Odmah na početku vam moram reći da smo dobili dosad najbolju Marvel Netflix seriju. Možda čak i najbolju adaptaciju Marvel stripa ikad. Hrabre riječi u samom startu, ali odavno se nisam ovako dobro proveo kao prošli vikend, dok sam gledao 13 epizoda novog Panišera (“The Punisher”).
Ne znam šta vi očekujete od serija, ali kad se u jednoj obrađuju takve teme kao što su američka invazija Avganistana, “ilegalne” rute heroina, tajne operacije CIA, poslovanje privatnih vojski, odavanje povjerljivih informacija, gubitak privatnosti pojedinca zarad beskonačnog rata protiv terorizma i još mnogo toga, ja sam impresioniran. Posebno kada uzmemo u obzir da je adaptacija stripa u pitanju. Panišer nikada nije bio kulturološki važniji, kao sa ovom interpretacijom lika. On je pravi antiheroj današnje Amerike.
Frenk Kesl (Frank Castle) je svima omiljeni veteran iračkog i avganistanskog ratišta, koji će pobiti sve i jednog čovjeka koji ima bilo kakvu vezu sa stradanjem njegove porodice. Položaj veterana nakon povratka iz rata se tematizuje na iznenađujuće iskren način. Centralna tema ove serije je posttraumatski sindrom. Svi likovi u većoj ili manjoj mjeri se oporavljaju od traume. Od mladog veterana, koji kopa rov u svom dvorištu, jer ne može da zaspi u vlastitom krevetu, do starijeg veterana, Frenkovog prijatelja, koji organizuje sastanke podrške dok pati od fantomske boli u izgubljenoj nozi. Način na koji se bore sa traumom je srž njihove karakterizacije. Možete pretpostaviti kako Panišer izlazi na kraj sa svojom traumom.
Sve riječi hvale za glavnog glumca Džona Berntala (Jon Bernthal). Više nego uvjerljivo je odradio ulogu napaćenog Frenka. Ono što nisam primjetio u ranijim verzijama Panišera jesu mentalne posljedice načina njegovog života. Džon glumi nestabilnog lika, psihopatu na trenutke, i ja mu vjerujem. Posebno moram pohvaliti njegov glas dok kažnjava svoje protivnike. Kićo Bejl (Christian Bale) zvuči kao klovn sa svojim Betmen glasom pored ovog cara. Naježio sam se par puta dok sam gledao ekstremne scene nasilja, koje su upotpunjene brutalnim vokalom glavnog glumca. Džon je car.
Akcione scene su fantastične. Brutalne na trenutke. Nisu za one sa slabijim stomakom. Ono što je mene iznenadilo jeste da scene nasilja nisu centralni dio serije. Čak ih i nema pretjerano mnogo, s obzirom na broj epizoda. Ako se sjetimo da je “Derdevil” (“Daredevil”) serija prvenstveno bila sudska drama, pa tek onda superherojska zabava, stvari su nam jasnije. Bio sam impresioniran novim Panišerom u drugoj sezoni “Derdevila”.
Za vrijeme Frenkovog suđenja, spomenuli su jednu od njegovih misija u Avganistanu. U ovoj seriji je pokazana ta misija. Brutalnost nasilja rata me je ostavila bez teksta. Definitivno je jedna od najboljih scena. Bolna na momente, čak. To ne znači da vam treba neko pretjerano predznanje prije gledanja ove serije. Ona funkcioniše sama za sebe.
Za razliku od prethodnih interpretacija Panišera, ovaj put njegovi neprijatelji nisu mafijaši ili neki negativci koji izgledaju kao da su pobjegli iz crtanog filma. Njegovi neprijatelji su ono što se danas naziva “duboka država” (deep state). Članovi Centalne informativne agencije (CIA) i privatne vojske (PMC) su Panišerove mete. Po meni, to je veoma hrabra kreativna odluka. Posebno kada uzmemo u obzir da njegov pomoćnik Mikro, haker i saradnik NSA (Nacionalne sigurnosne agencije), odaje državne tajne poput jednog Snoudena (Edward Snowden), zbog čega mora lažirati svoju smrt da bi zaštitio porodicu. Takođe, možemo vidjeti koliko je aparatura nadgledanja civilnog stanovništva otišla daleko nakon 11. septembra. Sve zarad bezbjednosti istog tog stanovništva, tako makar kažu.
Nakon svih ovih aktuelnih, ozbiljnih tema, pomislio bi čovjek da je vidio sve. Ali ne, serija se odlučila baviti još jednim od gorećih pitanja američkog društva danas, kontrolom oružja. Jasno je pokazala da to nije ideološko pitanje, već pitanje mentalnog zdravlja pojedinca. Hrabra serija, moram to još jednom naglasiti.
Jedino što mi nije jasno jesu ocjene kritičara na Rotten Tomatoes-u. Najvjerovatnije su u pitanju liberali koji žive u svojim imaginarnim svjetovima, pa ih vrijeđa brutalna iskrenost ove serije. Treba da idu na ideološko odvikavanje. Ali, zašto uopšte obraćati pažnju na njih.
Pokušavam da objasnim kvalitet serije, a da ne zalazim previše u spojlere. Najbolje je da prestanete čitati i uvjerite se sami. Vrijedno je vašeg vremena. Pored svih klovnova u šarenim kostimima, ovo dođe kao otrežnjenje. Meni je drago da sam konačno napisao pozitivnu recenziju ove godine. Odavno me adaptacija stripa nije ovako impresionirala.
Naslovna fotografija: Netflix
