Dok su moje bake gazile jugoslovenskim šumama, a djed muku mučio u Mathauzenu, tog marta 1944. godine, Holivud je održao još skromniju ceremoniju dodjele filmskih nagrada – nakon 15 godina tradicije, banket je postao passé, i šaroliki svijet filmskih stvaralaca se preselio u mnogo veći Grauman Kineski teatar, napunivši više od dvije hiljade mjesta uglavnom pripadnicima svih rodova američke vojske, kojima su besplatno podijeljene ulaznice.
“KAZABLANKA” (“CASABLANCA”)
Režija: Majkl Kertiz (Michael Curtiz)
Uloge: Hemfri Bogart (Humphrey Bogart), Ingrid Bergman, Klod Rejns (Claude Rains), Pol Henrid (Paul Henreid), Konrad Vajt (Konrad Veidt)
Nagrade: Oskari za najbolji film, najbolju režiju i adaptirani scenario
Ovo je prvenstveno politički film, pun direktnih i skrivenih poruka, snimljen s namjerom da zbunjenom američkom narodu pojasni opasnost od nacističke ideologije. U suštini, dominira naklonost antifašističkoj borbi i sažaljenje ka izbjeglicama iz ratom uništene Evrope, koji se u talasima slivaju u Maroko, tada još pod klimavom vlašću višijevske Francuske. Kazablanka vrvi od raznih očajnika, špekulanata i špijuna, a većini je cilj da se domogne Lisabona i spasonosnog broda za slobodnu Ameriku.
Najpopularnije mjesto u gradu je boemska kafana američkog probisvijeta Rika (Bogart), kojeg, navodno, ne zanimaju zaraćene strane, baš kao ni Ameriku prije ulaska u rat, nego samo gleda svoj posao, profit i ćeif (baš kao Amerika i dan-danas). Druži se s korumpiranim šefom francuske policije Renoom (Rejns), koji voli kocku i dobru cugu, iako ponekad mora pokazati silu pod prijetnjama njemačkog majora (Vajt), koji je pak došao da uhapsi vođu češkog pokreta otpora Viktora Lasla (Henrid). Laslo se pojavljuje u kafani sa suprugom Ilsom (Bergman), Rikovom starom ljubavi (“uvijek ćemo imati Pariz”), koja ponovo pokrene davno ugasle strasti u Riku, kako za njom, tako i za borbom za slobodu.
I da nije bilo Ilse, Rik je oduševljen Laslom, iako to ne pokazuje. Sve vrijeme izgleda da Rik Laslu nabavlja pasoše za Ameriku zbog ljubavi prema Ilsi, no na kraju shvatamo da je Rik moralni pobjednik, jer je izabrao pravu stranu i pomaže Laslu i Ilsi da odlete za Lisabon, upucavši njemačkog stražara na aerodromu, gdje ga izvlači drugar Reno (“privedite uobičajene osumnjičene”). No, Rik zna da je Laslo bitan za borbu, a Ilsa je bitna Laslu. I više ništa nije bitno.
Ako se pitate šta jedan film učini da traje vječno i vremenom postane još bolji i popularniji, vjerujte da nećete lako naći odgovor. U čemu li je kunst?
U poređenju s “Građaninom Kejnom” (“Citizen Kane”), Kazablanka nema nekih novih tehnika, nema kosih uglova i dubokih zumova, nema art dizajn ni genijalnost Orsona Velsa (Orson Welles), niti teški okus holivudske melodrame. Jedino što mi pada na pamet jeste momenat – ovaj film je uspio uhvatiti momenat istorije u originalnoj turobnoj atmosferi, kao duha u bocu. I svaki put kada se taj duh pusti van, donese sa sobom dašak onog vremena, s uvijek nekim novim osjećajima i detaljima.
Ali, decenijama nakon Drugog svjetskog rata, kad je od mračne atmosfere ostala samo uspomena u školskim čitankama, nedorečena ljubavna priča Rika i Ilse je isplivala na površinu i ostala da pluta za nove generacije.
Svako gledanje ovog filma je početak jednog divnog prijateljstva.
