To je još jedna od pjesama kod kojih dobro pamtim kad sam ih prvi put čuo. A možda je to, zapravo, na neki način bila i svjetska premijera pjesme.
Stvar se dešava prije 30 godina, večernji program TVSA, naša čuvena grupa Zabranjeno pušenje ima novi album, a na tom albumi je i pjesma “Dan republike”. Tako je, čini mi se, rekla voditeljica, a onda je krenuo onaj karakteristični karikaturalno-himnički intro, a onda su krenule i riječi:
Danas je Dan Republike
I stari je popio malo
Na televiziji Lepa Brena
I stari se sjeća ratnih vremena
Da bi danas bilo bolje
Oni su poturali svoja pleća
Gazili hladne rijeke
Jeli koru s drveća
Žao mu je što neki misle
Da je život negdje drugdje
I ne sanja se više stari san
Čekaju pasoš da odu van
Danas je dan, Dan Republike
Danas je dan, Dan Republike
Danas je dan, Dan Republike
I stara kaže Dragane šuti
Skrati jezik mogu te čuti
Danas je Dan Republike
I stari se sjeća ratnih dana
Žao mu je što se ni klinci
Više ne igraju partizana
Danas svako zna
Da je glava samo jedna
Danas svako zna
Pred kim pasti na koljena
Danas je Dan Republike i stari kaže
Otvorite prozore, pijan je i čini mu se
Da logorske vatre u daljini gore
Logorske vatre, u daljini gore
Danas je dan, Dan Republike
Danas je dan, Dan Republike
Danas je dan, Dan Republike
I stara kaže
Jesi l’ normalan Dragane
Zatvaraj prozore, ne radi grijanje
Ne sjećam se jesam li onomad stih koji kaže da se ni klinci više ne igraju partizana shvatio kao zamjerku. Mi se, zapravo, kao baš mala djeca još i jesmo igrali partizana, ali nam se kao desetogodišnjacima činilo da smo to prerasli, izvan svih političkih razloga. Generalno mi je u to vrijeme album “Pozdrav iz zemlje Safari” bio draži zbog drugih pjesama.
“Dan republike” sam počeo da volim kad već nije bilo republike čiji je to bio dan. Ima u tome možda i neke dublje simbolike. Ta pjesma je, u trenutku kad se pojavila, bila snimak trenutnog stanja, skoro žurnalistički, i nije imala proročanske namjere. Proročanstvo smo učitali naknadno. Strofe u kojoj se primijećuje da niko više ne želi da radi u svojoj zemlji, da nju gradi, nego da svi čekaju pasoš da odu van, kao i ona u kojoj se notira da svi znaju da je glava samo jedna i pred kim pasti na koljena, u vremenu bez Dana republike su aktuelnije nego što su bile u vrijeme mitskog “crvenog pasoša”.
Imamo tu, dakle, jednu malu familiju, osnovnu ćeliju društva, koja praznično poslijepodne provodi pred televizorom. Pater familias se malo napio i prisjeća se ratne prošlosti, skoro kao ujak Albert iz “Mućki” (“Only Fools and Horses”) ili Homerov otac u “Simpsonovim” (“The Simpsons”). Ipak, nije još toliko senilan da bi ta prisjećanja prizivala podsmijeh. Njihov patos je još uvijek iznad podsmijeha. Ipak, ima nečeg sentimentalnog i već viđenog u prizivanju gaženja preko hladnih rijeka i obroka od kore drveća. (Samo za koju godinu onaj će nesretnik iz Predsjedništva SFRJ s ponosom pričati o spremnosti naroda da jede korijenje; sebe vjerovatno nije ubrajao u narod.) Poslije tu ide još jedan standardni lajtmotiv: kako su ljudi nekad bili bolji, skloniji altruizmu, spremniji za žrtvovanje, s više ljubavi za domovinu. Kako pijanstvo napreduje, logoreja prelazi u halucinacije. Draganu se priviđa da na okolnim brdima gore logorske vatre.
Hroničar cijele priče, lirski subjekt, kako se to kaže, jeste Draganov sin. No, ključna figura i u pjesmi i u životu je Draganova žena. Ona mu ne kaže da manje pije, ali mu kaže da manje priča. “Skrati jezik, mogu te čuti” u vremenima Lepe Brene je ipak signal pretjeranog opreza. S druge strane, međutim, ona mužu možda i namjerno daje osjećanje važnosti, u smislu da pijano brbljanje nije puko pijano brbljanje, nego skoro pa neko disidentstvo.
Ipak, ključni stihovi u pjesmi su završni, onaj vapaj da se zatvore prozori, jer grijanje ne radi. U njima je antiklimas i u njima je razlog zašto sam Dragana uvijek zamišljao kao Slobodana Aligrudića.
Ima ta scena u “Sjećaš li se Doli Bel” kad porodica Zolj ide negdje taksijem, pa majka Sena (Mira Banjac) poslije pita svog muža Mahmuta (Slobodan Aligrudić) koliki je bio račun. Kad joj on kaže iznos, ona tužno odmahne glavom i kaže: “Mogli smo vala i prošetat’, za te sam pare mogla 20 jaja kupit’.“
To je taj sudar stvarnog života i loženja na ideale kakav postoji i u “Danu republike”. U svim mitskim opisima divota centralnog grijanja, centralno mjesto zauzima onaj topos da je toliko toplo da moraš u kratkim rukavima hodati, odnosno toliko vruće da prozore moraš otvarati. Ali, mit nije stvarnost. Zna krajem novembra biti hladno u Sarajevu, ali ni blizu kao u januaru i februaru. Zato nema smisla paliti električnu grijalicu, to vrijedi čuvati za hladnije dane.
Sutra će se Dragan trijezniti uz rusku salatu, u kojoj su i jaja kupljena, jer se na nečemu uspjelo uštedjeti. Ako je Shakespeare imao “Vesele žene windsorske” (“The Merry Wives of Windsor”), umjetnost nastala oko Novog primitivizma počivala je na racionalnim ženama sarajevskim.
Tek poslije, kad sve prođe i kada svega nestane, ta će se žena, Draganova žena, prepustiti suzama. Tad će od muža tražiti da pojača ton zbog vijesti na televiziji. Taj prelaz od Lepe Brene do vijesti je ono što se na engleskom kaže:
The next minute you're blowing a fuse
And the Cartoon Network turns into the news
Kad se sluša Brena, još ima smisla biti racionalan, a kad su vijesti zaista važne, ostaju samo suze.
