Kad sam bio klinac i kad sam djetinjasto-navijački gledao Evroviziju, u Evropi je bilo mnogo manje zemalja, pa nije bilo polufinalnih večeri. Takođe, nije bilo telefonskog glasanja, pa se mnogo rjeđe moglo unaprijed znati ko će kome dati 12 poena. Bio je samo jedan izuzetak, barem mi tako danas šapuće sjećanje. Turska je Jugoslaviji po pravilu davala 12 poena.
I ne znam zapravo od koga sam prvi put čuo tumačenje zašto je to tako, je li moguće da je to rekao voditelj na televiziji, ili neko od mojih ukućana ili gostiju u večeri kolektivnog gledanja TV-a, ali dobro pamtim da je rečeno da Turci vole Jugoslaviju zbog onog našeg čovjeka koji je poginuo u pokušaju da uhvate atentatori na turskog ambasadora.
Bio je deveti mart, datum valjda posebno zgodan za istorijske događaje u Beogradu, 1983. godine. Dvojica mladića jermenskog porijekla, Harutyun Krikor Levonian i Alexander Elbekyan, inače državljani Libana, s pištoljima su u po bijela dana, što se kaže, u 11 sati prije podne, na raskrsnici (tadašnjih) ulica Generala Ždanova i Bulevar revolucije sačekali automobil ambasade Republike Turske u Jugoslaviji. Kad je auto stao zbog crvenog svjetla na semaforu, otvorili su vatru na ambasadora i šofera. Ambasador Galip Balkar je pogođen tri puta u glavu i umro je u bolnici dva dana kasnije.
Atentatori su se, nakon što su izvršili svoju misiju, dali u bijeg preko Tašmajdanskog parka. Nekoliko slučajnih prolaznika pokušali su da ih zaustave. Među njima je bio i Željko Milivojević iz Inđije, student Mašinskog fakulteta u Beogradu. Jedan od atentarora je Milivojevića ubio na licu mjesta.
Atentatori su uhvaćeni i osuđeni na po 20 godina robije. Bilo je kasnije i nekih preinačavanja presuda, ali bilo kako bilo, obojica su već odavno na slobodi. Milivojevića su posthumno odlikovale i Jugoslavija i Turska. I sve bi to bila tek istorijska fusnota da riječki bend Paraf nije 1984. godine izdao album “Zastave” na kojem se nalazi i pjesma pod naslovom “Željko”, pjesma koja ide ovako:
Tko zna kud bi letjele
Kud bi letjele laste
Da se nisi utrnuo
Osamdeset treće
Tko zna koliko je snova
Koliko je metak ugasio snova
Za ovaj san
Što se marljivo slaže
Hladiš sebe Željko
Na pločniku mokrom
Kako li si tužno
Pod pravim kutom u povijest ušao
Pamtit će te narod
Ko Gavrila Željko
Pamtit će te narod
Ko Gavrila Željko
Pjesma je zapravo neobično transparentna. Željko iz pjesme je umro od metka 1983. godine. Pjesma, naravno, govori o Željku Milivojeviću, mada je bilo i drugih tumačenja, mada su neki govorili da opisuje slučaj iz Rijeke, kada je neki momak nastradao bježeći od milicije, tako što je pao s velike visine. Neki su znali i da se taj slučaj desio baš u Rijeci, odakle je i grupa Paraf, samo bi uvijek smetnuli sa uma da se taj njihov slučaj desio 1982, a ne 1983, te da nije bilo nikakvog metka.
Nije ipak taj nesporazum posve besmislen. Čovjek može voljeti pjesmu, a da i ne zna na koga se tačno odnose stihovi otpjevani hipnotičnim glasom Pavice Mijatović. A ipak, kad znaš cijelu priču, i još poslije više od 30 godina, drukčije se smrzneš dok je slušaš.
Gavrilo iz posljednjeg stiha je Gavrilo Princip, to je valjda izvjesnije i nego to da je Željko – Željko Milivojević. Duša pjesme je u tome da stih ide “ko Gavrila Željko”. Teoretski je mogao da ide i “ko Principa Željko”. Bio bi jednako pjevljiv i imao bi jednak broj slogova. Ali to ne bi bio taj stih i ne bi bila ta pjesma. Mnogo je važno da su obojica na first name basis.
Godine 1984. je pala 70. godišnjica Sarajevskog atentata. Ima nečeg sličnog u setingu ovog atentata i beogradskog atentata na turskog ambasadora. U oba slučaja su žrtve u automobilu, u oba slučaja se iz pištolja puca iz blizine. Dva Jermena su u to vrijeme bili u ranim dvadesetim. Neko ko nije pjesnik bi njih dvojicu usporedio s Principom. Neko ko nije pjesnik bi se sjetio i da je motiv za atentat neraskidivo povezan s Prvim svjetskim ratom. Naime, Jermeni su atentat izvršili iz odmazde zbog masovnih zločina koje su Turci počinili nad njihovim narodom u toku Prvog svjetskog rata.
U vrijeme kad je Paraf otpjevao “Željka”, iz jugoslovenske perspektive je izgledalo nevjerovatno da se narodi i države i decenijama poslije jednog zločina krve zarad njegove pravne kvalifikacije: je li ili nije bio genocid. U vrijeme kad je Paraf otpjevao “Željka” mislili smo da je naša emancipacija nepovratna. U vrijeme kad je Paraf otpjevao “Željka” i samo ime Željko bilo je jedno od simbola te emancipacije. Željko je, kako se govorilo, narodno ime, ime koje su nosili i Srbi i Hrvati i Muslimani i Jugosloveni i, naročito često, djeca iz miješanih brakova.
Sve se to čuje iz posljednjih riječi koje pjeva Pavica Mijatović. I čuje se to vrijeme u kojem nikom našem nije padalo na pamet da je ambasador musliman, a da su atentatori pravoslavci. Čuje se ta, što bi druga pjesma rekla, osamdeset četvrta koja se vuče i čuje se grozno vrijeme koje u današnjom sjećanju može biti samo oznaka klime, a ne oznaka epohe. I čuje se zašto su Željko i Gavrilo iz iste priče, jer su bili mladi, jer su imali herca, kako se to kaže, jer nisu mislili, kao u jednom stihu iz 1982, da “za ideale ginu budale”.
Ima neko zajebano poetsko duplo dno u tim finalnim stihovima. Mogu se čitati i skoro cinično. Ako ćete pamtiti ko narod Gavrila, neće te pamtiti nikako. Istorija pamti Principa, nema sumnje, ali da li narod pamti Gavrila?
Postoje ordeni, postoje prisjećanja o godišnjicama, postoje i ulice u Subotici i Kaluđerici, recimo, koje se zovu imenom Željka Milivojevića. I postoji pjesma koja pamti Željka i koja, pamteći Željka, pamti i Gavrila.
I postoji sjećanje da je postojalo vrijeme u kojem se kultura sjećanja performativno uspostavljala. Postojalo je vrijeme kad je Paraf bio bend, a ne privremena potvrda Dejtonskog sporazuma prije nego se u Parizu i službeno potpiše. Pamtimo Željka, jer je to pamćenje unaprijed parafirano. Stihovima što se nisu bojali da budu proročanstvo.
Pamtit
Će
Te
Narod
Ko
Gavrila
Željko
