Christoher Landon obećao), daje osjećaj publici da ipak pomisli kako se radi o nekom totalno zbunjujućem i teško rješivom slučaju, dok će kraj pokazati upravo suprotno. Landon se trudio da postavi tešku horor-misteriju pred nas, ali smo dobili jeftinu tinejdžersku slasher-komediju. Film je uspio da nas prevari par puta, tako što je predstavio naizgled konačno rješenje petlje, ali smo svakim novim buđenjem ponovo razmišljali šta je pogrešno uradila prethodni put.
Kada je Tree pokušala napraviti sebe boljom osobom i promijeniti svoj život na bolje, tako prenoseći neku pouku i nama, ona i pouka su ubijeni, a sutradan se ona probudila kao ista kučka koja je bila i do sada. Čak je i jadna Tree ostala zbunjena i iznenađena kada je uspjela riješiti svoju petlju. A ako je neko uspio predvidjeti šta će se desiti, svaka mu čast.
Ah da, ti veličanstveni klišei. Izaberite tri najdraža i oni će se vrlo vjerovatno naći u ovoj priči. Tu je, naravno, tragični gubitak majke, sa kojom ne znamo šta se dogodilo, loši odnosi iz nepoznatih razloga sa ocem, partijanje na koledžu, djevojka koja traži potpis za peticiju, zabrana za kaloričnu hranu i ostale besmislene zabrane sestrinstva, momak na koledžu, koji nije kao ostali, seksualni odnos studentica-profesor, i oni još sitniji i malo manje upadljivi.
Da li je film, u stvari, pravljen tako da bude komedija, pa ga nisam dovoljno dobro shvatio? Ne znam, ali uz svo razmišljanje koje sam mu posvetio, odgovorio bih da nije i da je jednostavno užasan, ako ste se nadali dobrom hororu i misteriji.
“Happy Death Day” će vam oduzeti vrijeme koje ste mogli utrošiti da pogledate mnogo kvalitetnije filmove. Ipak, ako ćete ga gledati sa prijateljima u kinu, mogao bi biti veoma zabavan (ukoliko se budete mogli suzdržati od komentarisanja do kraja projekcije i ne budete ometali druge). Makar ćete se dobro zabaviti nakon projekcije diskutujući o onome što ste pogledali.
Naslovna fotografija: Blumhouse / Universal Pictures
