Odlazak u kino na film o kojem ne znam skoro ništa – ne znam o čemu se radi, koliko traje, nisam pogledao niti jedan jedini trejler i nemam pojma koji je žanr – rizik je u kojem sam naučio da uživam. Ili izađeš kompletno nasmijan i zadovoljan ishodom, ili si ipak mogao kući pregledati nešto mnogo bolje i uštedjeti malo novca.
Tokom Sarajevo Film Festivala pročitao sam kratak sadržaj, ali je on bio toliko neprecizan, nejasan i šturo napisan, da je misao kako neću propustiti ništa bitno ako ga propustim brzo pobijedila. Brzo sam zaboravio o čemu se tu radi (ako sam tada uopšte i shvatio), a u međuvremenu je “The Square” dobijao mnogobrojne nagrade, od Zlatne palme, pa sve do različitih Evropskih filmskih nagrada. Srećom, na redovnom repertoaru se našao upravo nagrađivani film, zbog “zasluženog” uspjeha i čitavog ludila koje je nastalo oko njega. Ovaj put nisam propustio šansu, ponovo nespreman i bez ikakvog znanja o onome što “The Square” jeste i nije.
O čemu se radi? Najjednostavnije rečeno:
Dok će život pred njega stavljati socijalna i individualna etička pitanja i dileme, Christian (Claes Bang), kustos muzeja moderne umjetnosti, naći će se u različitim komičnim i ironičnim zgodama i nezgodama, kako u profesionalnoj karijeri, tako i u svakodnevnici. Naravno, pored Christiana, glavna ličnost u filmu je današnje društvo.
Kritikovanje društva je uvijek plodna tema, jer postoji beskonačan broj načina na koje se to može uraditi. Knjigama, filmovima, muzikom, stripovima ili umjetničkim djelima, uopšte nije bitno. Svaki filmski žanr ima posebne karakteristike koje ga čine sposobnim da bude kritičar društva, a zar postoji ijedan bolji način od dobre stare satirične komedije i drame? Na šta se fokusirati? Na sebičnost i okrutnost ljudi, na (ne)sposobnost komuniciranja, primitivne nagone koje ispoljavamo i dan danas ili ipak na narcističnu većinu društva? Mogućnosti su velike.
Kako je riječ o evropskoj produkciji, nije bilo načina (ili želje) da se izbjegne izražavanje na “umjetnički” način. Film je prepun različite simbolike. Neke alegorije su jasno uočljive, dok za druge treba vremena dok se ne poslože na pravom mjestu. Najbolji način da se izgradi već spomenuta radnja, jeste upravo stavljanje modernističke izložbe u centar zbivanja. Najnovija postavka, nazvana jednostavno “The Square” predstavlja povjerenje i pažnju među ljudima, gdje svi imaju ista prava i obaveze. Vjerovatno, ali već par trenutaka nakon što je to rečeno, Christianu su ukradeni mobitel, novčanik i manžetne, upravo na taj način, iskazujući pomoć i igrajući zaštitnika na gradskom trgu.
Umjetnički muzej i njegova izložba su osnovna podloga na kojoj su zasnovane ostale avanture. Izložba predstavlja “nesvakidašnju” apstraktnu umjetnost sa jednostavnim, ali ipak dubokoumnim objašnjenjem i razumijevanjem koje su sposobni doživjeti samo određeni. Upravo je ovaj muzej granica koja razdvaja, ne samo u Švedskoj, nego i u ostatku svijeta, beskućnike i građansku elitu, na čiji se odnos film također fokusira. Primjer apstraknog u apstraktnom se dešava upravo kada jedan od radnika muzeja sasvim slučajno usisa dio izložene postavke.
Nejasnoće u komunikaciji i odnosu ljudi u elitnom krugu su prisutne od početka do kraja. A način njihovog ponašanja često će biti u kontradiktornosti sa onim što nalaže kodeks uglednog sloja. Bilo da se radi o običnoj najavi večere nakon otvaranja izložbe ili umjetničkom performansu tokom druge.
Pored neusklađenosti društvenih slojeva, “The Square” se bavi i egoističnim muško-ženskim odnosima, kao i trenutnim problemima koje uzrokuju rasne različitosti i migracije stanovnika sa istoka. Na kontroverzan, satiričan način se prikazuje nepovjerenje i strah u kojem živi evropsko stanovništvo izazvano ovim problemima. Licemjernost naroda nije izostavljena, pa sva utopija koja navodno vlada Evropom ipak nije onakva kakvom se čini na papiru. Svaka sporedna priča se bavi određenim problemom, kojih ima zaista mnogo.
Iako je simbolika glavni element na kojem je zasnovan film, može biti da je jednostavno ima previše. Svaka situacija sa kojom se Christian susreće je povezana sa onom sljedećom. Problem nastaje kako završiti poglavlje, a da poruka bude uspješno prenesena. Iako je ona jasno predstavljena negdje na sredini puta, i dalje očekujete neki rasplet događaja i tačno određen ishod.
Također, ono što je dobro, ali istovremeno i loše, jeste da i vi sami tražite značenje koje određena scena nosi sa sobom. Dobro što vam je pažnja usmjerena na film i jer vas je on odvukao u drugi svijet, kako i treba da bude, a loše jer možda nećete moći primjetiti, a zatim uživati u svim prelijepim kadrovima i jednostavnom humorističnom dijalogu.
Svi problemi koji su predstavljeni, servirani su na minimalistički humorističan način. Ako je riječ o dijalogu, iako on nije preopširan i nema “pretjerivanja”, sasvim će vas dovoljno zabaviti svojim suptilnim i kratkim rečenicama koje nose suštinu scene. I kada dijalog nije ključan u nekim momentima, scena je perfektno postavljena za ono što se želi postići kod publike. Također, na jednostavan način prikazuje šta je pošlo pogrešnim putem. Ličnosti nose iste karakteristike, ne znamo njihovu prošlost i njihove namjere su nam nepredvidive. One se nalaze u sadašnjem trenutku, zajedno sa nama, a šta će sa njima biti u budućnosti, možemo samo nagađati.
Naravno, “The Square” je na kraju opravdao sve nagrade. Upozorenja za nas, kao društvenu zajednicu, i dalje ćemo dobijati u različitim formama, ali je pitanje koje od njih će pobijediti nesposobnosti komunikacije i razumijevanja, i zapravo stići do ciljne skupine.
Režiser Ruben Östlund i ekipa su odradili svoj dio zadatka odlično, a da li ćemo mi prihvatiti kritiku na pravi način i shvatiti problem? Dobili smo vizuelno i glumački kristalno jasnu poruku. Međutim, koliko smo spremni na to da više slušamo i suočimo se sa stvarimo oko sebe, a manje pričamo i vodimo svoju individualnu politiku, zavisi od nas samih. Dobro se nasmijte, ali ozbiljno krenite u promjene!
Naslovna fotografija: Magnolia Pictures
