Sada, kada je najnoviji intrigantni projekat slavnog iranskog režisera “Todos lo saben” ušao u svoju završnu fazu produkcije i godina njegovog izlaska je odmah iza ugla, dobro je vrijeme da se podsjetimo Farhadijevog (Asghar Farhadi) remek-djela koje je vratilo na noge iranski film u 21. vijeku.
Naravno, riječ je o prvom iranskom filmu nagrađenom nagradom Oskar; filmskoj, socijalnoj i porodičnoj drami “A separation” (“Jodaí-e Nadér az Simín”), kod nas prevedenoj kao “Nader i Simin se rastaju”.
Nakon uspjeha “O Eli” (“Dar bāre-ye Elly”), Farhadijevog filma iz 2009. godine, iranski, ali i svjetski ljubitelji filma ostali su zaintrigirani i zatečeni. Niko nije mogao ni slutiti šta će se desiti samo dvije godine kasnije, kada je njegov “Rastanak” potresao filmski svijet.
Naime, iranski film, koliko god on uticajan i veliki bio, nije poprimio ovakav oblik svjetske slave još od bezvremene “Djece raja” (“Bačče-hâ-ye âsemân”), koji će svojim debitovanjem na svjetska platna 1997. natjerati filmske stvaraoce da načule uši, rašire oči i usmjere ih na Iran. Ali čak i Mađid Mađidi (Majid Majidi), autor “Djece raja”, poput većine iranskih režisera, nije mogao da pobjegne od uticaja italijanskog neorealizma. Pa su tako “Čistači cipela” (“Shoeshine”), “Kradljivci bicikala” (“Lardi di biciclette”) i “Čudo u Milanu” (“Miracolo a Milano”) postali “Gdje je prijateljev dom?” (“Khane-ye doust kodjast“), “Boja raja” (“Rang-e Khodā”) i “Djeca raja“.
“Rastanak Nadera i Simin“ ne oslanja se na prošlost. Štaviše, Farhadi obrađuje vrlo savremene i moderne teme, dileme i probleme savremenog društvenog uređenja u Iranu. Ne samo to, on to radi nježno, graciozno i, koliko tehnički perfektno, toliko i umjetnički duboko.
Ono što Farhadi vjerovatno (ili nevjerovatno) radi bolje od bilo kojeg scenariste ili režisera posljednje dekade je to da su situacije koje on oživljava na filmskom platnu već sasvim žive i stvarne u svačijem životu. Takve situacije mogu da se dese bilo kome. Tajna Farhadijevog pisanja scenarija je u tome što upravo u tom poistovjećivanju publike sa izmišljenim ili, bolje rečeno, gotovo stvarnim likovima, njihovim životima i situacijama u kojima se nalaze, on može da ubaci dodatni ulog. Ulog koji nosi teške, destruktivne i ozbiljne posljedice.
Dijalogom postavljajući gledaoca u istu prostoriju sa Naderom i Simin, Farhadi upravo takve uloge i posljedice stavlja pred gledaoca koliko i pred svoje likove.
To što su Nader i Simin genijalno napisani nije bilo dovoljno da ovaj film osvoji drugog Oskara, ovaj put za scenario. Ne, to će uraditi Alenov (Woody Allen) zaboravan i neinspirativn film “Ponoć u Parizu” (“Midnight in Paris”). Zato Farhadijev fokus nije bio na scenariju, što je ironično samo po sebi, s obzirom na to da je vjerovatno jedan od najboljih scenarija u posljednjih 10 godina.
Farhadijeva režija je ono što nas stavlja u prostorije iranskog društva srednje klase. Gotovo u cjelosti, film je snimljen kamerom iz ruke. Kamera nas postavlja ispred, iza ili između likova za koje strijepimo, koristeći pretežno opšte i srednje krupne kadrove. Uvijek postavljena na savršeno prirodnoj visini i udaljenosti od glumaca, kamera u ovom filmu izgleda uzvježbana do savršenstva. Režija je pitka, nježna, prirodna i postiže ono što je vrlo važno, a to je da je film ugodan za gledanje. Nema naglih i brzih švenkova ili rezova. I tako Farhadi postavlja gledaoca u ono, za pripovjedanje ključno ja u datoj okolnosti, usput čineći to naizgled jednostavnim.
Još dva elementa su bila ključna da “Rastankom Nadera i Simin” Farhadi napravi prvo iransko filmsko remek-djelo 21. vijeka. Prvi su upravo Nader i Simin, ili konkretno Pejman Maadi (Payman Maadi) i Lejla Hatami (Leila Hatami). Tačnije, čitava glumačka postava u ovom filmu. Jezivo stvarne situacije i replike iz scenarija su oživljene i učinile još stvarnijom nevjerovatnu glumačku izvedbu, toliko da je skoro nemoguće da se radi o fiktivnom događaju. Bez izuzetka, svaka situacija je nešto što možete vidjeti, svaka replika je ono što slušate svaki dan. Glumci u ovom filmu na vrlo neuočljiv način zaista pomjeraju granice stvarnog i nestvarnog.
Drugi element, koji je vrlo mudro ukomponovan u ovaj film, čineći ga do sada najuspješnijim iranskim ostvarenje, odsustvo je muzike. Šta može nevjerovatno stvarnu i potresnu situaciju učiniti još stvarnijom i potresnijom? Tišina. Ovaj film je ispunjen nečujnim vriskovima. Uzimajući od gledaoca buku, režiser ga u tjera da sluša samo ono što je bitno. Da riječi ostave dublje ožiljke. Da tišina postane upravo to, buka u emociji. Tu Farhadi zadaje posljednji udarac.
Farhadi je kao ideju za ovaj film imao samo sliku čovjeka dok pere svoga oca, koji ima Alchajmerovu bolest, a na to je nadogradio ostatak svih gore pomenutih elemenata. Bez ulaženja u samu radnju ovog modernog remek-djela, preporučujem da ga pogledate, jer je u Farhadijev svijet uvijek najbolje ući slijep, dopuštajući njemu lično da manipuliše vama, vašim emocijama i čulima. Upravo to i jeste jedna od čari filmske umjetnosti.
Naslovna fotografija: YouTube screenshot
