Kada je 1961. godine Savez književnika Jugoslavije, uz našeg Ivu, predložio i hrvatskog Miroslava za Nobela, ep o neprijateljskoj vatri između Andrića i Krleže ugleda svjetlost Jugo dana. No, Ivo je još tada haiku izrazom sumirao stvar: “Ne Krleža ili Andrić, nego Krleža i Andrić”.
Da ste s kraja 19. vijeka priupitali bilo Monea, bilo Manea da li među njima bukti vatra rivalstva, isti biste odgovor dobili. Istina – priča o njihovom bratstvu i jedinstvu jeste, kao i svaka poštena drama, započela konfliktom i konfuzijom, ali se rasplela tako što je Mone na golim rukama nosio Maneov kovčeg na posljednji ispraćaj.
Dakle – ne Mone ili Mane, no Mone i Mane.
Ipak, istina jeste i da se pri pomenu ova dva stara majstora upitnici nad glavom pretežno pojavljuju zbog puke konfuzije, ne toliko zbog pozicioniranja umjetnika u kontekst uloge koju su odigrali u istoriji umjetnosti, Francuske i sveopšte kulture.
Kako ih uopšte razlikovati? Postoji li razlika osim činjeničnog stanja da je riječ o dva čovjeka? Ako i postoji, kakve veze pa ima Mani (Money) s tim? Krenimo od momenta kada je sve suštinski i počelo.
Oskar-Klod Mone (Oscar-Claude Monet) je rođen 14. novembra 1840. u Parizu.
Eduar Mane (Édouard Manet) je rođen 23. januara 1832. u Parizu.
Ako vam šta u životu znači, Mone bijaše Škorpija, a Mane Vodolija. (Ni meni.) Kako su postali zvijezde na nebu umjetnosti?
Premda je lajt-motiv u istoriji umjetnosti da veliki umjetnici (i pokoja umjetnica) za života u bijedi, jadu te eventualno bez uha trunu, a tek nekih stotinjak godina nakon smrti budu prepoznati kao validni kontributori polju, to baš i nije bio slučaj sa Moneom i Maneom.
Iako neshvaćeni, kao i svi pošteni umjetnici, i Mone i Mane su se afirmisali dok su još udisali vazduh ovozemaljskog svijeta.
Zamalo prezimenjaci su oficijelno pripadali istom stvaralačkom talasu, istoj viziji vizuelne umjetnosti, istom pokretu otpora koji je nastojao da odbaci okove krutog realizma koji mu je prethodio.
Oficijelno, Mone i Mane su igrali za tim impresionista. Ali, jesu li stvarno? Semi-oficijelno, Monea su krunisali titulom oca, a Manea titulom samog kralja impresionizma, ali…
Cijeli talas impresionizma, koji je uzbudio i živce pokidao umjetničkom miljeu Francuske, dobio je ime po, danas čuvenoj, Moneovoj slici “Impresija, izlazak Sunca” (“Impression, soleil levant”). Oskar-Klod je bio i jedan od 30 pobunjenika koji su aprila 1874. u Parizu izlagali kao Anonimno društvo umjetnika, slikara, skulptora i grafičara. “Anonimno” slobodno stavite ovako, pod znake navodnika, jer zna istorija, a znaće i budućnost ko su oni bili. Od Sezana (Paul Cézanne) i Degaa (Edgar Degas), preko Renoara (Pierre-Auguste Renoir) i Pisara (Camille Pissarro), pa sve do Moriso (Berthe Morisot) i našeg Monea, buntovnički duh ovih anonimaca i anonimke (autorka vapi od želje da akcentuje kako je Moriso rođena sa XX hromozomom) ogledao se u proglašenju nezavisnosti od konzervativne akademije i Salona, koji je u prošlosti odveć često odbijao njihova djela, te traganju za slobodom izraza i umjetničkih osjećanja.
Umjetnost predvodi narod? Zvuči odveć romantično, ali istina je da je prije tragično.
Impresionisti su esencijalno tragali za nečim što bi se, ma koliko teatralno zvučalo, moglo nazvati i ljudskim pravom umjetnika, a to je sloboda da predstave svoj rad publici. Baš kao što i danas percepciju savremenih umjetnika može, i u velikoj mjeri odista oblikuje, nahođenje kustosa renomiranih muzeja, tako je i tada kontrolu kvaliteta u Francuskoj vršio žiri Salona.
Tom istom žiriju su radovi impresionista bili nedostojni i bogu neugodni. Neugodni i nedostojni do te mjere da je sama riječ “impresionizam” od strane Luija Leroaa (Louis Leroy), autora i kritičara umjetnosti tog (ne)doba, iskorištena kao uvreda, a ne oda. Naime, Leroa se referisao na nedovršen izgled Moneove impresije te aplikaciju tehnike slučajnosti, a ne sigurnosti. Ipak, impresionisti su objeručke prihvatili sebe kao takve – one koji hvataju trenutke i neumoljivo promjenljive ćudi prirode i svakodnevnog života; one koji žive i stvaraju impresiju u jednom dahu, u jednom potezu kista, u jednom izlasku sunca.
Sad kad smo konstatovali da Monea s potpunim pravom nazivaju i samim ocem impresionizma, postavlja se pitanje: A gdje je tu kralj Mane?
Tu je i, što bi se reklo, neće on niđe, ali…
Desnu ruku na srce, a lijevu na čelo, Mane je u djelu bio više začetnik ranog modernizma no kralj impresionizma. Njegov opus na jedinstven način objedinjuje realizam, amanet iz prošlosti, impresionizam, tekovinu umjetnikove sadašnjosti, te modernizam, kao ideju čije će vrijeme tek da dođe.
Na internetu, tekovini 21. vijeka, da se pronaći do te mjere banalan opis razlike između Monea i Manea da isti graniči sa pukom genijalnošću: “Mone su flekice, Mane su ljudi”.
I zaista, ma koliko trivijalno zvučalo, ovih šest riječi otkriva tu suštinsku razliku između dva zamalo prezimenjaka, a zasigurno velika umjetnika. Ljudi nisu zgodni i pogodni za hvatanje impresije u onoj mjeri u kojoj pejzaž jeste. U teoriji, banalizacija prirode Moneovog i Maneovog rada zvuči jasno k’o dan, a u praksi se desi ovo:
S lijeve strane, vaše oči uočavaju djelo nazvano “Veliki kanal u Veneciji” (“Plava Venecija”), a s desne vam se ukazuje ostvarenje “Veliki kanal u Veneciji”. Ulje na platnu je, kako lijevo, tako i desno. Jedno je Mone, a drugo je Mane, al’ koje je koje?
Upravo. No, da se vratimo na put izvjesnosti te ulogu koju je Mane odigrao u teatru impresionizma.
Mone, zajedno sa Renoarom, nesumnjivo može da se uzme za pionira impresije. Ali, tehnike koje su Oskar-Klod i Pjer-Ogist razvili i prilagodili ideji impresionizma su iste one tehnike koje su pronašli u Maneovom radu. Davnih 1860-ih, Maneov studio u kafeu Guerbois će odigrati rolu i kao mjesto susreta nekih tamo anonimaca – Monea, Renoara, Degaa, Zole (Émile Zola), Fanten-Latura (Henri Fantin-Latour), Sislija (Alfred Sisley), Bazija (Jean Frédéric Bazille) i Dirana (Carolus-Duran). Katkad bi im se znali pridružiti još veći anonimusi – Sezan i Pisaro.
Maneova “banda” je bila sveopšteg boemskog duha, pa su tako, uz impresioniste, svoje mišljenje u vatrenim diskusijama na sastancima iznosili i pariški pisci, te poštovaoci, ali ne i prakitkanti, umjetnosti. Sa Maneom u žiži, kao kolovođom, grupa slobodnjaka se tipično sastajala dvaput sedmično – četvrtkom i nedjeljom. (Kao kurs njemačkog da pohađaju.)
Mogli bismo sada da krenemo putem finesa te kažemo kako je mladi Oskar-Klod (to je Mone, dakle) već sa 16 godina naučio kako da koristi uljane boje, te da je, nakon dvogodišnje službe u vojsci, pokušao da pronađe smisao i samog sebe u formalnim časovima umjetnosti da bi shvatio kako kontrolu jedino može da procesuira u prirodi, al’ ne i u potezima svog kista.
Mogli bismo kazati i da su neka od možda “najimpresionističkijih” djela iz Moneovog opusa nastala kada je 1923. njegovo oko postalo kataraktno, a njegova vizija pomućena. Mogli bismo, zapravo, danima da pričamo o Moneovoj opsesiji prirodom, čarobnom igrom svjetla u njoj te spektrom varijacija koje svjetlo može da kreira, kako na lokvanjima, tako i na platnu. Mnogo toga bi se još dalo podvući iz životnih priča jednog krštenog ateiste, pravilolomca i velikog frankofila. Jednog Monea.
A zatim bismo mogli i da priznamo da, za razliku od njega, prijatelj mu Mane suštinski nije imao niti jedan problem sa klasičnom školom umjetnosti, iako se taj nagledao više salonskih odbijenica od studenta generacije u potrazi za poslom. No, uz dobrostojeću porodicu, kao polaznu tačku, te vatreni liderski duh, kao razvojnu tačku – Mane je naučio kako da dostojanstveno primi “ne” kao odgovor i nastavi dalje. Smjelo objedinivši naizgled nespojivo – realizam klasične škole i slobodu impresionizma – Mane je kistovima i bojama udahnuo život svojevrsnom maneizmu. A tek šta bismo sve mogli da kažemo o Maneovim bojama! Ah, te boje, koje bi urezivanjem u nijanse, na Maneovom platnu plesale oštre kontraste i tako odvažno utjelovljavale Tachism tehniku! Ah, onu istu tehniku boja koju će impresionisti preuzeti i razbiti u znatno manje zakrpe i fleke kolorita!
Mogli bismo, ali nećemo. Jer, temeljna analiza Mone/Mane rada je odavno predstavljena u Bibliji. Dakle, Jansonovoj istoriji umjetnosti.
A još vam nije ni rečeno kakve veze, pobogu, dakle poJansonu, Mani ima sa svim ovim. Naime, rečeno jeste da, kako Mane, tako ni Mone, nisu u umjetničkom miljeu izazivali lavinu pitanja “A ko ste sad pa vi?”, ali to ne znači da su imali onaj mani koji bi danas imali da prodaju svoja djela na čarapama, donjem vešu i drugim garmentima od vitalnog značaja.
Mane je bio deblji po džepovima, jer je talasao bolje u krugovima društvenih statusa, pa se tako nerijetko dešavalo da svom prijatelju Oskaru-Klodu posudi novac. A kad se Moneova žena Kamij (Camille) razboljela, Eduar će odlučiti da mu oprosti sve dugove.
No, nemojte misliti da mu je ovaj ostao dužan. Šest godina nakon Maneove smrti, u ovoj drami se obznanjuje lik jednog američkog kolekcionara umjetnosti. Sa 20.000 franaka u džepovima, naum mu je bio jasan – otkupiti “Olimpiju” i odnijeti je preko bare. Ono što će tada uslijediti je sasvim spremno za rubriku “Ne vjerovali ili da”.
Naime, Mone batali kist te narednih nekoliko mjeseci svoj životni poziv mijenja za obavljanje poslova knjigovođe i PR-a (to se tada, jelte, drugačije zvalo), a sve kako bi organizovao sakupljanje novca te otkupio “Olimpiju” i vratio je u sigurne ruke… otadžbine Francuske. “Olimpija” je i dan-danas na sigurnom u Orseju.
I sad napokon dolazimo do poente.
Negdje nam je milije da živimo u zabludi da su odnosi s javnošću i sveopšta promocija proizvoda, usluga i/ili ideja ekskluzivitet savremenog društva. “Drukčijeg ukusa uz malo izmišljenog prkosa”, oni su odveć dugo dio ovog našeg, nekakvog civilizovanog svijeta.
Katkad se tako autorka teksta ovoga zapita koliko je samo istorija umjetnosti heroja i heroina izgubila, jer uz njihove skute nisu koračale mecene i drugi menadžeri, jer se niko nije riječima i djelima borio za njihove “Olimpije”, i jer prosto populus nikad nije čuo za njih. Koliko? Ima li ta autorka pametnija posla? Ne vjerovali ili da, ima da piše nekojakav PR plan. A taj čin bi ona svim savremenim umetnicima i umjetnicima od srca preporučila.
Budite Mane svom Moneu. Budite Mone svom Maneu. Budite impresionista, kao Mone, pa ne čekajte da vam tamo neki žiriji zvona zvone. Budite realista kao Mane, pa PRihvatite pokoje PRavilo igre.
To vam ne znači da ćete biti manje umjetnici i manje slobodni. To vam više dođe kao šansa da oslobodite svoju umjetnosti, da je upoznate sa svijetom i planetom, da se izborite za goli život kulture. Šteta je stvarno da od kulture ostane samo tur. A neljudski je da živite od ljubavi za umjetnost, ma koliko to poetski odjekivalo u ušima.
U ime Monea, Manea i Manija, amin.
P.S. Posjetite ovu stranicu i, ako riješite 20/20, stavljam kapu na glavu samo da bih mogla da vam je skinem.
