Kada je kritika nešto značila? Sjećate li se tog vremena? Vjerovatno ne, kao ni ja, bar ne direktno, već eventualno po predanju.
Još mogu da se prisjetim Kišove (Danilo Kiš) demonstracije sile u “Času anatomije”, ali sve što je ostalo među nama, civilima, jeste poneka replika ili doskočica. Jedan od omiljenijih mi primjera skorijeg vremena je mentalno čeljade moga bratića, koji napisa doskočicu koja nije bila vrijedna subjekta. Elem, rečenica je glasila kako je “Rajko Petrov Nogo jedini domaći pisac koji piše sa prelaza iz 20. u 19. vijek”. Objektivno, ovo je odlična opaska, ako znate opus pomenutog, još bolja ako ne znate. Na kraju dana, to je samo šaljiva replika teksta koji je i sam autor zaboravio.
Bilo je u bivšoj nam državi relevantih kritičara po pitanju ovog našeg, filmskog interesovanja. Polimac je u Hrvatskoj žario i ma šta mislili (kasnije) o njemu, on je među prvima adekvatnu pažnju posvetio žanrovskom filmu u štampanim medijima. U Srbiji je Tirnanić bezobrazno dekonstruisao medij koji bezuslovno volimo. Postojalo je vrijeme kada je erudicija značila više od kladioničarskih izvještaja sa kino blagajni.
Kritika je u startu elitistička, a internet demokratija ne trpi takve stvari. Nekada je kritika imala možda i suviše moći. Piter Biskind (Peter Biskind) se u svojoj knjizi “Goli u sedlu, razjareni bikovi” (“Easy Riders, Raging Bulls”) prisjeća recenzije u kojoj jedan filmski kritičar opisuje film “Harold i Mod” (“Harold and Maude”) velikoga Hala Ešbija (Hal Ashby) kao “film koji je zabavan kao sirotište u plamenu”. Ova rečenica je zapečatila sudbinu filma nakon sedmice dana u kinu. Recenzija, koja ni otprilike nije bila tačna, diktirala je sudbinu filmu koji se snimao godinu dana.
Znao je Holivud moć pisane riječi, gostili su neki od najnepristupačnijih zvijezda neke od najrenomiranijih kritičara, ljude na koje ne bi u drugim okolnostima pljunuli da gore, sve radi par pohvalnih redova. To jeste bilo vrijeme prije nego što je internet dao podjednak glas svakome. Možemo da se pretvaramo da je svačiji glas na svaku temu podjednak, ali samim tim smo u startu licemjerni, jer znamo da to nije istina. Ma koliko imao nisko mišljenje o sebi, mislim da ipak nisam na istom nivou sa onim carem što je “Vuku sa Vol Strita” (“The Wolf of Wall Street”) dao keca zato što nigdje u filmu nije vidio obećane vukove iz naslova. Ma koliko ta recenzija vjerovatno bila lažna, sama činjenica da danas ne možemo biti 100 odsto sigurni u to je donekle i poenta.
Narod će uvijek naći načina da iskaže svoje nezadovoljstvo. Prije nepunih 40 godina, Miša Radivojević je snimio “Kvar”, prema ovome precijenjenom mišljenju jedan od najvećih najzapostavljenijih filmova Jugoslavije. “Kvar” se te godine našao na listama renomiranih evropskih časopisa, u samom vrhu ostvarenja, tamo gore, između Felinija (Federico Fellini) i “Lovca na jelene” (“The Deer Hunter”). Za to vrijeme se Radivojević našao spavajući na klupi, kraj zgrade RTS-a, zbog konkretnih prijetnji koje su nemilice stizale zato što je čovjek snimio sisu ili dvije.
Filmska industrija je, u osnovi, industrija obmane. Saša Karanović se skoro našao ispod drvlja i kamenja zbog odličnog teksta o tim prevarama i barjaktaru istih – Kristofesru Nolanu (Christopher Nolan). Filmovi ovoga autora su, što kaže engleski idiom, dim i ogledala. Sjećate se njegovog “Prestiža” (“The Prestige”)? Da, onog gdje Bouvi (David Bowie) igra Teslu, onog što završava replikom o tome kako ne gledamo tačno zato što želimo da budemo prevareni.
Ništa to nije novo, varali su nas i reditelji i glumci, žanrovi… “Veliki” (“Big”) je film u kome trinaestogodišnji dječak poželi da bude odrastao i probudi se kao Tom Henks (Tom Hanks). Svi smo gledali, svi smo voljeli, svi smo potisnuli činjenicu da tog dječaka obljubi znatno starija gospoja. Kada se Majkl Džej Foks (Michael J. Fox) vrati u prošlost, mora da se brani od rođene majke, koja se pokušava ogrebati za snošaj sa rođenim sinom.
Svi su se kod nas zgrozili kada je izašao “Srpski film”, prvenstveno zbog samog naslova. Zašto se morao zvati srpskim? Kao da će nam to narušiti ugledni svjetski renome, dok je čovjek samo iskoristio ono što je bilo ispred njega, napravivši klasični eksploatacijski film i iskoristivši banalni hajp. Dok nam sve trune iznutra, mi se i dalje grčevito borimo da sačuvamo imidž. Kada je Maja Miloš snimila “Klip”, svi su se obrušili na odabir tematike i nisu shvatali zašto neko ima potrebu da radi takav film i sa njim izlazi u svijet, a malo ko je problem vidio u istinitosti filma i činjenici da nam djeca postaju idioti dok mi češljamo babe.
Kritička misao mora da postoji, čak i ako je dijametralno suprotna od naših stavova. Kada napišem da potajno želim da je Roberta Beninija (Roberto Benigni) zakačio neki konc-logor, to je degutantno, a kada čovjek napravi film o Holokaustu tako da svako dijete poželi da i ono bude tu, ne bi li dobili tenk – to je humanost. “Život je lijep” (“La vita è bella”) je sveo najveću tragediju i zločin moderne istorije na igru žmirke. Ako ste se ikada pitali da li može biti nostalgičan film o koncentracionom logoru, a da nije iz njemačke perspektive.
Kritika bi trebalo da dobaci do one nedostižne objektivnosti. Meni je najbolja, najzanimljivija, a i jedina koja ima danas smisla – ona subjektivna kritika. Ljudi koji pišu ove kritike, oni najbolji, svojim su rezimeom dobili pravo da udare na sve filmske dogme. One prave vrijednosti će ostati neokrnzute, dok će revizija nekih dati nešto sasvim drugo, ne nužno dobro. Na kraju dana, pogotovo te subjektivne kritike, proizilaze isključivo iz ljubava prema mediju, a to je ono zbog čega mu se svi uporno vraćamo.
Naslovna fotografija: Paramount Pictures
