Pojave se s vremena na vrijeme određeni albumi koji ne predstavljaju slušanje i ne mogu se slušati samo onako, na običan način, već traže poseban doživljaj i iskustvo. Njih možemo vrtjeti, u zavisnosti od raspoloženja, satima, danima, mjesecima, pa čak i godinama.
Prije nego što sam uopšte sasvim slučajno naišao na akustičnu sesiju, već sam mjesecima vrtio “Facelift”, kako bih mogao da ga zapamtim od prvog do posljednjeg takta. Uši su mi konstantno tražile agresivnu distorziju Džerija Kantrela (Jerry Cantrel) i moćne vokale Lejna Stejlija (Layne Staley). Nakon što sam isto učinio sa “Dirt“ i “Jar of Flies”, bio sam svjestan da sa slušanjem “Alice in Chains” moram biti mnogo oprezan, jer osjećaje koje bih proživljavao slušajući ih nisam mogao jasno klasifikovati i podijeliti, bilo ih je jednostavno previše, različitih intenziteta, različitog trajanja. Nakon slušanja bih ostao kompletno umoran, bez ijedne riječi, premotao, i krenuo od početka.
Nakon određene kratke pauze i “odvikavanja”, odlučio sam vidjeti šta se tu još krije. Morao sam da krenem sa nečim novim, jer nisam htio upasti u loop koji sam do tada preživljavao. “Unplugged“ je zvučao kao perfektan nastavak moje priče i povratak u svijet Chains-a. Bio sam upoznat sa čitavom historijom grandža, naročito njenom Velikom četvorkom i njihovim pričama. Dvije godine prije, tragično je završen ep iz Sijetla, a sada se bližio kraj još jednog giganta. Bio sam svjestan da je to jedan od posljednjih dokumentovanih nastupa, kako Stejlija, tako i čitavog broda Alice in Chains koji je lagano, ali sigurno tonuo u nepovrat, na dno.
Dugotrajno i prekomjerno konzumiranje droge je počelo uticati na sam bend, koji se već do tada, aprila 1996. godine, nije pojavljivao skoro dvije i pol godine. Sada je bila prilika, kako za publiku, tako i za članove, da vide kako i šta dalje učiniti, da li je moguće oporaviti se i ponovo aktivirati na sceni.
Prva asocijacija na serijal MTV Unplugged za većinu jeste nastup Nirvane, vjerovatno i najpopularniji od svih ostalih. Na tom mjestu su se našla i imena kao što su Pearl Jam, Kiss, The Eagles, pa čak i Oasis. To je bila jedinstvena prilika da se organizuje intimniji koncert, sa ograničenim brojem mjesta, a bend je imao priliku da pokaže svoje sposobnosti uživo, na akustičan način. Neki su to iskoristili na najbolji način, a drugi se baš i nisu dokazali.
Stejli i kompanija su definitivno ušli u historiju svojim nastupom, nije teško shvatiti zbog čega. Ljudi su pljeskali i zviždali dok je “Nutshell” odzvanjao prostorijom, bez uvodnog govora, bez ikakve najave. Ako postoji ijedna bolja verzija od one studijske, sa “Jar of Flies”, onda je to upravo ova. Prvih par puta, obraćao sam pažnju samo na Majka Ineza (Mike Inez) i na ono što je radio sa bas gitarom. Fantastično podešen ton i eho, glavna podloga za sve ostale melodije u jednoj od jednostavnijih pjesama večeri. Dugo mi je trebalo vremena da bih uopšte mogao ostaviti neki komentar na samo otvaranje. Da je već tu bio kraj, bio bih sasvim zadovoljen. Na (ne)sreću, nije bio.
“Nutshell” i “Down in a Hole” su dvije ubjedljivo najemotivnije pjesme odsvirane tokom ove svirke. Međutim, jasno se moglo vidjeti da je Stejli, iako se mnogo trudio, gubio svoje vokalne sposobnosti. Kantrel, iako samo kao prateći vokal i podrška, te večeri je imao i ulogu glavnog pjevača. O emocijama koje je bend proživljavao tokom ove dvije numere, ne želim ni razmišljati. Samo mogu pretpostaviti da nije bilo nimalo ugodno. Nažalost, bolešljiv glas je pomogao da pjesme ostave bolji utisak i na jasniji način predstave bol i depresiju iz samih tekstova. Naročito harmoniziranje tokom “Down in a Hole” ostavlja bez daha! Kantrel i njegov osmijeh nakon refrena su naprosto neprocjenjivi.
Na setlisti su se našli i “Would?”, “Angry Chair” i “Rooster”, sve troje sa isfrustriranog “Dirta”. Naravno, nedostajalo je tu prepoznatljive reverb-distorzije u određenim dijelovima, ali s obzirom na mogućnost akustičnih instrumenata, sve su sasvim dovoljno prilagođene za njih. Iako ne zvuče toliko agresivno i divlje kao njihove studijske verzije, i dalje se mogu predstaviti kao kvalitetno odsvirane tačke. “Rooster” je i dalje mogao dočarati sve strahote rata, a Stejli se pridružio sa gitarom na “Angry Chair”. Dok ga je Kantrel uporno pratio pogledom na početku, Stejli je uspio odraditi svoju gitarsku i vokalnu dionicu i završiti pjesmu sa glasnim aplauzom i odobravanjem. “Would?”, iznenađenje koje je bilo smješteno među zadnjim pjesmama. Sada već zagrijani vokal, pun snage i bez grešaka čini ovaj performans boljim nego što je iko mogao očekivati.
Nije moglo proći bez nekih energičnih i naizgled sretnijih pjesama koje, kada slušate naprosto odstupaju od ostatka i na ono što smo navikli. “No Excuses”, “Over Now” i “Got Me Wrong” zvuče, kako bi se moglo reći, “neprikladno” za jedan živi nastup Chains-a. Dok se naviknete na razigrane i nemirne bubnjeve Šona Kinija (Sean Kinney) i durske akorde sa gitara, možda će trebati vremena. Čini se da traju duže nego što bi trebale, posebno “Over Now”. Ako se fokusirate samo na to kada će više završiti, radije je odmah preskočite.
“Sludge Factory” zvuči podjednako teška kao i u električnoj verziji. Kada se zanemari prvi nesupjeli pokušaj i glasni Lejnov “FUCK!” jer je pobrkao tekst, pljesak podrške i glasnog odobravanja iz publike su uradili svoje, pa su je potom počeli ispočetka, i odsvirali perfektno. “Heaven Beside You” obećava od samog početka, dominantan bas, solidne strofe i refreni u Kantrelovoj izvedbi. Akustične dionice nisu zakazale tamo gdje su imale priliku! Ostale numere, “Brother“, “Frogs“ i tada tek prezentirana “Killer Is Me“ odsvirane su besprijekorno na standardni način, koji smo do tada navikli da čujemo, i tako se pozicionirale na mjesto klasika.
“Unplugged” predstavlja iskustvo koje i najnoviji fanovi moraju doživjeti, možda ne odmah na početku, ali sigurno tokom upoznavanja sa kulturom, historijom i albumima grandža. Imati vremena i sredstava u studiju na pretek i nalaziti se pred masom ljudi nakon dvije godine, svirajući hitove na akustičnim instrumentima, okružen lava lampama i svijećama, dvije su totalno različite stvari. Gledajući video-snimku, svi problemi, gnjev i strah sa kojim su se članovi suočavali tokom godina, vidljivi su na njihovim ozbiljnim i povremeno nasmijanim licima.
Rezultat neprestanog korištenja teških droga je upravo postepeno gašenje, kako samog tijela, tako i jednog najmoćnijeg vokala ovog žanra. Glas Lejna Stejlija je u nekim numerama briljirao, sve ostavljao u pozadini, dok već u narednoj ni pomoćni vokali, koji su ga nadjačavali, nisu mogli prikriti njegovu slabost i nesigurnost. Magija koju su stvorili Kantrel, svojim solo dionicama i pažljivim razlaganjima, Inez glasnim basom i čvrstim držanjem ritma, zajedno sa Kinijem na bubnjevima, i dodatni gitarista Skot Olson (Scott Olson), koji je upotpunio njihovu genijalnost, do tada nije viđena ni na jednom od prijašnjih albuma, kao što su elektro-akustični “Sap” i “Jar of Flies”, najsličniji ovoj izvedbi. S obzirom na to da su svi instrumenti surađivali, kako tehnički, tako i muzički, nije bilo mjesta za greške.
Na setlistu se moglo staviti još pjesama, ili su se neke (“Got Me Wrong” ili “No Excsues”) mogle zamijeniti sa “Rotten Apple” ili “Don't Follow”. Bilo je jasno da “We Die Young” i “Them Bones” ne mogu da se izvedu na željeni način.
“Unplugged” predstavlja emocionalni rolerkoster, kako za bend, tako i za fanove. Mogućnost kraja stvorila je atmosferu koja je nastup Alice in Chains učinila posebno emocionalno teškim, i za gledanje, i za slušanje, ali ga na taj način izdvojila među ostalim izvođačima. Balon grandža se ispuhivao i bližio se kraj. S obzirom na sve uspone i padove koji su obilježeili “Unplugged” nastup, i ma koliko god on bio kvalitetan i, na kraju krajeva, odlično predstavljen, Alice in Chains, koji su obilježili jednu eru, sada su gledali smrt direktno u oči. Imamo sreću da je njihova duga borba dokumentovana i da danas predstavlja kultni historijski događaj. Nadajmo se da ćemo ih nekada ponovo gledati u “isključenoj” verziji, mnogo sretnije i ovaj put sa Vilijamom Duvalom (William DuVall). Do tada, njihovo nasljedstvo ćemo i dalje ponosno nositi!
