Ian “Lemmy” Fraser Kilmister (24.12.1945. – 28.12.2015.)
Philip John “Philthy Animal” Taylor (21.9.1954 – 11.11.2015)
Edward Allan “Fast Eddie” Clarke (5.10.1950. – 10.1.2018.)
Osobi koja se bar jednom u životu zainsteresovala za rokenrol, ovo su legende. Pardon, davno su ovo prestale da budu legende, jer su postala sveta imena u svijetu rokenrol muzike.
Ova tri imena se smatraju i najboljom i onom “pravom“ postavom britanskog benda Motörhead. Najglasniji, najprljaviji i najbeskompromisniji bend svih vremena. Ima još velikih imena u rok muzici, ali u poređenju sa Motörhead-om, oni zvuče kao Hor bečkih dječaka. A pri tome ne zaboravite da je Lemi sa svojim prethodnim bendom, Rocking Vicars, svirao u Jugoslaviji. Oni su bili prvi strani bend koji je svirao iza “čelične zavjese“ i još bili gosti maršala Tita. Da li vam treba veći dokaz da je već tada Lemi znao da je predodređen da bude veliki mudonja? Dvadeset i dva mudovita albuma Lemi je ostavio u amanet ovome svijetu – s njega dosta.
Kada pojedeš gomile esida sa Džimijem Hendriksom (Jimi Hendrix), kao njegov tehničar i lični diler, i kada te izbace iz esid rok benda… šta drugo uraditi, nego napraviti žešći bend. Govorim o svima nam već poznatim legendama o Lemijevom životu prije Motörheada, o sviranju u sastavu Hawkwind, te o ulozi tehničara za jednog od najboljih gitarista svih vremena. Lemi je bio na svim pravim mjestima, sa svim pravim ljudima, dok se stvarala, živjela, pa i umirala rokenrol istorija.
Ali, Motörhead nije samo Lemi.
Ovaj moj članak mislim da će ujedno biti i moj omaž mom omiljenom rokenrol bendu, a povod mog pisanja nije radostan, jer napustio nas je i treći “orginalni“ član Motörhead-a. Desetog januara 2018. godine, u 68. godini života, umro je Fast Eddie, orginalni gitarista benda i poslednji živi član te legendarne postave benda.
Edi je umro u bolnici, a razlog smrti pneumonija, ili za medicinske laike, upala pluća.
Čast i Lukasu Foksu (Lucas Fox, prvi bubnjar grupe) i Lariju Volisu (Larry Wallis, prvi gitarista), ali uz Lemija, Filti Tejlor i Fast Edi se podrazumjevaju kao mozičari koji su udarili temelje ovog odavno legendarnog benda.
Gore pomenuti bubnjar, Filti Tejlor, i doveo je Edija u bend. Da je tada znao koliko će ta njegova odluka biti bitna, vjerujem da bi skakao od sreće.
Taj trojac je snimio gomilu singlica i izdanja, ali svakako najvažnije je da su u toj postavi snimili pet kultnih albuma. Albumi su “Motörhead“, “Overkill“, “Bomber“, “Ace of Spades“ i “Iron Fist“.
Nažalost, Edi je napustio bend, jer nije bio zadovoljan konačnim zvukom na albumu “Iron Fist“, gdje je baš on radio kao producent. Ali, odlazak svakako nije umanjio njegov pečat i znak koji je ostavio. Često su i Lemi i Filti navodili baš Edija kao trezvenu glavu u tom periodu benda. Koliko god da su oni uzimali esid, ganjali žene i pili alkohol do iznemoglosti, toliko je Edi bio glas razuma.
Od pet albuma koje su uradila ova tri velikana, “Ace of Spades“ je ostvario iskonski uspjeh i ujedno lansirao bend u svjetsku orbitu. Taj album je sadržavao sve elemente koji su obilježili ovaj bend kroz 40 godina dugu karijeru. Lemijev vokal i distorzovanu bas gitaru, Edijeve gitare, koje vas bukvalno bodu u čelo, i nasilno i suludo bubnjanje Filtija. Tekstovi koji obiluju temama poput kockanja, žena, alkohola, humora i slobode. Pa, kako da kasnije album ne bude iskonski?!
Cijela ona floskula “seks, droga i rokenrol“ stane u taj jedan album, u taj jedan bend.
Sjećam se svog prvog kontakta sa Motörhead zvukom. Ta kaseta je uveliko odredila moj muzički pravac i moju sferu interesovanja. Kako tada, tako i danas. Od komšije, par godina starijeg od mene, ‘99. sam dobio kasetu. Kaseta, naoko, ni po čemu posebna. Dubovana TDK bez omota. Tada je jedini orginal bio tzv. “bugarski orginal“. Ova je bila u gorem izdanju i nepismenija čak i od “bugarskih orginala”. Natpis je bio: “Motorhed – Ace of Space“. Prve godine slušanja te kasete sam zaista mislio da je “Space“, a ne “Spades“.
Još jedna bitna stavka je bila ta da su pjesme dubovane pogrešnim redoslijedom, pa je kod mene prva pjesma bila “The Hammer“, a ne naslovna numera “Ace of Spades“. Zbog toga mi je i danas omiljena pjesma upravo “The Hammer“.
Ali da se vratim na ono meni bitno. Kako vam opisati kako sam se osjećao kada je kaseta krenula? Treba napomenuti da mi je taj zvuk do tada bio totalna nepoznanica. Do tada mi je taj isti komšija donosio kasete poput Astral Projection, Etnica, OOOD i sličnih goa trens izdanja. Na prvo preuzimanje kasete, pomislio sam da je opet nešto takvo u pitanju.
Ubacivanje kasete u vokmen. Pritiskanje play dugmeta. Sada, u ovim godinama, to mogu opisati ovako: sreća kod prvog poljupca sa djevojkom, sreća prve ejakulacije, sreća prve plate… pomnožite sa milion sve to, i nećete biti ni blizu moje sreće kada sam odslušao “The Hammer“. To je jedan od onih albuma koji izaziva ono što Amerikanci i Englezi nazivaju eargasm, ili po naški, orgazam za uši.
Godine 2015. nas je napustio Ijan “Lemi” Frejzer Kilmister, čovjek koji je svojim radom, bićem i muzikom direktno uticao na nastanke i nekih trendova, ali i nekih velikih bendova. Na prvom mjestu, danas vjerovatno ne bi bilo benda Metallica da nije bilo Motörhead izdanja.
Te iste godine, neznatno prije Lemija, napustio nas je Filip Džon “Filti Enimal” Tejlor, čovjek kojeg mnogi svjetski bubnjari navode kao neposrednu inspiraciju i uzor njihovim radovima. Bez njegovog mahnitog bubnjanja, koje je u to vrijeme smatrano za brzo i ludačko, danas vjerovatno ne bi ni bilo pola metal pravaca u žanru. Vjerovatno bismo imali dosadan i smoran det metal i blek metal za bubnjevima.
I evo, prije par dana, veliki Edvar Alan “Fest Edi” Klark, čovjek čija je gitara direktan izvor inspiracije milionima mladih, a i starih duša, da sviraju rokenrol muziku i žive je.
Popijte koje pivo za Lemija, Filtija i Edija. Popijte koje pivo za Motörhead. Vjerujem da i oni sada negdje piju pivo i burbon.
“You know I'm born to lose, and gambling's for fools
But that's the way I like it baby, I don't wanna live forever“
(Samo je u posljednjem stihu slagao.)
Naslovna fotografija: Team Rock
