Čekao sam, dočekao, i poslušao album.
Po mom mišljenju, radi se o najiščekivanijem domaćem rok albumu 21. vijeka. To se može zaključiti iz privrženosti Vranjkovićeve publike. Već dugo na našoj sceni nema benda ili autora s čijim se pjesmama ljudi u toj mjeri poistovjećuju i u čijim pjesmama se prepoznaju. Ako nije tako, demantujte me. Kad neko ima šta da kaže, ima ko i da sluša. Nikola govori o stvarima koje od individue neminovno traže da promišlja o sebi, o svom okruženju, o svojim bližnjima, o emocijama, o umjetnosti, o “vremenu koje utrne što ne izleči” (“Tajni život suterena”)…
Čekao sam, dočekao, i poslušao album.
Ovo je, u svim pogledima, jedan veliki album. Obimom, na njemu postoji 15 pjesama, plus bonus, skrivena traka “Bućka”. Značajem se već dokazao, ali će se i tek dokazati, kao što to svaki veliki album radi, svojim trajnim uticajem, svojim temama, svojom trajnošću i kvalitetom.
“Fotelja” je zadržala emociju u ovom zaokruženom izdanju. Sada smo spoznali i njen kraj, odnosno kako je on originalno bio zamišljen, a to je da se katarzična, smirujuća melodija ponavlja u nedogled. Druga pjesma na albumu je godinama vjerovatno i moja najdraža, “Zadrži svoj dah”. Iskreno, nisam bio siguran da li je moguće da se studijski uhvati ta emocija i energija koju ima uživo. Veoma, veoma naivno od mene, to je sve što mogu reći o svojim sumnjama. Prati je svima dobro znana gromada od pjesme “Dve reči”, koja je prošle godine uokvirena spotom koji joj fantastično pristaje.
Da se malo ubrzaju stvari, tu je “Moraćeš da naučiš da živiš sa tim”, snimljena sa bendom Autogeni trening. Preko ove tri poznate pjesme dolazimo do jedne potpuno nepoznate, a to je “Džonatan Livingston”, meditativna, repetativna melodija, skoro folk u smislu Dejvida Judžina Edvardsa – akustična balada sa dodatkom flaute, koju majstorski svira Džamal Al Kisvani (Jamal Al Kiswani). Divna kompozicija, i na svom mjestu. Nekima draga i zbog istoimene priče. “Nikada ti neću više otkriti nijednu tajnu” smo već čuli u onoj “poluzvaničnoj” verziji, na izdanju “Underground Session”. I ona je odoljela vremenu.
“Veronautika”, pjesma po kojoj je album dobio ime, predstavljena je prije njegovog izlaska. Nije bilo lako prodrijeti kroz ovu pjesmu. Mnogo je tu novina: nerazgovjetni razgovor brodskih kapetana, blast beat koji ne popušta do kraja, agresivne dionice na basu, koje je odsvirao Damir Martinović Mrle iz benda Let 3, i na sve to mistični i jezivi tekst: “Vesla su dignuta, nebo je granica i poslednja želja samo tvoja tišina / Bez dima tamjana i pesme mantija da čuju se talasi Save i vetrovi Dunava”. U pjesmi se od jednog kapetana može čuti da pominje “1229”, što predstavlja kilometar Dunava, kao i u pjesmi grupe Block Out “1228 (zečevi beli)”. U pitanju je razgovor dva broda koji treba da se mimoiđu, pa obavještavaju jedan drugog gdje se ko nalazi putem radio-stanice.
Prvi album zatvara dvanaestominutna kompozicija “Tajni život suterena”, vjerovatno najdirljivija pjesma na njemu. Već smo čuli flautu na albumu, a sada imamo i sitar.
Ovih osam pjesama bi bilo sasvim dovoljno da Nikola ostvari svoj magnum opus, ali, što bi se reklo, tek smo na pola puta.
Drugi dio, drugi CD, počinje pjesmom “Večernja zvona”. Počinje rifom u maniru grupe Iron Maiden. Gotovo banalan metal rif, repeticijom dobija sve veću moć, kao da čeka da ga “ukopčamo”. Za njom dolazi vjerovatno i najiščekivanija kompozicija na albumu, “Marburg”. Nikola na njoj djeluje na izmaku snaga, ali to samo pojačava doživljaj pjesme.
“Fototapet” je još jedna “novija” poznata pjesma. Dobila je i video-spot, uz pomoć obožavalaca, koji su slali snimke drveća na vjetru sa mobilnih telefona. “Vi ste mi, ali mi smo oni” je vesela, brza, potpuno zbunjujuća pjesma za ovaj album. Tekst, iako satiričan, ne razvedrava album, a težina raste svakim sljedećim slušanjem. To nije jedina konfuzna stvar u toj pjesmi.
Sljedeća na albumu je “Vosak”. Majstorska, prljava, bluz pjesma. Mnogima nije legla prvim slušanjem. Biće potrebno vrijeme da ta pjesma legne na svoje mjesto. “Dve hiljade i kusur godina” je vjerovatno najhrabriji podvig na albumu. Pjesma koja uživo dobija liturgijska svojstva, genijalno je zabilježena na ovom albumu. Nikola, sve zreliji, dubljeg glasa, hrapavijeg, ipak uspijeva otpjevati intonativno isto kao i prvi put. Album završava promišljajuća i zaključujuća “Za životom ili za sudbinom”. Bolji kraj ne treba tražiti. No, i poslije nje postoji skrivena, bonus traka “Bućka”, koja ilustruje bućkanje kojim se mame somovi pri pecanju.
Velike albume prave veliki umjetnici, veliki muzičari. Njih na ovom albumu ima, ako se ne varam, čak 22. Ali, ovakva ostvarenja ne zavise samo od muzičara, tj. od ljudi koji su direktno uticali na stvaranje.
Čekao sam, dočekao, i poslušao album.
Bol je svakako osjećaj koji dominira na albumu. Bol, koji je zamor golgote, koji je, u jednu ruku, zamor mladosti. Ovo je jedan poseban album, koji će još više da poveže Nikoline obožavaoce međusobno, i obožavaoce s Nikolom. Zasigurno ima nečeg crkvenog, na ovom albumu, u najčistijem smislu.
Prozborio sam sa prijateljima, sa Nikolom, sa sobom. Moj zaključak je da je ovo najveći album do sada u 21. vijeku na ovim prostorima, i u samom vrhu rok muzike kod nas oduvijek.
