Kraljica dobrih krimića, Agatha Christie, iza sebe je ostavila više od 80 djela različitih žanrova, počevši od naprepoznatljivijih kriminalističkih romana, pa do ljubavnih priča i poezije. Naravno, možete pogoditi da većina ima i odgovarajuću filmsku adaptaciju, a koliko ćemo ih dobiti u budućnosti, možemo samo nagađati.
Često se adaptiraju najpoznatiji književni radovi iz razloga da bi se isti uspjeh doživio i na ekranu. Problem nastaje jedino kada postoji mišljenje da će popularan naslov sa popularnim imenima skrenuti pažnju gledateljima i na taj način omogućiti da jedna ekranizacija, koja nudi toliko mogućnosti i ima velike šanse da ne zaostaje za knjigom, ipak na neki način neopaženo bude smrljana. Da li je bolji film ili knjiga? Na vječito pitanje, u ovom slučaju, odgovor će biti jasan.
Krimići Agathe Christie nisu fenomenalni bez ikakvog razloga. Ona vas svojim pisanjem uvlači u poseban svijet, ispunjen različitim ličnostima i različitim tragovima nakon “savršenog ubistva”, a od vas se zahtjevaju dvije stvari: da se dobro zabavite i da riješite zločin prije nego to urade brkovi i um njene veličanstvene kreacije, detektiv Hercule Poirot!
“Ubistvo u Orijent ekspresu” je upravo to – mozgalica za one koji se do sada nisu susreli sa knjigom ili pogledali originalnu adaptaciju, pa ne znaju ko bi mogao da bude krivac za ono što se dogodilo, i dobra večernja zabava za one koji su zaboravili rasplet ili se prvi put susreću sa živopisnim i napetim radnjama Kraljice krimića.
Nakon što je riješio slučaj krađe u Jerusalemu, poznati detektiv Hercule Poirot (Kenneth Baranagh), putuje vozom u Francusku, odakle treba da pristupi razrješavanju sljedećeg zločina. Ono što je trebalo biti idilično putovanje kroz Europu, bit će prekinuto kada se pronađe beživotno tijelo Edwarda Ratchetta (Johnny Depp), koji je misteriozno ubijen tokom večeri, nakon što se Orient Express zaglavio u snijegu, u sredini nedođije. Na (ne)sreću ostalih putnika, Hercule Poirot će imati zadatak da riješi ubistvo prije nego ubica dobije priliku da pobjegne. Igra mačke i miša može početi.
U ulogama optuženih putnika našla su se poznata lica kao što su Daisy Ridley, Penélope Cruz, Josh Gad i Willem Dafoe, koji su izabrani pametnim potezom kako bi privukli što šire mase gledalaca. Ipak, nisu odradili svoj posao najbolje što su mogli, jer njihove ličnosti kod publike ne stvaraju gotovo nikakav dojam ili vrstu saosjećanja. Jedino što je ostalo upečatljivo jeste razmjenjivanje sumnjivih pogleda sa ostalim putnicima i vrlo slab i neuvjerljiv dijalog.
Može biti zbunjujuće zapamtiti ko je ko, jer nakon upoznavanja sa jednim putnikom i njegovom pričom, dolazi drugi sa drugačijom pričom i alibijem, a odmah nakon njega treći, tako da se poprilično možete iznenaditi kada ponovo ugledate nekoga ko je jednostavno nestao na tih dvadesetak minuta u filmu, a sada se jednostavno pojavio i ponovo je bitan za razvijanje radnje. Na taj način, ne postoji šansa da se bolje upoznamo sa njima, jer smo prebrzo upoznati sa ličnostima koje su potom nevidljive na određeno vrijeme. Većina njih nije imala nijednu priliku da pokaže svoj talenat.
Kenneth Baranagh je dominantan u većini scena. Pored toga što je zanimljiv pojavom, od svog ponašanja pa do komičnih komentara, jednostavno ga ima previše u filmu. Ne sjećam se nijedne scene u kojoj Hercule nije nadmoćan nad ostalima.
Totalna suprotnost jeste uloga Johnnyja Deppa. Njega ćemo gledati prekratko. On je svoje ograničeno vrijeme među ostalim putnicima ipak odigrao sasvim zavidno, na standardni “deppovski” način, od kojeg nije mogao pobjeći ni ovom ulogom. Čak bi bilo veoma zanimljivo gledati ga u ulozi Poirota.
S obzirom na to da se radi o adaptaciji, promjene scenarija u odnosu na knjigu bi trebale biti minimalne. Pošto ovdje govorimo o Hollywoodu, najsitnije promjene su prikazane upravo na taj glomazni način. Brkatog detektiva ćemo ovaj put iz nekog razloga upoznati u Jerusalemu, gdje će nam odmah biti predstavljeno da je on genije, perfekcionista i da će sve uraditi samo onako kako je on zamislio, a slučajem okolnosti, Orient Express će se od svih stotina kilometara puta zaglaviti upravo nad ogromnom liticom. Da, sasvim slučajno. Ni par scena smirivanja situacije pištoljem i konačnog pištoljanja nije moglo da bude izbjegnuto. Uvođenju u glavnu radnju posvećeno je previše vremena, pa bi bilo bolje da je uvod bio skromniji i bez nevažnih dijaloga, a da smo mi odmah smješteni u vagone, gdje ćemo bolje upoznati ostale.
Hollywood je ipak odlučio da izdvoji vrijeme za prikazivanje prelijepih prizora Jerusalema, Istanbula i voza koji putuje kroz snježne planinske predjele u zalasku sunca. Ne kažem, scene su zaista impresivne, ali u nekim drugim slučajevima CGI se da primijetiti, naročito ako obratite pažnju na boje i kontraste na ličnostima i na pozadini.
Rješavanje ubistva, slaganje kockica i svih poveznica među osumnjičenima je bilo zaista zanimljivo, prije nego što je Poirot putnike postavio u djelo da Vinčijeve “Posljednje večere“ i tu im servirao svoj zaključak o trenutnim događajima, a potom im servirao naivne prijedloge kako da zaključe ovaj slučaj. Čini mi se da kraj nije mogao biti više našminkan i uljepšan. Pa se postavlja isto pitanje, kao i u knjizi, da li se pravda može poslužiti na više načina, naročito od strane detektiva koji se drži svojih principa.
“Murder on the Orient Express” je mogao da bude mnogo bolji, ali tako je kako je – nije ni užasan, nije ni fenomenalan. S obzirom na to da je namijenjen i mlađim i starijim gledaocima, siguran sam da će se ubrzo konstantno vrtjeti na televizijskim kanalima i zagarantovano učiniti nedjeljne porodične aktivnosti interesantnijim. Humorističan je, kostimi su fenomenalni, tu su poznati glumci sa neiskorištenim potencijalom, vizualno je bogat i ipak ima posebnu atmosferu, koja ne traži da uključite vijuge ako to ne želite, jer će se stvar riješiti prije ili kasnije. Sa svim svojim manama i dobrim stranama, imat ćete svoje mjesto na putovanju Orient Expressom.
Naslovna fotografija: 20th Century Fox
