Kao što je barok završio u rokokou, tako je novi primitivizam završio u Nervoznom poštaru.
Kad se pojavi novi umjetnički pokret, nova stilska formacija, isprva dolazi do osvajanja nove teritorije, da bi se naposljetku nužno došlo do podizanja uloga kad je riječ o osnovnoj ideji. Novi primitivizam je bio nalik mangupu koji testira strpljenje roditelja, nastavnika i direktora škole, koji je spreman da rizikuje svaki ukor i svaku kaznu, ali nije baš spreman da bude izbačen iz škole. Nervozni poštar se pojavljuje u trenutku kad je novoprimitivna estetika praktično postala vladajuća, kad više nema cvikanja od autoriteta ni u onoj formi da te loži da se autoritet nad tobom zgražava.
Nervoznog poštara posljednjih se godina ljudi obično sjete u vrijeme novogodišnjih praznika. To je ona njihova pjesma o Novoj godini koja kuca na vratima, pa svi treba da dignu čaše, ona pjesma s nezaboravnim distihom “Pijani daidža hoće da povraća / Stara se godina nikada ne vraća”. Ima jedna meni draža pjesma, koje se sjetim mnogo češće, nezavisno od datuma i godišnjih doba. Ide ovako:
Zagrlila Njujork plava noć
Došlo je vrijeme, kući moram poć
Došlo je vrijeme, kući moram poć
Srebrni Kadilak pretiče sve
Aerodrom Kenedi čeka me
Aerodrom Kenedi čeka me
Amerika tiho spava
Na aerodromu svijetla plava
Kući, kući, kući letim ja
Jugo, Jugo, rodna grudo
Kućo moja jedina
Jugo, Jugo, rodna grudo
Kućo moja jedina
Čitav je svijet na dlanu mom
Ali ja sanjam o domu svom
Ali ja sanjam o domu svom
Kući me čeka majka stara
Draža od zlata i od dolara
Draža od zlata i od dolara
Amerika tiho spava
Na aerodromu svijetla plava
Kući, kući, kući letim ja
Jugo, Jugo, rodna grudo
Kućo moja jedina
Jugo, Jugo, rodna grudo
Kućo moja jedina
Imala je jugoslovenska popularna kultura svoje američke motive i prije Nervoznog poštara – od Tome Zdravkovića do Džonija Štulića. Toma je pjevao da je Amerika prokleta kao i zlato što sja, dok je Pit iz Štulićeve pjesme crkavao od rada sa samo jednom mišlju – da će “kada umoran zaspi i više se ne probudi, umjesto blaženstva i raja, vidjeti zoru kad zarudi i sunce starog kraja”. Pjesma Nervoznog poštara iz 1988. godina, sa albuma koji se takođe zove “Nervozni poštar”, mada nije njihov prvi nego je četvrti, pjesma “Jugo, Jugo, kućo moja jedina”, nastaje sa sviješću o obje ove svoje prethodnice. Miješaju se tu slika o zemlji u kojoj uvijek ima posla i nostalgija za rodnom grudom.
Uostalom, taj topos Amerike postoji već kod Ive Andrića. U “Na Drini ćupriji”, Nikola Glasinčanin svoju budućnost sa učiteljicom Zorkom zamišlja u Americi. S proljeća 1914. godine, on joj kazuje: “Ti znaš da je Bogdan Đurović, moj drug sa Okolišta, već treću godinu u Americi. (…) On me zove sebi i obećava mi siguran posao i dobru zaradu. (…) Ako bi ti pristala, treba da se vjenčamo što prije (…) A tamo, u Americi, tamo bismo radili i ti i ja. Tamo ima naših škola na kojima treba učiteljica. I ja bih našao rada, jer tamo su svi poslovi svima otvoreni i pristupačni. Bili bismo slobodni i srećni. Sve bih to ja izveo, samo ako ti hoćeš…ako pristaješ.”
Prije nego ona mogne da pristane, doći će Vidovdan, doći će atentat u Sarajevu, doći će rat. Nikola bježi za Srbiju, a prije toga dolazi da se oprosti sa Zorkom. Ona mu kaže: “Ništa od naše… ništa od Amerike?”, a Nikola odgovara: “Da si ti pristala kad sam ti prije mjesec dana predlagao da odmah svršimo stvar, možda bismo sada bili daleko odavde. Ali, možda je bolje da je tako bilo. (…) A ako iziđem živ iz ovoga i ako se oslobodimo, neće trebati možda ni ići u ono Ameriku preko mora, jer ćemo imati ovdje svoju Ameriku, zemlju u kojoj se mnogo i pošteno radi, a dobro i slobodno živi.”
I dobro, poslije 70 i kusur godina, tu je ta naša Amerika – nije k'o prava, ali je naša. I razmišljam nešto, ako postoji neka jezička konvencija koja sugeriše ljubav, to je tepanje. Muževi tepaju ženama, žene muževima, roditelji djeci, djeca roditeljima, ali da li je iko osim Jugoslovena tepao domovini? Ni najzagriženiji patrioti ovih postjugoslovenskih zemalja ne tepaju svojim domovinama, ako neko eventualno i kaže Bosnica ili Srbijica, to je više stvarna ili hinjena sućut nego ljubav. Ne bih rekao ni da Francuzi, Holandezi ili Amerikanci svojim domovinama tepaju. A Jugoslaviji se tepalo kao voljenoj ženi. Zato je valjda taj refren toliko dirljiv i potresan.
Ali, dobro refren, da vidimo strofe – ne vraća se naš lirski subjekt kući iz neke vukojebine, nego iz najveće moguće suprotnosti. Tu je Njujork, aerodrom Kenedi i tu je “čitav svijet na dlanu“. Danas to vuče na ajfon, a onomad je vjerovatno bila metafora. I da, čovjek se vraća majci. To što mu je ona draža od zlata i dolara ne bi trebalo biti neko veliko čudo, ali ima neke narodske poezije u tom naslanjanju zlata na dolare.
Ipak, ključni plemeniti metal u pjesmi nije zlato, nego srebro. I najljepši stih u pjesmi, stih koji je pomjera ka čistoj poeziji, jeste “Srebrni Kadilak pretiče sve”. Na razne načine su naši ljudi, u životu i u literaturi, pokušavali da aforistično opišu uspjeh u životu, ali nikad ovako sugestivno. Potezali su ovu srebrnost u posljednjih dvadesetak godina razni, što zbog tragičnog odjeka Srebrenice, što zarad ko zna kakvog pokušaja da se izgleda uzvišeno, kao u slučaju onog manekena isprazne pretencioznosti što je skroz nedavno prizivao srebrnu maglu.
Srebrni kadilak, međutim, pretiče sve, pa i maglu. Pred njim je čist horizont. Nema magle koja bi spriječila da avion poleti sa aerodroma Kenedi, makar više i ne bilo piste na koju treba da se prizemlji.
Naslovna fotografija: privatna arhiva
