“…Sitting in a bunker, here behind my wall,
Waiting for the worms, to come,
In perfect isolation, here behind my wall,
Waiting for the worms to come…“
…pjevaju Rodžer Voters (Roger Waters) i Dejvid Gilmur (David Gilmour) u numeri “Waiting for the Worms“ na albumu “The Wall“. Koliko god ona bila pjevljiva i melodična, istovremeno zrači strahom i suptilnim nasiljem. Tako je Pink Floyd u svoju psihodelično-satiričnu rok operu odlučio ubaciti i političke i fašističke tematike.
Iako bi se o tome moglo govoriti danima, danas ćemo se baviti malo drugačijim oblikom umjetnosti. Razlog zašto su mi se ovi stihovi odmah nakon par scena pojavili u glavi vjerovatno jeste zanimljiva animacija, koja me u više navrata podsjetila na spotove Pink Floyda, i par rečenica dijaloga, koje su mi odmah izmamile istovremeno osmijeh i uzbuđenje, ali i strah na licu. Da je čitav film sastavljen kao animacija za epski “The Wall“, sa tim ne bih imao nikakav problem. Na moju veliku radost, veliki doprinos soundtreku filma, pored fantastičnog Dejvida Bouvija (David Bowie), dao je upravo Voters. Kraj je došao brže nego što sam očekivao, a ja, potpuno slomljen, poželio sam da prilikom sljedećeg gledanja ponovo doživim čitavu atmosferu na pravi način.
“When The Wind Blows“ je strip-roman britanskog ilustratora i pisca Rejmonda Brigsa (Raymond Briggs), nastao početkom osamdesetih godina. Čitaoci su mogli svjedočiti fiktivnom padanju nuklearne bombe, poslate iz tadašnjeg Sovjetskog Saveza, na Veliku Britaniju, dok je priča Džima i Hilde Blogs, glavnih protagonista, ostala zauvijek u njihovom sjećanju. Nekoliko godina kasnije, ovaj stariji bračni par je animiran i na filmsko platno, gdje je, nažalost, ponovo morao da se suoči sa okrutnim posljedicama radijacije.
Iako nije dominirao kinima širom svijeta i postigao ogromnu popularnost, danas ipak predstavlja svjetski klasik. Činjenica jeste da, u moru dobrih i loših filmova koji se bave tematikom Hladnog rata i posljedicama (ne)moguće kiše nuklearnih bojevih glava, Murakamijev (Jimmy T. Murakami) “When The Wind Blows“ stoji rame uz rame sa Kjubrikovim (Stanley Kubrick) i Kurosavinim (Akira Kurosawa) “Dr. Strangelove or: How I Learned to Stop Worryng and Love the Bomb“ i “I Live in Fear“ (org. “Ikimono no Kiroku”).
Dakle, ko su Crvi? Postoji li savršeno sklonište? Da li je vrijedno čekanja? I, na kraju krajeva, da li će se uopšte iko pojaviti? Crvi ili oni drugi? Ko je pobjednik, ko gubitnik?
Početak kraja ovaj put nije posmatran iz perspektive luđačkih vojnih generala ili više klase, niti iz perspektive osviještenih građana koji su svaki dan bombardovani različitim informacijama od strane medija. Perspektiva dvoje starijih najbolji je način da se pokuša stvoriti bilo kakva svijest kod gledalaca i tako pokaže način na koji, ne samo stariji ljudi, nego većina razmišlja i shvata mogućnost nuklearnog rata. S obzirom na to da su Džim i Hilda (glasove posuđuju John Mills i Peggy Ashcroft) glavne, a i jedine ličnosti koje ćemo upoznati, sa njima ćemo stvoriti specijalnu povezanost i jaku empatiju.
Oni žive idealnim životom, daleko od užurbanog i modernog. Ljubav i poštovanje između njih dvoje, koje zrači u prvim scenama, moraju izazvati u vama osjećaj sreće. Hilda je tradicionalna domaćica, poprilično nezainteresovana za dešavanja u svijetu, a Džim, mnogo bolje informisan, entuzijastično je obavještava o događajima i razvoju problema o kojima je čitao u dnevnim londonskim novinama. Optimizam i spokojnost u kojoj žive oličenje su njihovih konstantih prisjećanja prošlosti ili bajkovitih fantaziranja, ali i svakodnevnice koju su izgradili. Niti jedno, niti drugo neće prestati ni nakon bljeska i pečurke.
Uzbuđen zbog objave rata, Džim se ubrzano baca na izgradnju skloništa, kako bi zaštitio sebe i svoju voljenu na kratki period, prije nego što službe počnu pružati pomoć civilima. Slijedeći komične zahtjeve i naredbe vladinog vodiča za preživljavanje i izgradnju bunkera vidimo koliko je zapravo situacija apsurdna i ironična. Njihovi postupci pokazuju naivnost i nemogućnost da prihvate budućnost koja ih je zadesila. Iako je oko njih apsolutna pustoš, ljubav i podrška postaju još jači.
Odnos koji imaju u krajnje suprotnim situacijama predstavlja razlog zašto su Džim i Hilda na određeni način postali, kako antiratni, tako i simbol nevinosti, iskrene ljubavi i optimizma. Način na koji komuniciraju ispunjen je humorističnim izrekama. Jednostavan dijalog će vas nasmijati, a s druge strane, neki dijelovi će vas natjerati na duboko razmišljanje. Poruka koju dijalog nosi sa sobom definitivno će vam ubrzati srce i poljuljati emocije. Kada radijacija konačno počne djelovati, komične situacija odlaze u totalno suprotnu stranu – iako će ih i dalje biti, osmijeh na licu će se rjeđe pojavljivati.
Gledati ih kako pokušavaju da nastave svoj normalan život, očekujući da će mlijeko već sutra biti dostavljeno i da će neko pokucati na vrata, neće vas ostaviti ravnodušnim ako znate da se ništa od toga neće desiti. Čaj od radioaktivne kiše sigurno neće pomoći da depresivan i melanholičan vajb u drugoj polovini filma nestane.
Pitanje je da li bi film možda bio bolje prihvaćen da nije animiran. Da su to bili pravi glumci pred kamerama sa svim efektima i ogromnim budžetom. Na ovaj način, vjerovatno su mnogi odustali da gledaju animirani crtani film o posljedicama nuklearnog holokausta. Ipak, kada se stvari sagledaju u širem pogledu, unikatna (za tadašnje vrijeme) mješavina 2D animacije i tehnike 3D stop-motiona samo bolje dočarava munjeviti prelaz iz jednog šarenog i bajkovitog perioda u novu, mračnu i paklenu eru.
Džim i Hilda su preslikani u standardnoj 2D animaciji, pa su tako gotovo identični svojim jednostavnim verzijama iz stripa. Njihove fantazije, kao što sam već spomenuo, jesu kao animirani spot Pink Floyda. Psihodelične slike i radnje iz njihove prošlosti prelijevaju se jedna u drugu, stvarajući prelijepu priču. Kuća, kao i svi predmeti u njoj, makete su snimljene nevjerovatnom preciznošću stop-motion tehnike. Mješavina ove dvije vještine dovodi film na visoku poziciju što se tiče kvaliteta i unikatnosti kinematografije. Upravo zbog jedinstvenog načina na koji je snimljen, “When the Wind Blows“ jeste crtani film ili animirana priča za odrasle, nazovite ga kako hoćete.
Razlog zašto je ovaj adaptirani strip relevantan godinama kasnije, i bit će dok god budemo postojali, kristalno je jasan. Poruka pobjede mira nad ratom nije direktno prikazana, ali je definitivno uočljiva. Spremite se da doživite emocionalne uspone i padove tokom gledanja. Kada dođe kraj, rastanak od dvoje crtanih lčnosti vjerovatno će vam teško pasti. Gledati kako razaranje utiče na nedužne ljude koji su živjeli jednu mirnu ljubavnu bajku će duboko zaboljeti, s druge strane, vječno poštovanje i ljubav u najgorim mogućim uvjetima prijatno će vam grijati srce. Makar dok stvari Crvima ne izmaknu kontroli!
“…Goodbye cruel world, it's over
Walk on by…“
