Za mnoge ljubitelje muzike, postati muzički kritičar je posao iz sna. Ali, to može biti i jedna velika zamka. Šta ako napišete užasnu recenziju albuma koji na kraju postane klasik? Ili navedete da će bend biti sljedeća velika stvar, samo da biste shvatili da ih niko drugi ne voli i da su se razišli godinu dana kasnije?
U nastavku možete pronaći sedam primjera iz muzičke istorije kada su novinari i mediji za koje rade hrabro izašli sa svojim mišljenjem, da bi se nakon toga crvenili kao bulke. Da ne bismo bili nepošteni prema kritičarima, ovo su samo izuzeci – ima mnogo, mnogo više primjera kada odlično procijene stvari, često godinama prije nego publike koja prati muziku.
NME vs. The Stone Roses
Teško je razmišljati o bendu koji u sebi više sadrži NME duh od The Stone Roses iz Mančestera i nije bilo iznenađenje ni za koga ko čita NME što je njihov debitantski album bio rangiran kao sedmi na listi “500 najboljih albuma svih vremena” iz 2013. godine, iza monumentalnih djela kakvi su “Revolver” grupe The Beatles ili “The Queen is Dead” grupe The Smiths. Prethodno, 2006. godine, novinari NME-ja su izglasali da je u pitanju najbolji britanski album svih vremena.
Ipak, kada je album izašao u maju 1989. godine, susreo se sa izrazito oprečnim prijemom. “Ovo je dobro. Samo dobro”, napisao je Džek Baron (Jack Barron) u svojoj kritici za NME sa ocjenom 7/10, dodajući da na jednoj pesmi “bend pokušava studiozno da zablista, dok su privlačni kao kada ljubičastog želea preostalog iz šezdesetih godina”.
Izjava mu se vratila kao bumerang veoma brzo. Krajem 1989. godine, NME je rekao da je to drugi najbolji album te godine, a 2010. godine bili su dovoljno dobri da priznaju svoju grešku: “Mi u NME-ju ne griješimo često, ali ovo je bilo zaista neugodno”. Takođe, nisu bili jedini koji nisu prepoznali klasik – magazin Q mu je dodijelio tri zvijezdice, navodeći: “Ono što je moglo biti sjajno, ostalo je samo na obećanju”.
