“Three Billboards” – “Nema Boga, svijet je prazan i nije bitno šta radimo jedni drugima”

Šonetu Galiji nikad nećemo oprostiti Perast. Govorim o onom devastirajućem krahu naših svjetova, u trenutku kad smo saznali da je Bodrijar (Jean Baudrillard) bio u pravu i da spot za “Kotor” nije sniman u Kotoru, već u prokletom Perastu – Šonetova simulacija, simulakrum, šta li mu je već bila satanska motivacija…

Jednog od ovih dana, neko će odigrati Čapmana (Mark David Chapman) Šonetovom Lenonu (John Lennon), vrišteći “Perast!, Perast!”, onako kako je Paćino (Al Pacino) vrištao “Atika! Atika!” u “Pasjem popodnevu” (“Dog Day Afternoon”), i javnost će jednako razumjeti.

Martin Mekdona (Martin McDonagh) je napravio slično svetogrđe, snimivši svoja “Tri bilborda ispred Ebinga, u Mizuriju” (“Three Billboards Outside Ebbing, Missouri”), ne u Ebingu, već u gradiću Silva, i ne u Mizuriju, već u Sjevernoj prokletoj Karolini. Sad, meni Ebing u Mizuriju ne znači ni približno koliko mi je značila djetinja vizija Kotora i pretpostavljam da čak i stanovnicima samog Ebinga Kotor više znači, te da su i oni kivni na Šoneta daleko više nego na Martina – i sa punim pravom (Perast, zaboga!). Ali, “ljepota će spasiti svet”, rekao je “Idiot” (i lik i autor), pa će tako i Nešo i Martin zaslužiti pomilovanje – jedan zbog “drsko je imala godina”, a drugi zbog tri trenutka, za svaki bilbord po jedan, o kojima ću pisati ovdje.

Zaplet filma je prost: Ispred gradića Ebing, u Mizuriju, majka, ožalošćena i gnjevna zbog nerazjašnjenog silovanja i ubistva ćerke, objavljuje provokacije lokalnoj policiji, postavljajući poruke na tri bilborda. Provokacije pokreću lanac događaja i lavinu nasilja, koja niti će dovesti do razrješenja, niti do pomirenja, već potpuno izmaći kontroli i pokazati da samo nasilje ostaje jedina utjeha u svijetu u kojem smrt nema ama baš nikakvog smisla.

Zvuči nihilistično i otužno, bar ovo posljednje, ali nije. Mekdona je izvrstan u miješanju brutanog nihilizma i sirovog humora, uglavnom izraženog sočnim psovkama. Slično Ves Andersonovoj (Wes Anderson) upotrebi humora, gdje hiperkultivisani, izmanirisani i naivni likovi izgovaraju najbrutalnije psovke, Mekdona koristi humor kao kontrapunkt svom nihilizmu. Istu vještinu savladao je i Martinov brat, Džon Majkl Mekdona (John Michael McDonagh), što možete vidjeti na primjeru Glisonovog (Brendan Gleeson) sirovog irskog policajca koji čita klasike ruske književnosti u filmu “Čuvar” (“The Guard”).

Mješavina krajnosti, humora i nihilizma ide negdje na tragu one Renoarove (Jean Renoir) težnje da stvori veselu dramu (drame gai), u kojoj će tragedija i farsa spasavati jedna drugu. Kod Mekdone, humor spasava nihilizam, a da ga ne poništi, dok nihilizam postavlja pozornicu za humor. Odatle dolaze replike poput onog obraćanja ćerke majci: “Ti matora kurvo! – Nisam ja matora.”

Kasting nosi “Tri bilborda”. Ovo ima smisla, jer je Mekdona ulogu gnjevne majke Mildred pisao namjenski za Frensis Mekdormand (Frances McDormand), a od početka je imao podršku Vudija Herlsona (Woody Harrelson) i Sema Rokvela (Sam Rockwell), sa kojima je ranije sarađivao.

Džonvejnovski mačoizam izbija iz Mekdormandove. I ovo nije slučajno. The Duke joj je i bio uzor po kojem je napravila lik Mildred – vjerovatno se nije na vrijeme sjetila Barbare Stenvik (Barabara Stanwyck). Ona je ovdje sama protiv cjelokupne zajednice, potpuno nezainteresovane za smrt njene ćerke. Ovo je, pa i više od klasičnog vesterna, zaplet svojstveniji špageti-vesternu ili Kurosavinim (Akira Kurosawa) pretečama špageti-vesterna – daleko više eha Klintovog (Clint Eastwood) “Nepoznatog zaštitnika” (“High Planes Drifter”) nego “Poštanske kočije” (“Stagecoach”) ili “Tragača” (“The Searchers”).

Harelson igra lokalnog šerifa, onog koji ne radi ništa po pitanju tragične smrti Mildredine ćerke, i onog koji umire od raka. Sem Rokvel igra neobuzdanog seljačinu i potpunog debila od šerifovog zamjenika, koji je, naravno, usput i nasilnik i rasista. I Mekdormand i Rokvel su upravo nagrađeni Zlatnim globusima za svoje uloge, i smiješe im se i vrijednije nagrade.

Mekdona je odustao od bilo kakve jasne strukture u razvoju radnje, iako se u svakom trenutku tako jasno osjeća prisustva snažnog scenarija. Snaga u pitanju, ipak, dolazi iz likova, koji pokreću radnju, koja umjesto praćenja bilo kakve konstrukcije funkcioniše na principu akcije i reakcije – Mildred uradi nešto, desi se nepredviđena reakcija, zatim Mildred uradi nešto u odgovor na to, i tako dalje. Ovakav razvoj daje osjećaj nepredvidivosti i konstantnog podizanja uloga, što je možda i najveća prednost koju ovaj film nosi nad svojim vršnjacima – 2017. je zaista bila užasna i još čekm Pola Tomasa Andersona (Paul Thomas Anderson), da uz Ostlunda (Ruben Östlund) i Zvjaginjceva (Андре́й Звя́гинцев) spasi čitavu stvar.

Sad, da se vratimo na iskupljenje i na tri trenutka za tri bilborda – bilo je i vrijeme.

SPOJLERI NA VIDIKU!

Prvi je trenutak prve veće konfrontacije oboljelog šerifa Vilobija i ožalošćene ali gnijevne Mildred. Šerif jasno prijeti Mildred, govoreći da je planira obuzdati sudskim tužbama, koje će joj isrcpjeti i posljednju paru kojom bi mogla da plaća rentu za bilborde; šerif je provocira pominjući joj bivšeg muža, koji trenutno ima devetnestogodišnju djevojku; šerif iskašljava prsak krvi na Mildredino lice i u trenutku nestaje svaki antagonizam, a ostaje samo uplašeni, umirući čovjek i žena koja ga tješi; on govoreći: “Žao mi je, nisam namjerno”, a ona odgovarajući: “U redu je, dušo”.

Napraviti ovako zategnut scenario, u kojem se svaki beat vrti oko sukoba, onog oštrog dijaloga i humora, a onda u njemu napraviti mjesto gdje će se sva radnja ukinuti, samo da bi se razgolila nesvrhoviti trenutak čiste ljudskosti likova?! A samo ovakva samilost, bar trenutna, uz humor, uzdiže svijet ovog filma iz patosa potpunog besmisla. A to stavlja Mekdonu na vrh na kojem već obitava.

Drugi trenutak je pusti nihilizam i prilika da vidite najgoreg CGI jelena na filmu, u godini prepunoj CGI jelenja – Anješkin (Agnieszka Holland) “Pokot” i Ildikin (Ildikó Enyedi) “O duši i tijelu” (“Teströl és lélekröl”) prepuni su ove životinje, koja je, po svemu sudeći, obilježila 2017. godinu.

Na sredini smo filma i Mildred je otišla da postavi nešto cvijeća pored svojih bilborda. Nailazi ta katastrofalna CGI košuta, gleda u jedan od bilborda, i Mildred joj govori: “Hej, dušo. Tako je, i dalje nikog nisu uhapsili. Zašto, pitam se? Da nije zato što nema Boga, što je svijet prazan i nije bitno šta radimo jedni drugima? Nadam se da nije tako… Lijepa si, ali znam da nisi ona. Ona je ubijena i sad je mrtva zauvijek.”

Malo naprasno nam se otkriva zalog Mildredinih akcija – osmišljavanje svijeta. Ali, naprasitost se otklanja dirljivošću scene i banalnostima poput: “Nahranila bih te, ali imam samo neke duritose, koji su nekako oštri i mogli bi te ubiti…”

Osmišljavanje nas vodi do trećeg trenutka. Riječ je o kraju filma, i to o kraju kakvog godinama nismo vidjeli – onom pravom, filmskom kraju, zgusnutom u par nezaboravnih replika, na tragu svega od “Luj, mislim da je ovo početak jednog lijepog prijateljstva” do “Misliću o tome sutra” ili “Jo, Ejdrijen, uspjeli smo, uspjeli smo!”

Dikson, idiotski zamjenik šerifa Vilobija, pokušao se iskupiti za sve što je učinio i za sve što jeste nalaženjem ubice Mildredine ćerke. Ispostavilo se da ipak nije silovatelj i ubica pokojne Anđele, ali da jeste silovatelj, a vjerovatno i ubica – koga i kada, to nije jasno i nije ni važno. Mildred i Dikson sjedaju u auto, pakuju namirmice i oružje, i odlaze u susjednu državi da bi pronašli dotičnog i njegovim smaknućem našli neki smisao i neku pravdu. Besmislenim nasiljem osmisliti besmisleno nasije? Ostaje li išta drugo? Mekdona i svijet njegovog Ebinga, u Mizuriju, kažu “ne”.