“Gusjenica je zarobljenik ulica koje su je stvorile. Njen jedini posao se sastoji od toga da jede i konzumira sve oko sebe, kako bi se zaštitila od ludog grada. Tokom upijanja svoje okoline, ona počinje da primjećuje načine na koje može da preživi.
Još nešto što primjećuje je koliko ih svijet izbjegava, a koliko hvali leptira. Leptir predstavlja talenat, mudrost i ljepotu unutar gusjenice, ali gusjenica, grubo gledajući život, percipira leptira kao slabog i nalazi načine da ga podvodi radi lične koristi…”
Ovom pisanom riječju američki reper, Kendrik Lamar (Kendrick Lamar) završava svoj “To Pimp a Butterfly”.
Beskompromisni integritet, kvalitetna produkcija, nevjerovatno realni i iskreni stihovi, te originalana i fokusirana ideja zaista čine TPAB umjetničkim djelom koje prevazilazi muzičke žanrove i kulturološke razlike.
Samo dvije godine kasnije, Lamar izbacuje “DAMN”. Album nominovan za ovogodišnji Gremi u kategorijama albuma godine i najboljeg rep albuma, samo par dana nakon što je osvojio nagradu za najbolji album na American Music Awards.
Prvi singl sa tog albuma, pjesma “HUMBLE.”, za kratko vrijeme, zajedno sa spotom koji je prati, postala je prava senzacija i gurnula je Lamara još više u sam zenit repa i popularne muzike, ako je to uopšte i bilo moguće.
Sa prvim mjestima na svim ljestvicama, rasprodatim arenama, pregledima i prodajama, slobodno možemo reći da je Kendrik Lamar umjetnik na svom vrhuncu. Načinio je rep muziku ponovo originalnim i zanimljivim načinom da se ljudi, čiji glas u očima svijeta nema važnost, izraze i dobiju pažnju koju zaslužuju.
Međutim, kako je Lamar došao do mjesta na kojem je sada, na koji je način uspio tako glatko kombinovati žanrove, stavove, integritet i pop senzibilitet, te šta ga to tačno čini velikim umjetnikom, a ne prosječnim reperom 21. vijeka kojeg je veoma lako zaboraviti i otpisati?
“Section. 80”, njegov prvi album, daleko od toga da ga je proslavio, ali stvorio je potrebne turbulencije i zujanje oko njegovog imena.
Na njemu je svijet mogao čuti kako čudni klinac iz Komptona u Kaliforniji, misteriozno povezan sa Doktor Dreom (Dr Dre), bježi od gengsta rep i gengsta fank nasljeđa svoje okoline, te se baca u vode tzv. osvještenog repa (conscious rap).
Ovaj prvi album, sa svojim plusevima i minusima, poslužio je svojoj svrsi stvaranja plodnog tla za zvijer od albuma koja dolazi nakon njega.
“Dok zbrajam živote u ovim pjesmama, gledam u slabašne, plačem i molim se da jednog dana nađete snagu.
Borim se za vaša prava, čak i kada ste grešni, u nadi da će neko od vas pjevati o meni kada me više ne bude.
Da li sam vrijedan toga?
Da li sam uložio dovoljno truda?”
(“Sing About Me (I'm Dying Of Thirst)”)
Na omotu “Good Kid M.A.A.D. City” stoje riječi “Dobro dijete, lud grad. Kratki film Kendrika Lamara”.
I taj album je upravo to. Nevjerovatna priča o odrastanju i životu mladog čovjeka, uvezana serijom glasovnih poruka koje Kendriku ostavlja njegova majka. Album je ispričan kao razbacana, a opet fokusirana priča komplikovane narativne strukture.
Od prve pjesme, priča nas vodi kroz Lamarove meditacije na temu uticaja okoline, nasilja, uličnih bandi, narkotika i alkohola kroz istinite price o sebi i o ljudima koje je poznavao. Uz saradnje sa već pomenutim Dreom, na albumu su, što kao producenti, što kao gostujući muzičari, ljudi poput Farela Vilijamsa (Pharrell Williams) i Drejka (Drake).
Popularnosti albuma doprinjela je i detaljna, slojevita, a opet catchy i pristupačna produkcija.
Sa ovim djelom, koje je takođe nominovano za Gremi album godine, i sa više od 240.000 prodaja u prvoj sedmici, Lamar je eksplodirao na sceni popularne muzike, a kritičari i fanovi su, razumljivo, bili oduševljeni.
Očekivanja za njegov sledeći projekat bila su jako velika i po mnogima, nedostižna. Međutim, ono što je usljedilo, prevazišlo je sve i jedno očekivanje. Već pomenuti “To Pimp a Butterfly” odjeknuo je kao bomba.
Na prvo slušanje mnogo nepristupačniji od svojih prethodnika, on je bio predmet poprilične kontroverze. Sav taj klasični rep zvuk “GKMC-a” zamijenio je, ni manje ni više, džez! Tačnije, džez u kombinaciji sa fankom i nečim nedefinisanim.
Ogroman spektar muzičara pomogao je ovdje Lamaru da oživi svoju viziju. Basista i producent Tanderket (Thundercat) te legendarni fank producent Džordž Klinton (George Clinton) samo su neki od onih koji su, uz mnoge producente i saradnike, pod zategnutim vođstvom Lamara, radili kao švajcarski sat u stvaranju najzrelijeg i najkompletnijeg rep albuma u zadnjih 20 godina.
Kao tekstopisac, on na ovom albumu pokazuje još veću zrelost u odnosu na prošlog sebe, bacajući se u koštac sa mnogo širim i komplikovanijim temama no prije. Rasna borba, diskriminacija, nošenje sa novostečenim bogatstvom i širokim spektrom problema koje uspjeh donosi su samo dijelić tema o kojima se ovdje piše. Lamar traži svoje mjesto u čitavom poretku stvari, te poredi probleme mjesta odakle je došao sa problemima mjesta na kojem se nalazi sada. Tematike uličnih bandi, nasilja, morala i uticaja okoline se vraćaju, ali je pristup njima osjetno drugačiji i odrasliji.
Kao što su “Good Kid MAAD City” uvezale glasovne poruke, ovaj album uvezuje jedna vrlo zanimljiva recitovana poema. Na krajevima većine numera, Lamar počinje i nastavlja da recituje, sa svakom novom pjesmom počinjući iznova i dodajući poemi novi dio. Nakon što posljednja numera na albumu završi, poemu Lamar, prvi put, recituje od početka do kraja.
Ovaj koncept bi sam po sebi bio zanimljiv, međutim, nakon recitacije, na Lamarovo pitanje “Šta misliš o ovome?”, odgovara niko drugi do Tupak Šakur (Tupac Shakur). Nakon Tupakovog odgovora, slijedi čitava konverzacija između njega i Kendrika, koja svojom prirodnošću i realnošću ježi i izvlači suze na oči.
Slučajno došavši do starog Tupakovog intervjua, Lamar je kroz montažu zvuka i pažljivo napisan dijalog oživio svog tragično preminulog idola i kroz razgovor sa njim još jednom podvukao teme i stavove ovog albuma.
Lamara sada, nakon ovog projekta, ne posmatra samo rep svijet, usputni slušaoci, te poneki kritičar. On, bez imalo pretjerivanja, može reći da se osjeća kao Tupak, jer su sve oči uprte u njega. I, sa tim na umu, kuda dalje?
“Reci mi šta radiš radi ljubavi, vjernosti i strasti ka sakupljenim uspomenama, momentima koje ne možeš dodirnuti.”
(“XXX”)
Nakon kompilacije pjesama koje nisu završile na “TPAB”, “Untitled Unmastered” i nakon promotivnog singla “Heart Part IV”, u zraku se osjetilo da Lamar nešto sprema.
I zaista, sa gorepomenutim singlom “HUMBLE.”, stigao nam je “DAMN”.
Ovaj album, mnogo manje konceptualan od albuma koji su mu prethodili, te sa drastično pristupačnijim, skoro “pop” zvukom, može biti shvaćen kao korak unazad. Međutim, on to definitivno nije.
“DAMN.” se, kada se čovjek upusti u analizu tekstova, otkriva kao najdepresivniji, ali i najiskreniji Lamarov projekat. On, uz svoje uobičajne teme, piše o svojim strahovima, sumnjama, te konstantno ponavlja jednu frazu.
“Za mene se niko ne moli.”
Kao kontrast hvalisavim komercijalnim pjesmama, od kojih su neke, iskreno, minusi ovog albuma (pjesme “Love” i “God”), imamo pjesme na kojima je Kendrik ogoljen i na kojima postavlja pitanje: “Svi žele da se molim za njih, ali ko se moli za mene?”.
Prerano je reći gdje se, u odnosu na ostale u njegovoj diskografiji, nalazi “DAMN.”
Ali, ono što možemo reći sa sigurnošću jeste da je, nakon njega, Lamar zacementiran kao jedan od najvećih muzičara svoje generacije.
Jedan od rijetkih repera koji, pored opsesivno napisanih tekstova, jednaku pažnju poklanjaju muzičkom kvalitetu instrumentala i muzici kao umjetnosti generalno. Njegovi tekstovi graniče sa poezijom i u sebi nose, sem njegovog glasa, glasove mnogih koji su na Kendrika ostavili uticaj. Od cover art slika albuma, sve do izgleda i atmosfere spotova, Lamar ni u jednom momentu ne kompromituje umjetnički intergritet.
Na pitanje šta dolazi nakon ovoga, ne možemo znati odgovor. Još jednom, očekivanja su velika. Ali, ako nas je Lamar išta naučio, to je da on definitivno zna da ih ispuni.
“…Okružena ovim ludim gradom, gusjenica započinje rad na čauri koja institualizuje leptira. On više ne vidi dalje od sopstvenih misli i zarobljen je. Dok ga okružuju ovi zidovi, određene ideje puštaju korijenje. Ideje poput vraćanja kući i donošenja novih koncepta u ovaj ludi grad. A koji je rezultat toga?
Leptir dobija krila, prekidajući time začarani krug stagnacije. Konačno slobodan, on daje odgovore na pitanja o kojima gusjenica nikada nije razmišljala, prekidajući unutrašnju borbu. Iako su leptir i gusjenica potpuno različiti, oni su jedno.”
(“Mortal Man”)
Naslovna fotografija: Christian Bertrand / Shutterstock.com
