Malo je reditelja koji imaju uspješne karijere i u Evropi i u Americi. Obično se to svodi na neuspjela hodočašća u Holivud ili u potpunu naturalizaciju koja se tamo dogodi. Mihael R. Roskam (Michaël R. Roskam) je jedan od rijetkih koji se može pohvaliti činjenicom da uspješno radi na oba kontinenta.
Nakon nominacije za Oskara u kategoriji za najbolji strani film, “Bikovom glavom” (“Bullhead”), Roskam je u Americi napravio “Prljave isporuke” (“The Drop”). Nakon toga, vratio se u Belgiju da bi snimio svoj najnoviji film, “Vijernost” (“Le Fidèle“), pa se opet vraća u Ameriku, gdje razvija tri projekta – od kojih bi jedan, kako se priča, mogao da bude film “Tigar” (“Tiger”) sa Bredom Pitom (Brad Pitt) u glavnoj ulozi.
Roskam je reditelj koji uticaje vuče iz klasičnog noar filma, od ljudi poput Žan-Pjera Melvila (Jean-Pierre Melville), Džona Hjustona (John Huston) i Majkla Mana (Michael Mann). Tako je “Vijernost” neka vrsta omaža ili prerade Manove “Vreline” (Heat”). Kako to sam reditelj priznaje, cilj mu je da se igra sa kriminalističkom pričom, ali je prvenstveno izvrće. Amur noir (amour noir) je koncept kojim objašnjava svoj pristup subverzije klasičnog krimi pristupa. Tako da je, po njegovim riječima, u njegovim filmovima uvijek riječ o ljubavnoj priči sa krimi elementima, a ne o krimi priči sa ljubavnim elementima.
Sa Roskamom smo pričali na ovogodišnjem Küstendorfu i tako upoznali veoma obrazovanog čovjeka, bivšeg slikara, koji svojom Biblijom smatra knjigu “Homo Ludens”, holandsog istoričara Johana Hojzinge (Johan Huizinga).
UTISCI SA KÜSTENDORFA
Najprije, za mene je bilo prijatno iznenađenje što sam dobio poziv da dođem ovdje. Čuo sam za ovo mjesto i radovao sam se da vidim svojim očima kako to sve izgleda. Moram reći da je veoma prijatno iznenađenje, pravo iskustvo, ima nešto magično i tradicionalno u sebi.
Okupiti se ovdje na ovom napuštenom mjestu je veoma inkluzivno. Sve je posvećeno filmu ili umjetnosti generalno – teatru ili muzici. To što je odvojeno od svega ostalog čini sve ovo veoma posebnim, veoma inspirišućim.
JUGOSLOVENSKI FILM
Kada sam bio student, to je bilo vrijeme kada je Kusturica postao internacionalna zvijezda. Odrastao sam uz njegove filmove. Kada bi izašao njegov novi film, žurili smo već prvi dan prikazivanja da ga vidimo. On nas je uveo na najbolji način u možda novi kinematografski talas na Balkanu, jer su ti filmovi došli poslije nesrećnih događaja koji su se odigrali ovdje. Mislim da je bilo veoma bitno da se ti događaji prikažu, i zbog naroda, i da nam pokažu ono što smo znali kao Jugoslaviju, jer, osim istoričara, mislim da nije mnogo ljudi znalo mnogo o tome. Bilo je otkriće vidjeti bogatu različitost naroda i kultura koji su bliski, ali i veoma drugačiji. Raskrsnica Evrope. Kusturičini filmovi su nas uputili u to na drugačiji način, pozitivan, kroz umjetnost, a ne vijesti.
Sjećam se da sam čitao knjigu Roberta Kaplana “Duhovi Balkana” u pokušaju da shvatim Balkan. Jedan od prvih festivala na kojima sam bio je bio festival u Splitu. Tamo sam išao sa svojim prvim kratkim filmom i htio sam da znam nešto o ovom području, pa sam pročitao knjigu, a tu su bili i Kusturičini filmovi. Kada se radi o drugim filmovima, mislim da je on bio vodeći u to vrijeme. Pogledao sam još filmova, ali trenutno ne mogu da se sjetim imena.
ŽAN PJER-MELVIL I MAJKL MAN
Kada se radi o referencama na Melvila, ne radi se baš o posveti/tribjutu, jer je dinamika moje priče eliptičnija, u kontrastu sa Melvilom. Ovo je bila svjesna odluka, jer je to moj temperament. Ono što mi se svidjelo kod Melvilovog zločina je to što se nije dešavao samo u gradu, na asfaltu, već i na selu. I moji momci se, nakon pljačke, kriju na selu. To je Melvilov duh, to nije Majkl Man – on je tehnologija, gradovi, Los Anđeles, Majami, Čikago.
Za mene to je evropski zločin, jer mnogo ovih gangstera nije u gradu – nije to asfalt, džungla. I tako je bilo i u “Bikovoj glavi”, mom prvom filmu. Na taj način, čak i fotografijom na početku, htio sam da napravim tu Melvilovu atmosferu, koja je bila inspiracija. Ali, isto tako je to film o ženi i muškarcu.
Za mene je to kao Majkl Manova “Vrelina”, ali naopačke. Kao fudbalska lopta koju izvrnete. Ja to zovem amur noar, što je neka mješavina ljubavnog filma i noar krimi filma. Htio sam ljubavnu priču koju gura zločin, a “Vrelina” je priča o zločinu koju gura ljubav. To je igra mačke i miša – imamo policajca i lopova, veoma klasično. Kao i u svakom noar filmu, tragedija je u ljubavi. Kriminalac, ili gangster, ili policajac, ko god da je, dobar je u onome što radi, i nekako se nađu umiješani u zločin. Ali, odjednom su njihove sposobnosti da riješe problem umanjene nečim veoma jednostavnim, poput ljubavi. Opsjednuti su fatalnom ženom i odjednom su onesposobljeni, kao muve bez glave. Oni to i osjećaju, osjećaju se bespomoćno, ne mogu se nositi s tim. Njima manipulišu žena ili ljubav. To je tradicionalni film noar.
Htio sam da napravim verziju 21. vijeka. Htio sam ženu koja je dobra u tome što radi, a to je utrkivanje. Dobra je osoba, ima moralne kodove. I sve se okrene, zbog njene ljubavi prema fatalnom muškarcu. Fatalni muškarac (homme fatal), koji je gangster.
Sjetio sam se, kada sam gledao “Vrelinu”, ima jedan lik koji se kratko pojavljuje i pomaže ekipi da vozi u zadnjem obračunu. To je afroamerikanac koji radi u roštiljnici, koji je na uslovnoj kazni i kojeg vidimo kod kuće, kako se pokušava vratiti civilnom životu, ali ne može da izdrži. De Nirov (Robert De Niro) lik mu ponudi posao i on odmah prihvata. To je scena koja je dovela do “Vijernosti”, taj sukob kriminalnog i ljubavnog života.
To me je inspirisalo da okrenem priču i ispričam je na drugačiji način. Uzeću ovaj klasični motiv, koji svi znamo od dvadesetih, tridesetih i četrdesetih, i koji nastavlja da živi, i napraviću svoju verziju toga. I fokusirati se na ljubavnu priču koja je pod pritiskom različitih elemenata zločina. Na taj način, bez obzira na to što je priča poprilično jednostavna, postoji takođe i metakonceptualan film, koji je skriven.
OPSJEDNUTOST KRIMINALISTIČKIM ŽANROM
Mislim da je to dijelom zbog obrazovanja koje sam stekao… kroz studije, ne od roditelja, jer nisam rođen u porodici kriminalaca. (smijeh) Takođe, mislim da takve filmove volimo jer nas približavaju ljudskom stanju. Oni zumiraju činjenicu da čovjek nikad nije potpuno dobar, niti potpuno loš. Ljudi kažu da je tanka linija između zakona i kriminalnog svijeta. Mislim da to nije tanka linija, već siva zona, široka stotinama metara, i da u nju ulazimo i izlazimo, da je naš svijet to fluidno sivilo.
Nekad kroz ljubav postajemo saučesnik zločina. Ako nešto loše učinimo iz ljubavi, da li nas to čini zločincem? To je subjektivni pogled na zločin, ali to naglašava činjenicu da ne postoji pravilnik, koliko god mislili da postoji.
URBANI AMERIČKI FILM
Kad sam završio “Bikovu glavu”, nisam ni pomišljao o odlasku u Ameriku. Ali, agenti su mi prišli i rekli mi da im se sviđaju moji filmovi, i da bi trebalo da radim u Americi. Rekao sam: “U redu, kako se to radi?” I onda su došle nominacije za Oskara, za “Bikovu glavu” i to je pomoglo.
Iako sam im naglasio da će, ako hoće Roskama, i dobiti Roskama, a ne nekog drugog. I broj ponuda je odmah pao, ali oni koji su ostali meni daleko više odgovaraju. Jer, ja ću uvijek biti evropski režiser.
PRLJAVE ISPORUKE
Šalju mi mnogo scenarija. U isto vrijeme sam dobio scenarija za “Prljave isporuke” i za “Prisoners”. I “Prisoners” su mi se baš dopali. Ali, problem je bio to što uopšte nisam imao ideju kako bih uradio taj film. Samo mi se sviđao, ali nikakvu zamisao nisam imao. Onda sam ga kasnije pogledao i bilo mi jasno zašto je Vilnev (Denis Villeneuve) napravio taj film. Postojao je način da se taj film napravi, i ja ga nisam znao, ali on jeste.
Kad sam čitao “Prljave isporuke”, koji se tada zvao “Animal Rescue”, bilo je drugačije. Pročitao sam scenario i na kraju sam znao tačno šta bih uradio – vidio sam čitav film. I odmah sam tu vidio Džejmsa Gandolfinija (James Joseph Gandolfini Jr). Tom (Tom Hardy) je došao malo kasnije. Ali, odmah sam znao šta bih uradio sa pričom.
RAD U AMERICI
Sviđa mi se američki sistem rada. Lako vas razmazi. U Americi, kada postavljate svjetlo, imate jednog lika koji donosi reflektor, jednog koji uključi kabl u struju i jednog koji dođe i upali ga. U Belgiji to sve radi jedan čovjek. Takođe, tamo vas svi zovu “gospodine” i donose vam kafu. (smijeh) Kad sam se vratio u Belgiju, vidio sam da mnoge stvari moram sam raditi, ali brzo sam se sjetio “naravno da moraš sam raditi”, tako da se još nisam iskvario.
Isto tako, kada radite u Evropi, ako dobijete zeleno svjetlo za film, možete biti sigurni da ćete ga snimiti, iako će vam biti potrebno pet godina dok ne dobijete sve pare – ali, znate da ćete ga snimiti. U Americi imate mnogo zelenih svjetala koje morate čekati i to, na kraju, ne znači da ćete uopšte snimiti film. Jedan čovjek daje novac za film i ako mu se razvoj ne sviđa, on će ga ukinuti, jer mu se više isplati da izgubi to malo novaca, nego da ne zaradi mnogo novaca kasnije – uzeće drugi projekat, uštedjeti vrijeme i zaraditi te pare.
BUDUĆI PROJEKTI
Sad razvijam tri projekta. Jedan scenario sam lično napisao i razvijam ga za Searchlight. Imam i jedan ratni film. Ali, ne mogu više pričati o budućim projektima, jer čast objave moram ostaviti producentima. Takođe, imam jednu jako snažnu krimi priču. O tom filmu ćemo, nadam se, uskoro pričati. Trebalo bi da ga snimim ove godine.
I upravo to je jedna od odličnih stvari vezanih za američki sistem. Scenario za “Prljave isporuke” sam dobio u oktobru, u martu smo već počeli sa snimanjem. Nadam se da će tako biti i sa idućim filmom. Tako da, osjećam se privilegovanim da mogu raditi obje stvari – biti i u Evropi i u Americi.
Naslovna fotografija: Sonja Savić / Bosonoga.com
