Na fotografiji: inženjer zvuka Džozer Kremer (Joseph Kraemer) i Benisio del Toro (Benicio del Toro), 1996. godina
Bili smo mladi i bez ijedne brige. Niko nije imao mobilni telefon, što znači da niko nije imao kamere. Nije postojao TMZ, nisu postojali paparaciji. Bio je samo jedan lik, Vudi (Woody), ali je on bio pun poštovanja. Ako niste željeli da vas fotografiše, on to ne bi uradio. Ljudi su bili mnogo slobodniji i mnogo se više zabavljali. To je, u principu, nestalo.
Ovim riječima se Rendal Slavin (Randall Slavin) za magazin Hollywood Reporter prisjetio Los Anđelesa devedesetih godina. Tačnije, mlade umjetničke scene tog grada iz tog perioda. Slavin je tada i sam bio njen dio, mladi glumac koji je pokušavao da se dokopa Holivuda.
“Živio sam u malom apartmanu, malo gore uz ulicu živjeli su Džered (Jared) i Šenon Lito (Shannon Leto), a 10 zgrada odatle je bila Rouz Mekgouan (Rose McGowan). Moj cimer – koji je spavao na dušeku, a ja na krevetu – bio je Kris Mekveri (Chris McQuarrie), kojeg sam upoznao preko Brendona Rojsa (Brandon Royce), danas scenariste…
…Mekveri je radio u štampariji, a ja sam noću dostavljao pice. On i njegov srednjoškolski drugar Brajan Singer (Bryan Singer), koji je tek bio diplomirao, planirali su film. Dok sam ja pokušavao da spavam, Kris bi se nadvijao nad svoj laptop u ćošku, pušio i pisao ‘Uobičajene osumnjičene’ (‘The Usual Suspects’)“, prisjetio se Slavin.
Upravo taj scenario će Mekveriju 1995. donijeti Oskara. Životni put njegovog cimera će, ipak, krenuti u drugom pravcu. Umjesto holivudske zvijezde, Slavin je postao vješt fotograf, koji je u svojoj karijeri sarađivao sa magazinima kakvi su Vanity Fair, Rolling Stone i GQ.
Njegova vještina i sklonost fotografiji bili su, međutim, vidljivi još tada. Uz sebe je uvijek imao svoj analogni foto-aparat i bilježio trenutke druženja sa tadašnjim “običnim klincima”, koji će ubrzo postati poznati širom planete.
A danas, kada su mnogi od njegovih cimera i drugara iz noćnih izlazaka na naslovnicama upravo magazina za koje Slavin radi, on je odlučio da objavi fotografije iz onog vremena i sve nas odvede u godine kada je današnji Holivud tek nastajao.
“Nije bilo tog straha ‘ako uradim bilo šta, biće zabilježeno nečijom kamerom’. Mislim da su ljudi danas mudri, znaju da ništa nije tajna. Mrzim da koristim riječi ‘nevino’ kada se govori o fotografijama, ali postoji nedostatak samosvjesnosti u ovim kadrovima”, kaže Slavin.
Dodaje i to da je bio svjestan činjenice kako je okružen posebnim ljudima, i da je zato želio da ta vremena zabilježi na fotografijama, kako ih ne bi zaboravio.
“Sjećam se jedne audicije za neku užasnu stvar sa tim jednim klincem. Izgledao je suviše dobro i imao je te jebeno velike plave oči. I na kraju je on dobio posao. I to je bio Džered. Sjećam se da smo se vraćali nazad do automobila i pričali o tome kako bi trebalo da se družimo…
E, to su ove fotografije. Mi. Klinci. Koji se druže”, najbolji je Slavinov opis.
Sve fotografije: Randall Slavin
