Suočavanje sa prošlošću ili traumama i eskapizam različitih vrsta su bili najčešća tema filmova u 2017. godini.
Neki autori od kojih se više očekivalo su podbacili, poput Luke Bursaća sa filmom “Afterparti”, dok su neki drugi vrlo prijatno iznenadili, i to najviše oni koji su snimili svoj prvi ili drugi film, kao Mila Turajlić ili Alen Drljević. Takođe, snimljen je širok dijapazon žanrova i filmskih formi, pa se među 10 najboljih ostvarenja našao i jedan animirani film, jedan kratki i dva dokumentarna.
Godina će ostati upamćena i po nekoliko briljantnih glumačkih bravura. Na malim ekranima došlo je do ekspanzije produkcije serija, u koje se sve više ulaže na našim prostorima i kojima okreću iskusni režiseri i glumci, ali o toj temi nekom drugom prilikom. Slijedi lista najboljih regionalnih filmova u 2017. godini.
Druga strana svega
Mlada režiserka Mila Turajlić, koja je privukla pažnju prvencem “Cinema Komunisto”, i u drugom filmu se bavi seciranjem prošlosti, ali i sadašnjosti.
Njen novi dokumentarni film funkcioniše na nekoliko nivoa. Prvo, to je priča ćerke iz prvog lica o svojoj majci, Srbijanki, uglednom profesoru i političkom aktivisti, koja plijeni pažnju svojom inteligencijom i harizmom. Ali, to je i priča o istoriji Srbije i borbi za demokratiju, koju ni ćerka ni majka još nisu dočekale.
Film počinje zaključanim vratima stana Turajlićevih, buržujske porodice beogradskih staorsjedilaca, kojeg su podijelili komunisti kada su došli na vlast nakon Drugog svjetskog rata. Taj podijeljeni stan je očigledna metafora za podjele u bivšoj i sadašnjoj državi. Međutim, režiserka se više odlučuje na intimnu stranu takvog života, nego na produbljivanje teme o razlozima podjele.
“Niko ne razmišlja o budućnosti, sve što radimo je to da se borimo jedni s drugima kako bismo prepisali prošlost”, govori Srbijanka u filmu, što odlično odražava političko prokletstvo koje visi nad Balkanom.
Režiserka nema potrebe da izađe iz stana da nas vrati u 1918. godinu, kada je nastala Kraljevina Jugoslavija, jer je u samom stanu mnogo znakova prošlosti, a sam član porodice je bio dio te iste istorije. Estetski pristup osmišljen je tako da je iz dokumenta u dokument dato mnogo univerzalnih poruka. Sve to upotpunjuju vrlo efektivni kadrovi detalja u stanu, poput starinskog porculana ili miljea, kao i aktivnosti na ulici, posmatrane sa prozora.
Najveća zamjerka što režiserka nije ušla dublje u konfrontaciju sa majkom i razvila argumentovanu raspravu o razlozima za i protiv njenih odluka, već je subjektivno samo pratila ono što je radila majka. To je, s jedne strane i razumljivo, jer je teško biti objektivan i vrlo kritičan prema najbližem članu porodice. Usprkos tome, ovo je vješto stilizovana, odlično montirana i emotivna priča koja ima potrebnu dinamiku, a govori o svima nama na ovom prostoru.
Naslovna fotografija: “U plavetnilo” promo
