Vještice su uvijek bile kvalitetan i nepresušan izvor za scenariste horor filmova, samo je stvar u tome da li će nam ih oni servirati na kreativan i neviđen način.
Čitavu ludnicu u modernom dobu je pokrenuo legendarni “The Blair Witch Project”, naizgled niskobudžetni film ispričan kroz kamere tri glavne ličnosti. To je bilo to – nova ideja prezentirana koristeći novu tehniku. Mišljenja su, naravno, bila podijeljena na one koji su mislili da je to horor za slabiće, jer se, kako tvrde, u filmu “ništa ne dešava”, a drugima i dan danas tjera strah u kosti. Htjeli vi to ili ne, i dalje važi za jedan od najboljih horora ikada snimljenih!
Nedavno, prijatelj mi u priči reče mi da je počeo da gleda nešto o vještičarenju, ali je ubrzo ugasio, jer je radnja bila takva da se “ništa konkretno nije dešavalo”. I sam sam već mnogo puta čuo za “The Witch” i vidio da se on nalazi na brojnim listama na koje sam nailazio. Nakon analize i dosta razmišljanja, nakon što se film završio, shvatio sam i zašto je uvršten na mnogobrojne liste, zašto je tako brzo zaboravljen, zašto je toliko dosadan i naporan, i zašto je fenomenalan!
“The Witch” definitivno nije kao svaki horor film koji danas imamo priliku da gledamo u kinima. Nema već viđenu radnju i vrijeme odvijanja, nema standardni dijalog, nema standardnih ličnosti, nema standardni zaplet, ima mnogo pitanja.
Obična puritanska porodica pokušava započeti novi život u okolini Nove Engleske nakon što ih je zajednica odbacila i uskratila im život u gradu. Nakon što najmlađi sin iznenada nestane, raste nepovjerenje i paranoja među preostalim članovima.
Već od samog početka, atmosfera će biti vrlo neprijatna i odmah će vam usaditi nemir i nelagodu. Zasluge idu predivnoj paleti hladnih boja i njihovim međusobnim kombinacijama u određenim scenama, kao i njihovom uklapanju sa življim bojama u rijetkim trenucima. Veći dio filma je snimljen koristeći se samo dostupnim prirodnim izvorima svjetlosti, što je vrlo rijetko i nimalo lahko u današnjem filmskom svijetu. Tonovi koji su na ekranu zajedno grade različite intenzitete i vrste straha.
Omjer slike, također u modernom dobu nepopularan i nekorišten, fantastično se uklopio u film. Na početku je definitivno potrebno da se oči naviknu, ali ubrzo sam shvatio da bi bilo koji drugi format teško odgovarao. Omjer 1.66:1 je korišten sa razlogom, kako bi se najbolje prikazao odnos malene kolibe i njenih rezidenata sa ogromnim stablima i tamnim krošnjama kojima su okruženi. Kamera često prikazuje nevjerovatne široke kadrove, bilo da su u prirodi ili u samoj kolibi. S druge strane, krupni planovi su također zablistali pa bi se ličnosti mogle protumačiti i bez ikakvog dijaloga.
Pošto je čitav film ispričan na staroengleskom jeziku, u nekim scenama je teško razumjeti dijalog od riječi do riječi (zbog toga naštimajte sebi titlove). Dijalog dodatno doprinosi razvoju radnje i poboljšava osjećaj tadašnjeg vremena. S obzirom na to da je čitava tema crpljena iz različitih dokumenata i spisa o vještičarenju u periodu sedamnaestog stoljeća (puni naziv filma jeste “The VVitch: A New-England Folktale”), ali i različitih bajki i narodnih priča, mnogo dijaloga je nastalo upravo na toj bazi.
Soundtrack je također potrebno spomenuti, jer svaki put kada čujete bilo koju od uključenih numera, dovoljno vam je za čitav život. Neće biti potrebe da se podsjećate tih zvukova, a moguće je da će vam i tišina stvarati napetost. Svi navedeni elementi čine i jednostavnu scenu, kao što je običan lov na zeca, zadivljujućom. Film je, naravno, ispunjen odgovarajućom simbolikom o kojoj neću govoriti, jer biste se sami trebali time pozabaviti.
Anya Taylor-Joy (Thomasin) i Harvey Scrimshaw (Caleb) su zaista zablistali i pokazali na najbolji način zašto su upravo njima dodijeljene te uloge. Ostali glumci su naravno, perfektno oživjeli i dočarali druge članove porodice. Navodno je i sva životinjska ekipa bila raspoložena za suradnju, osim Black Phillipa (što ga je koštalo toga da bude u više scena).
Radnja je i odlična drama, razdiranje jedne porodice zbog nečega natprirodnog što izaziva nepovjerenje i mržnju između njenih članova. Problem može nastati ondje gdje je nastao i sa “The Blair Witch Project” – u zapletu i njegovoj izgradnji. Oba filma zahtjevaju isto, da uključite svoju maštu i infiltritate se u film što bolje možete. Radnja će imati smisla i doživjet ćete horor onako kako je to i ciljano.
“The Witch” je jedno od boljih horor ostvarenja 21. stoljeća, jer je poseban na mnogo načina. Pošto nije toliko očekivan i predvidljiv, sa dosta jumpscarea i klasičnim horor elementima, brzo je odbačen i zaboravljen. Neki su mu čak zamjerili i ime, jer su na osnovu toga zamišljali drugačije razvijanje događaja. Možda ljudi jednostavno žele konkretnu radnju, jer su im apstraktne umjetničke gluposti dosadile.
Prije naglog zaključivanja šta “The Witch” jeste, a šta nije, potrebno je da stavite dobre slušalice, zamračite prostoriju, dobro se ušuškate i tek onda, duboko koncentrisani i željni daljih dešavanja u filmu, utonete u svijet vještica. Nadajmo se da ćete se izvući iz njega!
