S obzirom na to da skoro tri decenije obitava na sceni, Merilin Menson (Marilyn Manson) je pravi stari prdonja. Ali, onaj stari prdonja koji je ostao vjeran jednome – da je svaki album nešto novo. U doba kada je pop muzika dominantnija nego ikada u mejnstrim vodama, nije uopšte lako opstati na tako visokom nivou svirajući rok muziku.
Ima Manson previše pređenog puta pod nogama da bi bio dosadan i predvidiv, tj. da bi bio Nickleback. Kao i prethodnih devet albuma, i ovaj je tu da napadne i oči i uši publike. Ima onih dežurnih namćora koji će reći da Marilyn Manson bend već godinama pravi isto, ali to su obično ljudi koji i dalje misle da je “The Beautiful People” hit snimljen prije par, a ne prije 20 godina.
Ovaj bend je prošao i sito i rešeto mejnstrim voda, i ponajmanje ima bilo šta kome da dokazuje. Ali, eto, opet imamo veteranski bend koji svaki put nešto novo donese sa sobom.
“Heaven Upside Down“ je njegov 10. studijski album. Suvišno je reći da je album rokenrol izuvanje iz cipela. U našem slengu postoji izraz za dobar album – “album sa mudima”.
Mislim da je MM definitivno dokazao da je bend sa mudima do koljena.
Takav je već i omot, koji je jednostavan, ali efikasan – lice Merilina Mensona i krst naopako. Šta nije jasno? Sve je jasno. Merilin Menson kao zaštitno lice svog benda i filozofija koja već godinama prodaje njegovu muziku.
Može se reći da je ovaj novi album nastavio gdje je “The Pale Emperor” stao. Ali nemojte ulaziti u komfornu zonu mišlju da je album nalik prethodniku, jer brzo biste bili izbačeni iz iste. Kada kažem nastavio, ne mislim da ćete dobiti iste one mirnije melodije koje su bile na prethodnom. Dobićete pitomu melodiju i ovdje, ali ona evoluira u pravi mudoviti rok zvuk, što baš nije bio slučaj sa prethodnikom.
Stvar je u atmosferi. Ona se zaista prenijela sa prošlog i na ovaj album. To je ta turobna atmosfera koja vas udara šakom u glavu dok ste u nesvijesti.
Ne bi imalo smisla da analiziram pjesmu po pjesmu, jer ko sam ja da vam govorim šta je loše, a šta dobro. Ovdje sam samo da vam opišem koliko će vas ovaj album udariti u facu… ili ne.
Skoro tri decenije na sceni i mnogo hitova između “Portrait of an American Family” i “Heaven Upside Down”. Ali, svaki album ovog benda je bio opasan korak naprijed u karijeri. Počevši si sa šok-terapijom devedesetih, koketiranjem sa satanizmom, do gospodina u odijelu.
Za tih 30 godina, shvatio je Menson kako radi tržište i kako publika uvijek traži udarac u facu i novu krv. U mojim očima, Menson je dotakao vrh svoje karijere sa “The Pale Emperor“. Album koji zvuči kao da se Džoni Keš (Johnny Cash) i Tom Vejts (Tom Waits) klanjaju đavolu je svakako visoko kotiran u rok muzici. Ni ovaj nam nije ostao dužan za takve momente, ali dodao je MM tu i malo provjerenih formula iz prošlosti.
Mnogo više elektronike i upotrebe iste je evidentno. Distorzija na vokalu svako malo uleti. Nisam neki fan toga u rokenrol muzici, ali opet, ne bi se Marilyn Manson dobro prodavao da ne zna svoj posao.
Sa muzičke strane, može se reći da je Tajler Bejts (Tyler Bates) napravio sjajan rok album. Gomila rifova koji su catchy i lako ulaze u uši. Mislim da sva čar ovog albuma leži u jednostavnosti. Nema mnogo nekog pokušaja da se odsvira što teže i opasnije, nego straight forward dobar, a jednostavan rif – i tako rif za rifom. U doba kada se bendovi takmiče ko će napraviti kompleksniju pjesmu, izgleda da je ključ u jednostavnosti. Kada slušate “Heaven Upside Down” ne morate razbijati glavu kako je nešto odsvirano i kako je to moguće/nemoguće. Ovo je jedan od onih albuma koji pustite, zavalite se u fotelju, slušate i uživate.
Sa produkcijske strane, album sija. A kao da bi i izdavali za Loma Vista Recordings da nije sve isproducirano vrhunski. Sva akustika, prirodnost albuma, taj trenutak ljudskosti u muzici, skoro pa je opipljiv. Počevši od odnosa instrumenata u pjesmama do zvuka bubnjeva. U doba elektronike i “jedno dugme za sve” plastične produkcije, ovo je svakako pravo osvježenje.
Da se malo osvrnemo na video-spot sa još jednim Holivudskim džentlmenom. Merilin Menson i Džoni Dep (Johnny Depp), san svake tinejdžerke, na jednom mjestu. Malo morbidarije, malo golotinje i eto videa dostojnog današnjeg Holivuda.
Bendu je to svakako bio samo još jedan više video izlazak u takve vode, a Džoniju je to učvrstilo zvanje lošeg momka Holivuda. Ne treba napominjati da je pjesma za koju je rađen spot, “SAY10”, suvi hit, sa gomilom catchy zvukova i refrenom koji vam se bukvalno nabija u facu.
Kao i na svakom prethodnom albumu, i na ovom tekstovi su odlični. Menson vitla jezikom kao mačem. Napada i iznosi mišljenje o raznim aktuelnim temama. Ratovi, čovječanstvo, zlo, dobro, perverzije… svakako sve ono što je danas ustoličeno u društvu.
Meni lično najupadljiviji stihovi su bili na numeri “JE$U$ CRI$I$”, koji glase: “I write songs to fight and to fuck to / If you wanna fight, then I'll fight you / If you wanna fuck, I will fuck you / Make up your mind or I'll make it up for you”. Da odmah rasčistimo, kome nije jasno ili poznato, ovaj bend je sjajno ispekao zanat u pisanju pamtiljivih i napadnih lirika. Zato bez čuđenja i zgražavanja na gore navedene. Trebali ste ranije moralisati o tome, ne vrijedi sada biti puritanac dok vam se djeca vjerovatno opijaju uz takve, a i gore.
Vokali su vrhunski izvedeni. Prepoznatljiv stil, zvuči kao čovjek koji zna šta hoće da kaže, ali u mnogo pijanom stanju, bez pretjerivanja. Onaj momenat kada si pijan, ali jezik i dalje zna kuda ide.
Za kraj… kako je ovo Balkan, nađite flašu dobre rakije – ne neke brlje za pranje prozora. Tu istu flašu stavite u ruke, sjedite u fotelju, osamite se i uživajte u ovom albumu. Nećete ostati razočarani na ovu atmosferu, u kombinaciji sa vašim entuzijazmom ka tmurnim tonovima i flašom dobrog alkohola.
Naslovna fotogarija: printscreen
