Ima gradova u kojima su noći nepredvidivije nego u drugim gradovima. Uvijek i svuda noću zbore šadrvani, ali negdje se geografija tako namjesti da je taj šum naročito magičan. Rečeno je mnogo puta da je Beograd jedini pravi grad između Beča i Istanbula, ali nije tajna samo u tome. Da, kvalitet nastaje iz kvantiteta, ali puno toga zavisi i od toga kako je nastao kvantitet. Nema ovdje prostora da se podrobnije objasni zašto je to tako, no beogradske su noći nepredvidive.
Među nekoliko umjetničkih fantazija koje najduže gajim je i fantazija o filmu koji se dešava u jednoj jedinoj beogradskoj noći. Često sam u mislima mijenjao sadržaj tog filma, kombinovao ove i one motive, ali dvije stvari od početka znam kako treba da izgledaju: početak i kraj.
Prvi kadar treba opaliti sa ugla Bulevara revolucije i Kneza Miloša ulice, i to prema dole, u sumrak, u trenutku kad se pali ulična rasvjeta. Treba biti neka kasna jesen, da se ljudi u to doba vraćaju s posla (znači, radni dan) i da je gužva strašno velika. Treba da se vidi ona veličanstvena vizura blage nizbrdice pune automobila, ta dugačka ulica za koju ti se u sutonu čini da je vidiš cijelu, sve do Mostarskog raskršća, taj glamurozni prizor ritma velegrada.
Posljednji kadar se snima sa istog mjesta, sa iste tačke, samo je sada svitanje, vrijeme kad se gali ulična rasvjeta i kamera je zarotirana za sto osamdeset stepeni u odnosu na prvi kadar. Snima se Savezna skupština, a onda idemo polako udesno, kao kad pijani pogled prati hod zgodne djevojke, pa vidimo i zgradu Pošte te kupolu crkve Svetog Marka. Onda kreću closing credits i kreće pjesma:
Svanulo je iznad crkve Svetog Marka
čistači u žutom ulice su prali
kući su se vukli parovi iz parka
šta smo mogli, mi smo jedno drugom dali
Dobro jutro!
Otresaš sa suknje lišće i prašinu
stružem s pantalona ostatke od blata
polako i sigurno, bežiš u tišinu
čekaju te dole taksisti kod JAT-a
Dobro jutro!
Cele noći ti si forsirala konjak
jutro kvari sinoć započete veze
zorom si me šutnula ko poslednji dronjak
ja sam ti uz piće došao ko meze
Dok veselo cvrkuću ptičice sa grana
sakrivaš rukama razmazano lice
u ustima vučem trulež od duvana
u daljini laju džukci lutalice
Pjesma “Dobro jutro” je deseta i – što je mnogo važnije – posljednja pjesma sa “Buvlje pijace”, četvrtog albuma Riblje čorbe, objavljenog s jeseni 1982. godine. S prethodne tri ploče (“Kost u grlu”, “Pokvarena mašta i prljave strasti” te “Mrtva priroda”), Čorba je već postala jedan od ključnih bendova jugoslovenskog rokenrola, a Bora Đorđević jedan od maksimalno tri-četiri najbolja jugoslovenska rok pjesnika. “Buvljom pijacom” završava jedna faza Čorbine karijere; idući album, poslije prva četiri objavljena u izdanju PGP-a, objaviće Jugoton i to zato jer je PGP odbio da finansira snimanje u Londonu. To će biti “Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju”. To je neka nova priča, a nas ovdje zanima prethodna, odnosno njen završetak, odnosno pjesma “Dobro jutro”.
Ima u toj pjesmi dosta stvari koje su kod Čorbe već manirizmi: ljubavna pjesma u ruhu cinizma, lirski subjekt u tijelu lažnog mačoa, koji bi da bude jak, ali ga žene uvijek nadjačaju, pritajena i neartikulisana nostalgija za starim dobrim (drugim) vremenima. Ona se, međutim, ispostavlja kao vrhunac te linije u Čorbinoj lirici. Pomalo (a možda i malo više) baš zbog odlično uhvaćenog duha mjesta.
Skoro istovremeno sa “Buvljom pijacom”, Danilo Kiš objavljuje priču “Enciklopedija mrtvih”. Njen narator oslikava jedan sifon imenima beogradskih kafana. Posljednja u nizu navedena je “Poslednja šansa”. Simbolika je višestruka i dvosmjerna.
Ta “Poslednja šansa”, gdje se osamdesetih odlazilo na posljednje piće, ta kafana što je radila do zore, nalazi se na Tašmajdanu, jedva kojih stotinjak koraka od crkve Svetog Marka. S Tašmajdana se zapravo gleda to svitanje. To je taj park iz koga se u svitanje kućama “vuku parovi”, park gdje se na suknje lijepe lišće i prašina, a na pantalone ostaci od blata.
Ima nečeg vječnog i univeralnog u parovima što se ljube po parkovima, ali ključni stih pjesme nadilazi decenije na drugi način. Oni “taksisti kod JAT-a” su još uvijek tu. Prošlo je 35 godina, djevojka koja je u vrijeme prvog objavljivanja ove pjesme bila trudna mogla je teoretski da dočeka da joj se unuka ljubaka po parku, da su u međuvremenu (pro)pali Berlinski zid, Varšavski pakt, SSSR i SFRJ, a da su taksisti još uvijek na istom štandu, kod iste poslovnice istog JAT-a, koji se odnedavno, eto, službeno više ne zove tako, ali ga svi i dalje zapravo zovu tako, pa je i međunarodna oznaka njegovih letova još uvijek JU.
Lako je naslutiti i koji je to konjak ona forsirala. Imajući u vidu vrijeme i mjesto, to je morao biti štok (Stock 84). A konjak se tako prokleto dobro rimuje sa – dronjak. Mada je najmaestralnija rima “jutro kvari sinoć započete veze / ja sam ti uz piće došao ko meze”, perfektan dvanaesterac sa intuitivno tačnom univerzalijom kakve se ne bi postidio ni Ivo Andrić, uz kolokvijalnu dosjetku koja zvuči neobično gorko, skoro kao trulež od duvana iz posljednje strofe.
Poslije rastanka, preostaje samo lavež pasa lutalica. Lirski subjekt ih, naravno, naziva džukcima. Ako neko u jugoslovenskoj kulturi ima simbolička autorska prava na džukce u svim mogućim značenjima i valerima, to je Bora Đorđević.
Ipak, još jedna noć je prošla…
Naslovna fotografija: privatna arhiva
