Osamdesete, divan period da se bude metalac.
Žanr kao žanr nije bio posebno opasan van tinejdžerskih krugova tada, a naročito u Americi. Gomila bezopasnih srednjoškolaca koji skaču na koncertima i tjeraju inat roditeljima. Tamo su ljudi i dalje mislili da je “Love Gun“ pištolj koji donosi ljubav, a ne falus koje rasipa spermu.
Ali je američki metal osamdesetih imao ono što je nedostajalo evropskom – šou-program. Na tone bendova koji se takmiče ko će biti nakaradniji u izgledu (mislim da kruna pripada GWAR-u, bez polemike) i ko će imati šokantniju priču za odrasle tog doba.
U gomili bendovi poput Mötley Crüe, Twisted Sister, Ratt… koji su se takmičili ko će izgledati smješnije, pojavio se Manowar.
Bend su 1980. godine osnovali Džoi Dimajo (Joey DeMaio, bas, klavijatura, 1980- ), Erik Adams (Eric Adams, vokali, 1980- ) i Ross the Boss (Ross Friedman, gitare, 1980-1989).
Dok pišem ovaj članak, sjedim u svojoj kafani i raspravljam o osamdesetima. Vodim diskusiju sa penzionerom koji stavlja krunu na naš dijalog: “Te osamdesete su bile čista papazjanija.“
Tako bi se lako mogla i okarakterisati ta dekada u američkom metal svijetu. Doduše, Slayer im je pokvario svu tu distorzovanu hipi foliražu, pjesmama o krvi i đavolu. Dok ostali trtljaju o bratstvu i jedinstvu tinejdžera sa nitnama, dugom kosom i alkama, Slayer je vodio priču kako žrtvovati mlade djeve za Antihrista.
Koliko god je “Battle Hymns“ bio sjajan album-ledolomac, falilo je tu nešto.
Mogli su momci napipati da to “nešto“ fali, ali ne i staviti prst na to. Ali, ’83. godine i to su dokučili. Falilo im je šou-momenata, kako u PR segmentu, tako i u nastupima.
Te godine su potpisali ugovor sa Megaforce Records. Ni po čemu to ne bi bilo značajno, da nije kao bomba odjeknulo da se tamo negdje u Americi pojavio metal bend koji svojom krvlju potpisuje ugovor. PR obavljen. Album je postao hit prije nego što je i izašao, marketing odrađen za desetku.
Ali, vratimo se na najbitniji bend u ovom članku, Manowar. Kako nisu htjeli izgledati kao Cirkus Čarli, a nisu ni htjeli da pozivaju na linč Hrišćana, trebalo je naći temu za obrađivanje. Tema koja će spojiti ugodno sa korisnim.
Nekada sam gledao stari intervju sa Džoijem Dimajom, gdje na pitanje zašto toliko pjevaju o metalu, on odgovara najprostije moguće: “Pa ako ga već sviramo, zašto ne i pjevati o njemu.“
Može se reći da su već na prva četiri albuma ustoličili svoj stil, način izražavanja i inspiraciju za tekstove. Ti albumi se danas s pravom mogu nazvati antologijskim: “Battle Hymns“, “Into Glory Ride“, “Hail to England“ i “Sign of the Hammer“. To je sama srž i esencija benda u godinama koje su došle poslije njih, a koje i dalje teku. Jedan od rijetkih veteranskih bendova koji ne pravi pauze.
Da odmah razjasnimo, ja ovdje ne pljujem Manowar. Ali opet iskreno, i boli me briga šta će ko misliti, da li ja pljujem ili ne.
Bend koji se i sa prvim albumom (koji je danas onanijska himna svakog pauer metal fana) nije ni po čemu izdavajao. Kako nisu izgledali kao glam metal pajaci (Twisted Sister i gore navedena ekipa), Džoi Dimajo i Ross the Boss dolaze na sjajnu ideju – ubaciti mačo šmek u izgled benda.
Dok su Britanci imali Motorhead, koji je bio preprljav čak i za njih, dok je Jugoslavija pokušala shvatati kako se jaše magla (a Milo Hrnić je volio đavola), Amerika je dobila sasvim novi Manowar.
Odličan, ma sjajan rip-off Konana, ubačen u metal muziku. Moralo je da uspije i uspjelo je. I sam Robert Hauard (Robert Howard) bi, vjerujem, bio ponosan na njih. Bend koji liči na najbolje dublere Švarcija u gore navedenom filmu, samo sa mnogo više ulja na sebi nego Arnold (Arnold Schwarzenegger).
Zli jezici će reći da im je izgled Konana i prosječnog posjetioca “Blue Oyster” kluba (ne mislite na bend, nego gej bar) donio podsmijehe. Ali, svi vrlo brzo zaborave da je Manowar bio jedan od prvih žešćih (čast Black Sabbath i pionirima) metal bendova u mejnstrim vodama.
Nema metalca koji ne voli čuti stihove: “Rip their flesh / Burn their hearts / Stab them in their eyes / Rape their women as they cry / Kill their servants / Burn their homes / Till there's no blood left to spill / Hail and Kill / Power and dominion are taken by the will / By divine right hail and kill.“
Čim čujem ove stihove, odmah pomislim na dijalog Konana i mongolskog generala u filmu “Konan varvarin” (“Conan the Barbarian”), kada general pita Švarcija šta je najbolje u životu, a ovaj mu odgovara: “Zgromiti svoje neprijatelje. Gledati ih kako pužu ispred tebe. Slušati jauke njihovih žena.“. Svo to filmsko loženje Manowar je prenio u odličan pauer metal.
Da biste u potpunosti razumjeli moje tvrdnje o vječnoj inspiraciji u borbama, mačevima i metalu, moram vam i nabrojati sve zvanične albume ovog benda: “Battle Hymns“, “Into Glory Ride“, “Hail to England“, “Sign of the Hammer“, “Fighting the World“, “Kings of Metal“, “The Triumph of Steel“, “Louder than Hell“, “Warriors of the World“, “Gods of War“, “Battle Hymns MMXI“ i “Kings of Metal MMXIV“. Složićete se, zavidna diskografija. A gdje je još bezbroj best of kompilacija, singlica, demo snimaka, live albuma…
Njihov konanovski izgled, nauljena tijela, gomile mišića nikoga nisu ostavili ravnodušnim u tom periodu. Ja sam ubijeđen da su za bendom osamdesetih, pored žena, uzdisali i neki muškarci. Više su izgledali kao redovni članovi “Goldove teretane” (“Gold's Gym”, kultni američki lanac fitnes centara), nego kao članovi nekog metal benda.
Sjećam se da sam u svojim tinejdžerskim godinama nabavio neki metal časopis, sa njihovim posterom unutra. (Ne zaboravite da sam ja iz Banje Luke, te da je početkom milenijuma ovdje i “Zona Sumraka“ mogla proći kao metal časopis). Tada je jedan prijatelj dao najbolju definiciju izgleda benda Manowar: “Ko su ti gologuzi kurajberi sa mačevima?“. Pametnom dosta.
Neki će pitati čemu tolika fascinacija njihovim izgledom koji su donijeli u metal. Mogu samo poručiti: “Izađi ti tako obučen i nauljen pred stadion pun ljudi, pjevaj metal, tvrdi da si heteroseksualan. A da pri tome nisi Tarzan ili sin nekog nordijskog boga.” Malo zajebanija situacija, zar ne?
Dok su se i veći bendovi od njih mijenjali u skladu sa vremenom i trendseterskim momentima, oni su ostajali isti. Ne zaboravite da je Lemi Kilmister (Lemmy Kilmister) devedesete proveo bez brade i brkova. Kakva tužna dekada za sve brkove.
Doduše, iz te dekade potiče meni najdraži njihov album, “Louder than Hell“. Mnogo potcijenjen, ali opet neizostavno naslijeđe titana pod imenom Manowar. A sva dominacija tog albuma stane u dva naslova pjesama – “The Gods Made Heavy Metal“ i “Today Is a Good Day to Die“. Ne može moćnije, ne može iskrenije, ne može više in your face stava.
Formula koja je uvijek radila za njih je bila vrlo jednostavna: naslovna strana sa nekim nabildanim likom, gomila zastava raznih država (marketing u najboljem maniru) i pjesme o mačevima, čekićima i ujedinjenju svih metalaca svijeta (nije sindikat fizičkih radnika, no buntovni omladinci).
Ali, još jednom su Manowar barabe našle način da svoju ljubav prema metalu podignu na viši nivo. Ako ste mislili da je pjevanje o metalu, čeličnim srcima, mačevima i krvi vrhunac, prevarili ste se. Bila je 2002. godina kada su ovi metal ratnici izdali album “Warriors of the World“. Taj album ih je opet postavio u sam vrh bendova koji su krojili istoriju metal muzike. Uradili su ono što je falilo metalu u tom periodu – pozvali su na ujedinjenje svih metalaca svijeta. Ne znam kako više naložiti publiku i die-hard fanove.
Nema njihovog fana i uopšteno entuzijaste za metal muziku koji ne lupka nogom kada ide “Warriors of the World United“. Znam da vas smaram tekstovima, ali probati objasniti ovaj bend i ne staviti neki njihov tekst, to je kao da nekome pokušavate napraviti špricer bez vina:
“We alone are fighting for metal that is true / We own the right to live the fight we're here for all of you / Now swear the blood upon your steel will never dry / Stand and fight together beneath the metal sky. Brothers Everywhere / Raise you hands into the air / We're warriors / Warriors of The World / Like thunder from the sky / Sworn to fight and die / We're warriors / Warriors of The World.“.
Imam prijatelje koji i dalje, u svojim ozbiljnim, odraslim godinama, malo pišnu u gaće kada čuju ove stihove.
Ruku na srce, sa nauljenom golom guzicom prodati milione svojih ploča, a da te niko ne penetrira u istu, čista je umjetnost i genijalan marketinški potez. Treba skinuti kapu ovakvom bendu.
Hail and Kill!
Naslova fotografija: printscreen
