Prošlo je više od 20 godina otkad je legendarni švedski producent Maks Martin (Max Martin) zauvijek promijenio zvuk mejnstrim popa. Sudbonosna saradnja sa Backstreet Boys, NSYNC i Britni Spirs (Britney Spears) napravila je pravu revoluciju u modernom pop zvuku, ali niko nije mogao pretpostaviti da će ovaj zvuk postati norma za većinu pop izvođača tog vremena.
Vraćanje ovim, pomalo dekadentnim godinama, koje su nevinost tretirale kao poštapalicu u intervijuima, nije nova stvar – sjetimo se samo skandala koji je nastao kad je javnost saznala da Britni i njen tadašnji dečko Džastin Timberlejk (Justin TImberlake) nisu čuvali seks za prvu bračnu noć.
Socijalne mreže, pogotovo Instagram, pune su takozvanih kuratora ukusa, koji svojom estetikom evociraju ovu pomalo sramotnu epohu. Recimo samo da neki trendovi nisu dobro ostarili. O ukusima se, doduše, ne raspravlja, ali stvarno mi je drago što zvoncare sa niskim strukom nisu više norma. Možemo slobodno reći da je seksualni šarm tada devetnaestogodišnje Britni Spirs zauvijek promijenio naše shvatanje ženske seksualnosti i postavio nove estetske standarde.
Sasvim je logično dakle, da će se zvuk ovog perioda vratiti u modernu pop muziku. Prije dvije godine imali smo oživljenje elektronskog zvuka osamdesetih, koje je i danas prisutno (novi album Lorde, Weeknd, Blood Orange).
Danas, u 2017, autori traže žanr koji niko prije nije reciklirao. Vaditi inspiraciju iz istog bunara je u ovom slučaju rizičan potez. Međutim, u slučaju britanskog modela i muzičarke Rine Savajame (Rina Sawayama), ovaj rizik se uveliko isplatio. Njen mini album imena “RINA”, koji je izašao 27. oktobra, kombinuje upravo muzičke elemente ove dvije revolucionarne epohe. Moćne gitarske rifove osamdesetih na nekim pjesmama i senzualne fanki r’n’b elemente na drugim.
Rina Savajama dolazi iz akademske pozadine, sa političkih studija, gdje je slušala psihologiju i sociologiju. Za vrijeme studiranja, bila je članica jedne hip hop skupine, koja je djelovala pod nazivom Lazy Lion. Aktivna na socijalnim mrežama, prvi solo singl objavila je na svom Tumblr profilu “Sleeping in walking”, a pjesma je zvanično izašla 2013, sa još jednom numerom, “Who?”. Ove pjesme producirao je britanac Hoost.
Nakon ovoga, Rina je utihnula. Činilo se da se posvetila karijeri modela, a da joj je muzika samo hobi.
Na trenutak u 2015, dobili smo video za još jedan singl, koji će se pojaviti dvije godine kasnije na albumu.
Iako video koji je režirala Arvida Bisterm (Arvida Byström), švedska vizuelna umjetnica, traje samo minut i 30 sekundi, dobijamo uvid u djelić atmosfere koja će prožimati novi album.
Nakon toga stiže nam još jedan video, za singl “Where u are”, koji je zapravo cover “I wanna be where you are” The Jackson Five-a.
Ovdje se mogao čuti tračak zvuka koji će nas dočekati u 2017. godini. Očigledan uticaj masivnih bubnjeva osamdesetih i senzualni vokal stavljeni su u jedan moderan kontekst. Video, koji aludira na osamljenost u tehnološkom dobu, iznenađujuće dobro funkcioniše sa tekstom ovog fank klasika.
Početkom godine, Rina objavljuje singl “Cyber Stockholm Syndrome”, za koji je u avgustu objavila i spot.
U oktobru ove godine izdaje i mini-album, na kojem se nalazi ukupno osam pjesama.
Na početku imamo “Ordinary Superstar”, osvrt na klimu u pop kulturi.
Mitologizacija poznatih ličnosti neodoljivo podsjeća na politeističke religije daleke prošlosti. Moglo bi se reći da je današnji, obični čovjek sluga ovih dekadentnih božanstava. Nismo sigurni da li je Rina cinična kada u intru kaže: “You know / It's not all it seems / Underneath it all / We’re all human beings”.
Sladunjavi početak očigledno imitira zvuk popa iz Maks Martin ere, ali u produkciji se čuje i uzbudljiv dodatak.
Čvrsta bas linija, koja pjesmu kroti i anticipira ulazak savršene električne gitare, koja pripada Džonu Bon Džoviju (Jon Bon Jovi) dok Rina pjeva: “I’m just an ordinary superstar / So far but always hanging where you are / I’m just an ordinary superstar / I’m just like you”.
Ako je prva pjesma evocirala zvuk popa 2000-ih, onda ga druga otjelovljuje. Bombastična himna o prihvatanju odgovornosti za svoj život: “Every single day I fight another war / Every single night I feel more powerful / So, guess it's what it takes to live it my way / So the world will take me as I am”.
U prvih pet sekundi, pjesma ispuni svaki kliše koji se očekuje od generične pop pjesme. Samo što u 2017. čak i na albumu Lane del Rej (Lane del Rey) ima trep pjesma, pa tako čovjek očekuje da će i ovdje to biti slučaj. Međutim, ovdje imamo nešto što jeste generična pop pjesma – ali prije 10 godina.
Sledeća numera, “10-20-40”, uspostavlja nostalgičnu vezu sa sveprisutnim zvukom osamdesetih. Nigdje ta uronjenonst u ovu epohu nije očigledna kao na ovoj pjesmi. “Driving with no brakes on / Waiting for your phone call / Talking to myself / Watching everybody else just / Roll on by”. Slušajući ove riječi zamišljamo anime intro iz osamdesetih u izvedbi Bilija Ajdola (Billy Idol).
“Tunnel Vision” u punoj verziji na albumu donosi kolaboraciju sa američkim muzičarem Šamirom (Shamir).
Lirska podloga albuma izlazi na površinu u potpunosti u ovoj numeri: “Tunnel vision madness // Notification happiness // Spinning plates // Relationships going down the drain”.
Čini se da je glavna tema albuma komunikacija mladih u tehnološkom dobu i osjećaj duboke usamljenosti koja proizilazi iz novih načina komuniciranja: “Emotions are too much for me / So I spread my love through likes / I didn't even leave my house last week / But I know what you did last night”.
Socijalne mreže od samog početka omogućuju maskiranje, gradnju identiteta na imaginarnim osnovama koje imaju isti dopaminski rezultat kao i napredak u stvarnom životu. Iako ovaj način postojanja djeluje primamljivo, zbog lakoće uspostavljanja iluzije, cijena koju plaćamo je nemilosrdna. Koliko lajkova je potrebno da zamijeni ljudski zagrljaj ili pogled u oči bliske osobe?
Naizgled naivna r’n’b pjesmica ima jeziv ton: “I'm not ill, I'm just driven / But I guess there's just no end / To this mess that I created, that I created / Until then, until I'm tired / I'll be gladly riding on a merry-go / Let me go round, and round, and round”.
Alterlife” donosi još jednu nadogradnju na nepresušni izvor inspiracije zvuka osamdesetih: “How many lies must I become / To get to a place off the track? / In our pursuit of number one / Everybody's racing harder for the pass”. Nadogradnja zvuka, započeta prvom numerom “Ordinary Superstar”, ovdje dobija klimaktični vrhunac, podsjećajući svojom dinamikom na power metal hitove.
Završna numera nudi kontemplaciju o internet životu mladih. Kako je sama Rina objasnila: “Prije sam na internet gledala kao mjesto gdje se gubi vrijeme i slobodna volja. Prihvatila sam pozitivna svojstva ovog medija. Pozitivna veza sa virtuelnim sobom je čin neposlušnosti i čuvanja nas samih. Ludi koji pate od socijalne anksioznosti, kao ja, sad mogu da budu slobodni u ovom virtuelnom svijetu”.
Kao i na “Tunnel Vision”, i ovdje je tema život u doba socijalnih mreža. “Cyber Stockholm Syndrome” je dovitljiv naziv koji savršeno opisuje vezu koju Rina ima sa svijetom interneta: “Used to feeling things so cold / Minimizing windows / Pictures lit by electric lights / Fiction/fact boundaries collide / Find me in my palm so bright / Cyber Stockholm Syndrome”.
Kleriti Klarens (Clarity Clarence) je producirao većinu pjesama na albumu, s izuzetkom “Tunnel Vision”. Produkcija je savršeno izbalansirana da laska Rininom vokalu. Kroz pregršt poznatih zvukova, naziru se haotične tendencije Klarensa kao producenta. Pjesme “Ordinary Superstar” i “Take Me As I Am” najbolje pokazuju slojevitost produkcije.
Ako nespretno žonglirate stvari i internet život, zanimaju vas pitanja o budućnosti komunikacije u tehnološkom dobu i žedni ste nostalgičnog zvuka koje će zadovoljiti bebe osamdesetih i ranih dvijehiljhaditih, nemojte propustiti ovo mini izdanje!
Naslovna fotografija: YouTube screenshot
