Nemali je broj onih koji će odgovorno tvrditi da, kako u snošaju, tako i u umjetnosti, veličina ne igra ama baš nikakvu ulogu, te da je zapravo daleko veće gramaže onaj umjetnik koji jednim potezom kista, jednom riječju, jednim frejmom ili, u krajnjoj liniji, jednom penetracijom kaže sve.
Takve ljude danas, jelte, volimo da nazivamo minimalistima. Katkad i vonabi Skandinavcima.
I nesporno je da ima istine u konceptu “manje je više”. Jedna “Mona Liza” (“Mona Lisa”) je tako svojim neimpozantnim dimenzijama od 77 x 53 cm izrasla u jedno od najimpozantnijih postignuća ljudske ruke. Nesporno je odista, jer minijatura, kao figuralna scena, legitimno pripada slikarstvu zapadnog svijeta još od srednjeg vijeka.
No, ipak, kazati da veličina u umjetnosti zaista nije bitna bi bilo suviše uvredljivo za manje-više svako značajnije arhitektonsko ostvarenje, počevši od egipatskih piramida. Jednako uvredljivo za sve Ruse koji su golim rukama u život pisane riječi i opisane civilizacije donijeli ratove i mirove, zločine i kazne te mrtve duše i idiote.
A podjednako uvredljivo i za Rona Mueka (Ron Mueck), vizuelnog umjetnika koji je svoj cjelokupan opus zasnuo na vajanju hiperdimenzija stvarnosti. Jasno, postaviće se se pitanje: Zašto to uopšte čini? Zašto bilo ko zapravo misli da je manje prosto manje?
Kako Muek kaže, ljude u stvarnim veličinama srećemo svaki dan. A njegov naum je stvoriti uvjerljivo čovjekoliko bivstvo koje može da funkcioniše kao puki fizički objekat.
Uspjeva li u naumu? Nesumnjivo.
Među pobornicima pravca hiperrealizma ili tzv. superrealizma, koji, sasvim očekivano, dolazi iz američke hiper/super kulture 20. vijeka, Ron Muek je jedno od rijetkih imena koja glasno odjekuju na savremenoj sceni. A svojim posljednjim, a ujedno i “najgolemijim” ostvarenjem do danas, zasigurno je zacementirao svoju zvijezdu na hiper/super nebu vajarstva.
Predstavljena javnosti 15. decembra na patosu Nacionalne Galerije Viktorije u Melburnu, instlacija “Masa” (“Mass”) je vizuelno sačinjena od 100 individualnih predimenzioniranih ljudskih lobanja, a simbolički od cijelog jednog spleta značenja.
Naizgled, lobanja je odveć jednostavan simbol za tumačenje. Oblik koji povezuje suštinu cjelokupnog čovječanstva, podsjećajući nas da, na kraju dana, svi mrijeti moramo. Oblik koji spaja umjetnost svih kultura i religija te, u tom smislu, briše sve ljudski skovane barijere između naroda i narodnosti.
Ali, istina je da je lobanja jedan od onih simbola koji su, s vremenom i zavisno od konteksta, mijenjali svoje značenje, a i svoju ulogu u društvenim formacijama i jedinicima.
U šekspirovsko, da ne kažemo zlatno elizabetansko doba, lobanja je na dramskoj pozornici osvanula kao simbol melanholije, i to onog trena kada Hamlet u prvoj sceni petog čina u njoj prepozna svog starog prijatelja Jorika.
Alas, poor Yorick!
U Hamletovom monologu će se, jasno, izglagoljati i samo shvatanje smrtnosti, ali melanholija će, ipak, kako u datom činu, tako i u datoj drami, prevladati. Potom će u 19. vijeku američki ilustrator Čarls Alan Gilbert (Charles Allan Gilbert) jednostavnom igrom motiva i iluzija lobanju preinačiti u simbol taštine, pri tome joj čuvajući puku smrtnost kao obilježje.
Po buđenju nacizma i fašizma, lobanja će postati, recimo, logotip 3. SS Oklopne divizije te, u toj roli, predstavljati lojalnost ideologiji sve do posljednjeg daha. Po dolasku got kulture u podrume supkulture, snažna konotacija između cjelokupnog pokreta i simbola će biti kreirana, te tako poremetiti mir mnogobrojnim bajkerima koji su u lobanji takođe pronašli predstavu apotropaične moći, a i zauvijek narušiti amanet piratskog Džoli Rodžera (misli se na one prave pirate, ne hipstere sa Kariba).
Valjalo bi možda pomenuti i jedan od mnogobrojnih trenutaka kada je lobanja postala oruđe za iskazivanje političkog stava, za upućivanje upozorenja, za isiljavanje sile, za ubijanje Boga Oca i Svih Svetih u duhu homo sapiensa. Ćele Kula, svojevrsno “remek-djelo” Otomanske vlade tako od 1809. do dana današnjeg stoji kao politički, ali i istorijski podsjetnik da se sa otomanskim lobanjama ne valja mnogo zajebavati. A da se sa lobanjama generalno ne valja mnogo zajebavati, podsjećaće nas redovno i bočice za raznorazne hemijske otrove, sa sve dvije “STOP” koske.
I premda ovaj tekst nije u prilici da predstavi sve i jedno tumačenje lobanje, a ni zainteresovan da elaborira o korelaciji između lobanja i raznoraznih satanističkih pokreta, ono što može učiniti jeste objediniti sva gore navedena shvatanja te primjetiti da – lobanja govori.
Hiljadu i jednu riječ, hiljadu i jedan krik, hiljadu i jedan uzvik.
Da, uvijek će se u priču o lobanjama uplesti pitanje smrti, smrtnosti i neotenije, ali tu razgovor nikada neće stati. Jer je, zajedno sa kulturama i supkulturama, lobanja istovremeno postala ničija i svačija, univerzalna i individualna, piratska i hamletovska.
Istovremeno život i smrt. Istovremeno moja i tvoja, naša i vaša.
Kost koju prekriva koža, a u njoj cijeli život, uključujući i njegov kraj.
I šta to onda znači za Ron Muekovu “Masu”? Šta to znači za vašu lobanju, u krajnjoj liniji?
Koju god simboliku osjetili ili pronašli u Muekovih 100 lobanja, nećete pogriješiti – eto, šta znači. Svako tumačenje je ispravno, uključujući i ono “fuj, ovo je baš morbidno”. Sve je tačno i sve je za pet, al’ sve dok ne zaboravite da, na kraju dana, svi do šuplje lobanje moramo stići.
MEMENTO MORI.
Et in Arcadia Ego.
Naslovna fotografija: Tom Ross
