Ima valjda i desetak godina otkad je moj drug Ante Tomić objavio roman “Vegeta Blues”.
Ako me pamćenje ne vara, to mora da je bilo vrijeme prije famozne ekonomske krize, pa je menadžerima velikih korporacija palo na pamet kako im se, eto, isplati ulagati i u književnost. Koprivnička Podravka platila je, dakle, Anti Tomiću da napiše roman u product placement ključu, roman u kojem će na dovoljno mjesta biti pomenuti proizvode Podravke, od čuvene Vegete nadalje. Rezultat je bio dobar roman, dovoljno dobar da ga poslije nekoliko godina Tomić ponovo objavi, sada pod naslovom “Punoglavci”. Marketing ipak nije pojeo književnost.
Ima jedna pjesma koju dobro pamtim iz djetinjstva, pjesma grupe koja nikad nije spadala u prvu ligu jugoslovenske popularne muzike, pa je danas prilično zaboravljena, pjesma koju sam posljednjih godina rijetko kad čuo, ali bih se uvijek, kad bih je čuo, upitao je li kompanija Bosnalijek krajem osamdesetih godina prošlog vijeka imala dovoljno dalekovidog menadžera, koji bi se s Nenadom Ninčevićem dogovorio za pjesmu u product placement ključu?
Pjesma o kojoj je riječ posljednja je sa albuma “Gore iznad oblaka” (iz 1987. godine) splitskog benda Tutti Fruti, objavljenog u izdanju PGP RTB-a. Bio im je to drugi album po redu, godinu ranije su snimili “Brzi vlak u nogama”, a sve do kraja osamdesetih, godinu za godinom, za Jugoton će snimati nove albume: “Stvari lagane” (1988), “Krila leptira” (1989), “Opusti se i uživaj” (1990). Naslovne pjesme po pravilu su bile hitovi, ali nekako Tutti Fruti nikad nije ostvario velika očekivanja.
To je za neku drugu priču, a sada se vratimo na pjesmu koju je napisao Nenad Ninčević, a zove se “Sutra rano letim ako odledi”. Ovako ide pjesma:
Kada se pogase svjetla i uspavam gitaru
u nekom gradu daleko od tvoje ljubavi
potonem u jastuk, milju u samoći
sâm sam, tako sâm, mogao bih umrijeti
Kada se potroši srce i popiju Kofani
u ove sate kad glava boli po navici
mislim nikad neće biti kako hoću
sâm sam, tako sâm, mogao bih umrijeti
Ej, kad bi me noćas zagrlila jako
ej, kad bi me noćas ljubila polako
samo noć da prođe, mora svanuti
sutra rano letim ako odledi
Srce pjesme je, naravno, u ovim Kofanima. Pjesma bi umrla da se u njoj popiju tek “tablete protiv glavobolje”. Poezija je uvijek u konkretnom. Ima raznih tableta protiv glavobolje, a unutar jugoslovenskog iskustva, Kofan je ona koju proizvodi Bosnalijek, analgetik sa tri aktivne supstance: paracetamolom, propifenazonom i kofeinom.
Kofan su često voljeli oni kojima drugi ljekovi protiv glavobolje nisu pomagali; računali su valjda da sinergija tri aktivne supstance funkcioniše bolje nego samo jedna. Najbliži Kofanov rođak je Kafetin, on uz pomenute tri supstance sadrži i kodein. Pošto je riječ o supstanci koja je u velikom dijelu svijeta zabranjena, Kafetin je danas zabranjeno reklamirati (donedavno, naravno, nije bilo tako). I Kafetin bi se, dakle, dobro uklopio u pjesmu, samo da nema jedan slog viška, odnosno da je Nenadu Ninčeviću menadžer Alkaloida Skoplje pristupio prije nego menadžer sarajevskog Bosnalijeka.
Šalim se, naravno, kad pominjem ove menadžere. Nikome kod nas osamdesetih godina nije padao na pamet product placement, naročito ne u negativnom ključu. Sve što je asociralo na kapitalizam tada je djelovalo mnogo moderno i kul. I ne može se, uostalom, svaka referenca na brendove čitati u marketinškom ključu. Pjesnik zna da je suština poezije u konkretnom.
U pjesmi “All American Girl” Melissa Etheridge zna da marka kafe i automobila nisu važni, ali da mora navesti ime cigareta:
She wakes up in the morning
With a pain in her jet black head
A decaf coffee in her hand
And a Marlboro red
She drives down to the office
In her Japanese car
With the radio blasting
She dreams of taking it too far
But today she'll pay the bills
She won't think about the thrills
That pass away
Isto tako, kad Amy Winehouse izlazi s frajerom, on ne pije bilo koje pivo, pije, brate, Stella Artois, jer ona fino kaže:
‘Cause you're my fella my guy,
Hand me your Stella and fly
Ima nečeg subverzivnog na kontraintuitivan način kad se u pjesmi “Sutra rano letim ako odledi” romantizuju tablete protiv glavobolje, ta neglamurozna, jeftina i posve legalna droga. Glavobolja je bolest kilavih intelektualaca, nije slučajno da od nje boluje Poncije Pilat iz Bulgakovljevog “Majstora i Margarite”. Dobro je, zapravo, da ovaj tip, ovaj lirski subjekt, tešku noć ne ispraća uz cigarete i alkohol. Ovako on ispada drukčiji.
Bijelo dugme je pjevalo o vremenu odgođenih letova. Nije Ninčević ovu pjesmu mogao da napiše bez svijesti o pomenutoj Bregovićevoj. Ali, dobra mu je slika, jer je opet konkretna i opet ne tako tipična. Ne zavisi let od toga da se magla raziđe, nego od toga da (pista) odledi. U sarajevskoj pjesmi bi let zavisio od magle, a pitanje je koje bi se tablete potencirale.
I kod tableta je često trava zelenija s druge strane. Ne znam je li se na splitskom aerodromu osamdesetih znalo desiti da letovi budu otkazani zbog zaleđene piste, ali znam da sam se ove pjesme sjetio kada sam prošle zime čitao o letovima koji su iz Tivta prebačeni u Podgoricu pošto je pista u Tivtu bila zaleđena.
Prošlo je 30 godina od nastanka ove pjesme, malo ko je se danas sjeća, a ni glavobolje ni avionski letovi nisu više glamurozni na način na koji su nekad izgledali. I distih “Samo noć da prođe, mora svanut”, zvuči očajnije i beznadnije nego prije.
Naslovna fotografija: privatna arhiva
