Politička korektnost uvijek je imala tu oksimoronsku osnovu. Poput ratovanja za mir. Ove godine, isplivalo je mnogo govana o našim više ili manje omiljenim likovima. Čini se kao nikada do sada. Zaigrajmo školice po minskom polju, pa da vidimo koliko ćemo pogrešnih koraka napraviti…
Met Dejmon (Matt Damon) posljednja je javna ličnost koja je naišla na jednoglasnu osudu tokom onoga što ljudi trenutno zovu “seksgejt“. Koliko znamo do zatvaranja ovoga broja, Met nije imao nedolične seksualne akte, bar ne van fantazija svih koji misle da je Vil Hanting baš dobar. Ne, Metova greška bila je u tome što je temu koja nije i ne smije da bude crno-bijela predstavio upravo kao temu sa više nijansi.
Vjerovatno su postojale rečenice koje su se mogle bolje odmjeriti, a i Dejmon je trebalo da bude svjestan trenutne klime, ali to i dalje ne umanjuje licemjerje koje je uslijedilo. Uvijek je bilo huškača koji će nuditi naivne slogane, pridobijajući tako masu da gura vlastitu agendu, ma kakva ona bila. Glavna poenta Metove izjave bila je kako u istom košu ne mogu biti silovanje i neumjesni komentari ili nepoželjno tapšanje po dupetu (ako poželjno igdje postoji). Zajedničko im je da su pogrešni, ali nikako ne i isti.
Šta znamo zasigurno? Znamo da su ova ponašanja pogrešna – neka moralno, neka i krivično. Znamo da nisu nova i da su uzidana u Holivud otkako je Holivuda. Znamo da je optužen samo vrh nastranog brijega i da za većinu nikada nećemo saznati. Harvi Vajnstin (Harvey Weinstein) izgleda kao da bi bio seksualni predator i da nema dinara u džepu, i on je ujedno onaj na kome su se kola slomila. Ili, u ovom slučaju, bijeli kombi koji prolazi pored škole i po komšiluku, i na kojem je rukom ispisana reklama – “slatkiši”. Svi su bili iznenađeni, iako svi znaju da na taj način funkcioniše industrija koja na teži način mladima objašnjava kako talenat nije presudan, a često ni bitan za uspjeh. Nije Harvi ni prvi, a nažalost ni posljednji koji je imao prste u ovome i ovima.
Sve teže se slažemo i po pitanju tema koje ne bi trebalo da budu polarizujuće, pa je tako pitanje i da li ćemo se složiti i oko toga da su ovakva sranja neupitno pogrešna, da treba praviti atmosferu u kojoj nikome ne bi ni pala na pamet bilo koja vrsta mobinga, a gdje bi se krivična djela seksualne prirode tretirala onako kako su propisana. “Ako te u Džordžiji uhvate u činu sodomije, stave te u ćeliju sa drugim muškarcem koji će te sodomizirati“, kaže Robin Vilijams (Robin Williams). Ali, mene zanima drugo.
Ako sudimo svakome, prema uzoru na moralne i zakonske norme, da li možemo odvojiti umjetnika od umjetnosti, od prestupa? Prvobitni impuls uvijek će dovesti do ograđivanja; odbacićemo cjelokupan opus, jer bi u protivnom stali na stranu monstruma, a samim time bismo priznali da nismo ništa bolji. Ako je već tako, onda moramo ostati dosljedni i odbaciti sve, a ne selektivno skakutati unutar zone komfora, kao vegetarijanci koji jedu samo piletinu i ribu ili kao vjernici koji usijeku badnjak samo da bi se imali čime podbočiti dok povraćaju zorom u crkvenom dvorištu. In špiritum sanktum.
Ovogodišnja dodjela Oskara biće zanimljiva, tek da vidimo kako će se odvijati damage control. Kako osuditi Harvija dok su ti članovi Polanski, Gibson, Kozbi (Bill Cosby)? Šta je ironija? Ironija je kada Kejsi Aflek (Casey Affleck) izađe da dodijeli Oskara za najbolju žensku ulogu nakon svih optužbi na račun maloga Bena? Da li je, na kraju, bilo šta relevantno u najmoćnijoj zemlji na svijetu, u kojoj je ovalni kabinet i stvarnost preuzela rijaliti zvijezda, koja je i sama optužena od strane više od 20 žena? Tramp (Donald Trump) je izjavio kako su takva sranja dopuštena kada si bogat, a svaki dan koji prođe bez opoziva to potvrđuje.
Vratimo se na pitanje dana. Bil Hiks (Bill Hicks) je svojevremeno ukazivao na moralno licemjerje krstaša u borbi protiv narkotika. Hiks je apelovao na njih da zapale kasete, ploče i diskove koji su im obogatili život kroz mnoge godine, jer droga je bila ključ pomoću kojega su muzičari otključavali daljine prije nego što su ih nama predstavljali. Oni su se drogirali da ne moramo mi. Ako nećemo.
Vrijeme je nekome majka, a nekome maćeha. Zaboravljaju se i grijesi i zasluge vremenom. Grijesi nekako lakše. Uvijek je lakše ne misliti na ružne stvari, pogotovo ako se nisu ticale direktno nas. Vudi Alen (Woody Allen) je snimio četiri remek-djela i nije oženio našu kćerku. Problem je što je oženio svoju, ali ko smo mi da se miješamo u tuđu familiju? Mislite da će vam majka prebaciti “Doktora Živaga“ (“Doctor Zhivago”) ili otac “Lorensa od Arabije“ (“Lawrence of Arabia”) iz protesta što je Dejvid Lin (David Lean) oženio ženu tako blizu sebi na porodičnom stablu, da je umalo bio i mladoženja i stari svat? Da li će se neko usuditi da ospori Čaplinovu (Charlie Chaplin) genijalnost, uprkos činjenici da velika većina ženskih uloga u Čarlijevim aferama i brakovima nije imala dovoljno godina da uđe u kino bez njegove pratnje?
Lauš je ubio čovjeka, ali je ubio i Murata.
Ovi ljudi su dobili malo moći, i to iskoristili. Lako je izgubiti moralni kompas kada mislite da se i bez njega možete vratiti neokrznuti. Zato onaj ljudski šrot može pisati kako je Žiki Todoroviću sin preminuo jer je Žika igrao u “Srpskom filmu“. Nikada imbecili ne misle da su imbecili; oni vjeruju da je svijet oko njih lud. Izgleda da nismo monstrumi samo usljed nedostatka prilike, a ovakve monstruozne izjave to potvrđuju.
Reći će mnogi da su stavovi koji su ovdje izneseni dio problema, i neće pogriješiti. Spoznajom da imam stavove koje se mogu tumačiti kao pogrešni ne čine te stavove manje pogrešnima ili tačnima, ali pokušavam da ne budem i licemjer, koliko je to moguće. Nije potrebno da imam majku, sestru i ženu, pa da se zgrozim na optužbe koje izlaze svakog dana; potrebno je za to samo zdravog razuma.
Istog razuma koji zna da nominovanje “ženskih filmova” ne samo da nije rješenje, već je donekle i dio problema. Filmovi su dobri ili loši, nikada muški ili ženski, crni ili bijeli. Razlika je u pruženim prilikama, a Holivud je i dalje dječački klub. Svake godine se digne pompa kako nema nominovanih crnih glumica i glumaca. Nema ih, ne zato što ne vole da ih nominuju, već zato što ne vole da im daju priliku da budu u nečemu vrijednom nominovanja.
Meril Strip (Meryl Streep), sinonim dominacije i talenta, nominovana je 20 puta, a kući je odnijela tri Oskara. Meril Strip je odbijena na kastingu za “King Konga“ zato što stari Italijan nije mislio da je dovoljno lijepa kako bi se majmun zaljubio u nju. Meril je pokazala svakoj djevojčici da ništa nije nedostižno. Koliko ste filmova za koje je Meril bila nominovana pogledali? Znam da ste je gledali dok nosi Pradu, ali sjećate li se “Džuli i Džulija“ (“Julie & Juelia”), “Sumnje“ (“Doubt”), “Muzike srca“ (“Music of the Heart”), “Prave stvari“ (“One True Thing”), “Razglednice iz pakla“ (“Poscards from the Edge”), “Plača u tami“ (“A Cry in the Dark”)? Koliko vas je pogledalo trećeg Oskara u “Čeličnoj dami“ (“The Iron Lady”)? Loš film o staroj Margaret Tačer (Margaret Thatcher). Ponešto za svakog iz prosječne balkanske porodice da ga preskoči.
Sve ovo je o Americi i Holivudu. Zamislite stvari kod nas. I to ne one koje se (ne) dešavaju, nego one koje se (ne) otkrivaju. Ko je ekvivalent Harviju? Moderni Raka Marić ili bilo ko sa parama i leđima? Nikada ne treba prestati sa protestima, ali ne treba se zavaravati da i dalje živimo u romantičnim vremenima, u kojima par ljudi sa rimujućim parolama na ulicama nešto i promijeni. Samo će predatori postati perfidniji i pažljiviji. Crkve su ovakve grozote radile, i to još sa djecom. Šta se desilo? “Pod lupom“ (“Spotlight”) je uzeo najznačajnijeg Oskara 2015. godine upravo nudeći ovaj odgovor – ništa! Platila su se obeštećenja, novinari dobili Pulicera, film Oskar, a sveštenstvo upozorenje da moraju biti malo suptilniji.
Desi li vam se da neko nekada izvuče penis pred vama samo zato što misli da može, oduzmite mu ga zauvijek. Neka razmišlja o svojim postupcima dok doziva delfine sjedeći na šolji svaki put kada se bešika pobuni.
Naslovna fotografija: printscreen
