Sunčano podne na Mećavniku, nije hladno iako ima snijega, još nema vjetra, samo nekoliko turista i četiri mačke lutaju glavnim trgom.
Tišina je trajala dok snježni vrhovi nisu počeli odjekivati bukom čiji je pravac kretanja skrivao planinski eho. Ali, to je očigledno buka helikopterskih elisa, koja i za četvorogodišnju Ruskinju, ušuškanu u najslađi skafander koji ste ikad vidjeli, sada znači samo jednu jedinu stvar – dolazi Ruben Ostlund (Ruben Östlund)!
Vrata restorana “Lotika” se otvaraju. Tridesetogodišnji otac istrčava iz restorana. Nije stigao ni jaknu navući na sebe, samo zgrabiti trogodišnjeg sinčića, da bi strčali do heliodroma, ne bi li dijete moglo odrasti sa uspomenom švedskog reditelja, autora “Kvadrata” (“The Square”) i dobitnika Zlatne palme, kako sleće u Drvengrad, pričešćuje se hljebom i solju i zaliva ih medovačom – to je posvećen roditelj, to je, u jednoj slici, Küstendorf.
“Kako je nas vas uticalo osvajanje Zlatne palme”, Ostlunda pita neko iz roja novinara koji ga okružuje. Ruben odgovara pokazujući na helikopter iz kojeg je upravo izašao i osmjehujući se kroz medovaču.
Ceremonija otvaranja. Preskromni genije Paolo Sorentino (Paolo Sorrentino) uz ovacije prima Nagradu za idući film, upravo preimenovanu u Drvo života, snebivajući se u iskrenoj nelagodi, a zatim stidljivo proglašava festival otvorenim. Kusturica na binu poziva Ostlunda. Ruben strčava niz stepenice, skida mikrofon sa stalka i započinje petnaestominutnu stendap tačku o svom dolasku na Küstendorf – sve sa imitacijom Kusturice, pilota Saše i predetaljnim narativom o svom nepovjerenju u kvalitet aviona koji je Emir poslao po njega.
To je Ruben, čovjek koji je na YouTube postavljao klipove tipa “Swedish director freaks out when he misses out on Oscar nomination”, tako da je stendap samo ostao u maniru – što ga ne čini manje izvrsnim.
Ali, onda je uslijedila projekcija “Kvadrata” i radionica sa Rubenom, i iako stendap nije stao, stvari su se vinule na nivoe na koje ih očigledno samo komedija može odvesti.
“Inspiracija i za film i za instalaciju bio je pješački prelaz”, započeo je Ruben svoj odgovor na pitanje o inspiraciji iza “Kvadrata”. Naime, istoimena instalacija oko koje se vrti zaplet filma, Rubenovo je djelo. Riječ je prosto o kvadratom označenom prostoru, koji je utočište “uzajamnog povjerenja i brige”, ograničeni javni prostor u kojem oni koji uđu pristaju na potpunu odgovornost jedni prema drugima – “daj mi novac”, “nauči me da plešem”, “nahrani me”, “saslušaj me”, šta god.
“Pješački prelaz kao fenomenalan primjer društvenog ugovora, koji obavezuje vozače da paze na pješake”, nastavio je Ruben i dodao da je cilj bio prozivanje i ismijavanje sindroma pasivnog posmatrača, koji smatra ultimativnim izrazom ponašanja Zapadnog, hipercivilizovanog čovjeka.
“Kolektivni bes prema necivilizovanom pojedincu, to je najopasnija stvar kod nas”, zaključio je Ostlund.
“Sociologija” je riječ koju je često prizivao u vidu opisa svog pristupa ljudskom ponašanju. Za svakog ko je gledao i jedan Ostlundov film, “sociologija” će imati potpunog smisla, a više od nje možda samo “antropologija”, ako ne i “zoologija”. Odatle i fascinacija neobičnim YouTube klipovima i fascinacija majmunima – i jedni i drugi nam daju pogled na ljudska bića lišena civilizacije, kulture, zaklona društvenih ugovora. Majmunska posla, jedno koliko i drugo.
YouTube klip “Idiot Spanish busdriver almost kills students” možete vidjeti potpuno rekreiranog u Ostlundovom “Viša sila” (“Force Majeure”). Razlog? Pogledajte klip, pa pogledajte film. Sirovi, sitni, nelagodni strah i mogućnost idiotskog gubljenja života, uz sve nelagodne, nespontane reakcije koje civilizovanost nalaže. Naravno da je kontekst drugačiji čim situaciju prebacite iz Španije u Švedsku, ali ista logika leži iza one nevjerice pred činjenicom da su po dva ustaška bojovnika maljem tamanila čitava sela naroda, koji, poput ovaca, samo poslušno staji u redu za jamu. “Ne možeš na državu”, kako bi to rekao jedan od Ćopićevih likova.
I film, kao forma, davno je postao žrtva hipercivilizovanog čovjeka. Otpor “opsjednutosti anglosaksonskom dramaturgijom”, tako je Ruben opisao ono što svaki reditelj mora uraditi ako želi zaista da istražuje ljudsko ponašanje, a ne pravi forme koje samo ispunjavaju funkcije očekivanja gledaoca.
Ovdje dolazi YouTube, odnosno pojava digitalnog videa i mobilnih uređaja sa kamerama, koji, po Ostlundu, nude potpuno sirov pogled na ljudsku prirodu, neopterećen dramaturgijama i formama narativa na koje smo do sada navikli.
Uzmite samo Ostlundov film “Igra” (“Play”), koji izgleda kao dugometražni YouTube klip. Dužina ga nimalo ne čini dosadnim, jer nije samo vizuelna forma inspirisana video-klipovima, već i zaplet i dramaturgija. Neugodna situacija za neugodnom situacijom, dok bande imigrantske djece pljačkaju i maltretiraju švedske građane.
Ili “Viša sila”, gdje otac bježi pred snježnom lavinom, umjesto da spašava živote supruge i djece. Ispostavlja se da je lavina bila lažna uzbuna, a njegov kukavičluk potpuno poremeti odnose unutar porodice. I nije riječ o nečemu o čemu se treba previše raspravljati. Žena osjeća da ga ne poznaje i da mu više ne može vjerovati, djeca osjećaju da su roditelji razjedinjeni i da će se razvesti. Situacija je potpuno primitivna i primatska – nisi zaštitio krdo, krdo te odbacuje, migoljiš se prepredenostima laži i jezika, ali na nivou instinkta, istinu o tebi je nemoguće sakriti.
Isto se dešava i kada imitator majmuna ulazi na svečanu večeru u “Kvadratu”. Ulazi u novu sredinu, traži alfa-mužijaka, izaziva ga, pobjeđuje i protjeruje ga – zatim hoće da se pari. Moli, preklinji, služi se retorikom, statusom, ljepotom, pedigreom, šarmom, čime god hoćeš, valuta koju razumije majmun je samo jedna, i samo ona Rubena interesuje.
Za kraj radionice, Ruben je održao još jedan stendap – ispričao je prisutnima cjelokupni sinopsis svog idućeg filma, sve sa krajem. Naslov filma će ostati na tragu Rubenove geometrijske fascinacije i zvaće se “Trougao tuge” (“Triangle of Sadness”).
Kako god naslov zvučao, ne može vam “na prvu” zazvučati ni nalik sinopsisu koji je švedski reditelj ispričao. Reći ćemo samo da se film bavi ljepotom i da se tiče situacije u kojoj zdepasta filipinska čistačica nakon brodoloma luksuzne krstarice postaje matrijarh zajednice preživjelih putnika, jer ona jedina zna da lovi ribu. Među preživjelima su milijarder, jedan ženski i jedan muški model. Milijarderu novac ne može pomoći, matrijarh nije lezba, pa ni ljepota ženskog modela ništa ne znači, samo muški model ima neke šanse i planira da ih iskoristi.
Ali, u stvari, bolje da i vama spojlujemo kraj. Ispostavi se da nisu nasukani na pusto ostrvo, nego na luksuzni rezort. To jednog dana otkrivaju filipinska čistačica i ženski model. Film završava scenom u kojoj filipinska čistačica drži ogromni kamen u ruci i razmišlja da li da ubije ženskog modela, vrati se u brodolomnu zajednicu i nastavi svoju vladavinu, ili da ne uzme ljudski život i ponovo postane samo filipinska čistačica. Tako nam je bar Ruben rekao, ali ko zna šta će od svega na kraju biti. Bitno je da su to i dalje majmunska posla.
Naslovna fotografija: Küstendorf
