Ne, “Ratovi zvijezda: Posljednji džedaj” (“Star Wars: The Last Jedi”) nije kraj ove epske avanture, ako vjerujemo Diznijevom (Disney) obećanju da će izbacivati jedan “Star Wars” film godišnje, ali “Posljednji džedaj” odlučno i definitivno više nije onaj “Star Wars” na koji smo navikli.
Priču o Rej (Daisy Ridley), Kajlo Renu (Adam Driver), Finu (John Boyega) i Pou (Oscar Isaac) režiser Rajan Džonson (Rian Johnson) nastavlja, produbljuje, ali i mijenja u odnosu na prethodnu epizodu sage. Gotovo svaki od gore navedenih likova napreduje i kreće se zanimljivim i nepredvidivim putevima kakve nismo imali priliku vidjeti do sada u “Ratovima zvijezda”. Na većinu pitanja koje je “Sila se budi” (“The Force Awakens”) postavio, “Posljednji džedaj” odgovara, pri tome postavljajući neka druga. Međutim, koliko kvalitetno to radi, teško je pitanje.
Tek nakon drugog gledanja ovog filma mogao sam dokučiti kakav utisak je ostavio na mene, a sudeći prema reakcijama fanova i laika, nisam jedini. “Posljednji džedaj” nije klasični Lukasov (George Lucas) film “Ratovi zvijezda” ili pokušaj restartovanja sage kao što je to bio “Sila se budi”. Prije bih rekao da je ovo ostvarenje korak u nekom novom, drugačijem i eksperimentalnom pravcu u odnosu na ostale filmove ove sage. To je i dobro i loše iz nekoliko razloga.
Dobro je to što “Ratovi zvijezda” nikada nisu izgledali bolje. Rajanova režija je duboko inspirisana japanskom kinematografijom i animeom. Estetika gotovo svake scene u kojoj osjećamo njegov autorski pristup zrači na unikatan način. Nekoliko bitnih segmenata filma, u kojem Luk i Kajlo Ren pričaju svoju perspektivu jednog događaja, jeste predivan omaž Kurosavi (Akira Kurosawa) i njegovom “Rašomonu” (“Rashōmon”). Ne samo to, Rajanova ljubav prema sagi “Ratova zvijezda” se vidi u nekoliko kadrova koji, ne prenapadno, oponašaju legendarni “Imperija uzvraća udarac” (“Empire Strikes Back”). Upravo ta mogućnost spajanja novog i starog tako nježno i fluentno daje ovom filmu drugačiju atmosferu u odnosu na njegove prethodnike.
Džonson zna šta radi, i toliko je dobar u tome da mu je Dizni dao za pravo da režira i iduću trilogiju, nakon devete epizode. Moglo bi se reći da je upravo “Posljednji džedaj” najkvalitetnije napravljen film sage “Ratova zvijezda”, i tome ne doprinose samo Rajanova dobra režija i genijalna estetika, jer ovaj film priča nevjerovatno komplikovanu priču i, iako traje dva sata i trideset dvije minute, nije ga teško pratiti. Za to je zaslužna Džonsonova kvalitetno organizovana dramaturgija i tempo koji prati vrlo precizna montaža. Tu je i glumačaka ekipa kakvu samo Dizni može da okupi na jedno mjesto i, naravno, nezaboravna muzika genijalnog Džona Vilijamsa (John Williams), koji je komponovao u svim “Ratovima zvijezda”.
Kada se sve tako postavi, “Posljednji Džedaj” bi, sudeći po svemu gore navedenom, trebalo da bude najbolja epizoda “Ratova zvijezda” ikad. Ekstravaganca izuzetno dobro napisane priče sa nevjerovatnom estetikom, do sada nikada viđenom u ovoj epskoj sagi. Međutim, to nije slučaj.
Pored svega gore navedenog, ovaj film ima vrlo usiljene komedijske elemente u nekim dijelovima, koji jesu zabavni i smiješni, ali su, čini se, na silu ubačeni u već gotovu viziju mračnijeg i ozbiljnijeg filma kakvog je imao na umu Rajan Džonson.
Kao što sam gore pomenuo, neka pitanja iz prethodnog dijela su odgovorena. Međutim, ovo ostvarenje ima ubjedljivo najgoreg negativca u odnosu na ostale. Prijašnji kompleksni i legendarni sitovi (sith) Dart Vejder i Dart Sidius bili bi posramljeni nedostatkom biografije i istorije Snouka, kojeg igra Endi Serkis (Andy Serkis). Ren vitezovi (Knights of Ren) nisu ni spomenuti, a korištenje Sile (Force) i podizanje nivoa njenih mogućnosti u nekim segmentima, ostavlja nas samo sa podignutim obrvama.
Takođe, veliki problem ovog filma je njegovo trajanje. Sa svoje 152 minute, “Posljednji Džedaj” je najduži film u sagi i, iako je vrlo dobro tempiran, imam osjećaj da je mogao biti bar pola sata kraći. Ne gledajući s tehničke strane, dijelovi filma o Finu i novom liku Rouz (Kelly Marie Tran), iako vrlo važni za širu sliku i progresivnost radnje, usporavaju film i traju upravo toliko dugo da nam oduzmu interesovanje i snagu za ono što nas zapravo zanima, a to su Luk, Snouk, Rej i Kajlo Ren, čija priča (izuzev Snouka) i jeste najzanimljivija.
Ipak, imajmo u vidu da je ovo tek drugi dio trilogije i da na mnoga od tih pitanja deveta epizoda može, a vjerovatno i hoće odgovoriti. “Star Wars: The Last Jedi” nije onaj “Star Wars” na koji smo navikli, ali to je u redu.
Uvijek možemo pogledati originalnu trilogiju, a za novu i nadolazeću treba imati otvoren um, ili barem tako Dizni želi da razmišljamo. Koliko je to dobro ili loše, ostavljam vama, fanovima i laicima, da procijenite, a epizodu osam, bez mnogo ulaženja u spojlere, definitivno preporučujem da pogledate.
Naslovna fotografija: YouTube screenshot
