Kada scenarijem za svoj prvi film budete nominovani za Zlatni globus, pa vam se to poslije ponovi još šest puta i u dva navrata zaista dobijete nagradu, kada dobijete jednog Oskara za scenario i budete nominovani za drugi, pa na to dodate hrpu Emija za pisanje serija i mnoštvo drugih nagrada – šta vam preostaje?
Da počnete da sami ekranizujete svoje scenarije, naravno. Nije to nimalo rijedak slučaj u svijetu filma, pa smo i u 2017. dobili nekoliko sasvim dobrih rediteljskih debija dokazanih scenarista – od trilera “Wind River“ do biografske priče “Velika igra” (“Molly’s Game“).
Upravo drugonavedeni, ta istinita priča o kocki i kockarima, bila je i rediteljska kocka jednog od najcjenjenijih scenarista današanjice, pa ćemo o njoj, kako drugačije, nego kockarskim rječnikom.
BLINDS
blinds su u Texas Hold'Em pokeru obavezni početni ulozi dvojice rotacijom određenih igrača za stolom, koji se na sto stavljaju prije samog početka partije
Ukoliko neko nije prepoznao, scenarista iz uvodnih redova je Aron Sorkin (Aaron Sorkin), čovjek koji je 1992. debitovao filmom “Malo dobrih ljudi“ (“A Few Good Men“). Kreator kultne serije “Zapadno krilo“ (“The West Wing“), prepoznatljiv po britkim replikama i dinamici priče, nakon tehnologije (“Društvena mreža“, “Stiv Džobs“) i sporta (“Igra pobjednika“), dohvatio se još jedne teme vrlo aktuelne u svijetu postvolstritovske generacije mladih i imućnih – kockanja.
Uz njegovo iskustvo i dokazanu vještinu, kao ulog je stigla Moli Blum (Molly Bloom) – doslovno ona lično. Talentovana skijašica sa olimpijskim ambicijama, koju je pad na trci doveo pred izbor između studija prava i polulegalnog svijeta organizovanja tajnih pokeraških partija za multimilionere iz Holivuda, Silikonske doline i drugih ćoškova bogate Kalifornije. Pogodite šta je odabrala. Ubrzo je i sama postala multimilionerka, ali stigao je novi pad – ovaj put u vidu hapšenja i optužbi za organizovani kriminal u saradnji sa ruskom mafijom. I sve se to dogodilo do njene 33. godine života.
Dakle, Moli je hodajući filmski scenario, već u naznakama posložen u autobiografsku knjigu, koji je samo čekao nekoga poput Sorkina da ga oblikuje u blokbaster.
ruka počinje kada diler svakom igraču podijeli po dvije karte, okrenute tako da ih drugi ne vide, koje se nazivaju pocket kartama
Nije nemoguće zamisliti neku drugu glumicu u ulozi Moli Blum – nekoga poput Dženifer Lorens (Jennifer Lawrence) ili Skarlet Johanson (Scarlett Johansson), recimo, kad je već boja kose Sorkinu nebitna – ali izbor da to bude Džesika Častejn (Jessica Chastain) je zaista bio perfektan. Sposobna da se tehnikom, mimikom i estetikom sa lakoćom transformiše iz prkosno posvećene sportistkinje u zavodljivo-otresitu krimi-preduzetnicu, pa onda u ženu u nevolji koju lome interne dileme i spoljni udarci, Častejn je odglumila jednu od uloga svoje karijere. A govorimo o karijeri koja je već deceniju u stalnom usponu i već odavno na izuzetnoj visini.
Mogao je Sorkin bez problema da kreira film oko nje same, to je utisak koji se nameće svakog trenutka u kojem je ona u kadru, ali nije. Odlučio je da joj u dobrom komadu filma doda partnera u vidu Idrisa Elbe. Ta odluka je imala svoje dobre i loše strane, ali je dobrih znatno više, i sve su vezane za samog Elbu i njegovu relaciju sa Častejn. Britanac je veoma dobar u ulozi advokata, na momente denzelovski smireno ironičan ili paćinovski razgoropađeno ciničan, a žestoke razmjene između njega i njegove partnerke su ljepota sama po sebi. O negativnim strana više nekoliko redova ispod.
RAISE
ulozi se mogu podizati nakon svake podjele karata
Sorkin je mogao da uzme već atraktivno štivo i posloži ga u novi scenario kojim će konkurisati za najvažnije nagrade, a svoj impresivni CV dodatno obogatiti. Međutim, odlučio je da je vrijeme za podizanje uloga, preuzimanjem pozicije režisera.
U jednu ruku, čudi da ovu odluku nije donio još ranije. Osim što je pisao i adaptirao scenarije, Sorkin je često bio i producent, pa je bilo pitanje vremena kada će poželjeti da zaokruži cjelinu. U drugu, opet, možda je i dobro što je sačekao baš ovo ostvarenje i u pravom trenutku bacio čipove na sto.
FLOP
diler na sto postavlja tri karte okrenute ka gore, te svaki igrač može sa ovim i svojim pocket kartama kreirati svoju kombinaciju za ruku koja je u toku
Već sadržajnu i dinamičnu priču o ženi koja je u 15-ak godina svog života doživjela više uspona i padova od Bitcoin valute, Sorkin je odlučio da učini još življom. Učinio je to stvaranjem tri paralelne radnje – jednog prezenta, u kojem slomljena Moli razgovara sa svojim advokatom, i dvije dijametralno suprotne retrospektive, u kojima teče priča o njenoj porodici i sportskoj karijeri, odnosno individualnoj borbi za bogatstvom i opstankom u svijetu kocke i mafije.
Iako zvuči kao da bi moglo biti previše za prosječnog gledaoca, u praksi uopšte nije. Tri Moli i okruženja u kojima se nalaze su potpuno različite i nikada ne stvaraju konfuziju, a Častejn je dovoljno vješta da vas u trenu uvuče u psihološko stanje svake od njih. Tako se ovaj ulog višestruko isplaćuje, omogućujući gledaocu da pojmi svu kompleksnost glavnog lika i doživi raznovrsnost životnih situacija u kojima se Moli nalazila.
CALL
ukoliko igrač ne želi da podigne ulog između dvije podjele, dovoljno je da izjednači najvišu ponudu u tom trenutku, što se naziva call
Ovdje film nailazi na svoje prve nedostatke, jer nije svaka od priča u istoj razvojnoj fazi jednako zanimljiva. Tako je poneki flešbek suštinski suvišan, ubačen samo kako se ne bi izgubila nit jedne priče dok druge dvije traju, što donekle kvari ukupni tempo filma ili atmosferu koja je počela da se gradi. Takođe, pojedine situacije kroz koje Moli i njen advokat prolaze su bespotrebno melodramatične, što ne uspijevaju da popeglaju ni osobe koje ih tumače.
Ipak, među silnim skokovima sa jednog tajmlajna na drugi i treći, odnosno brojnim kompaktnim scenama na relaciji Častejn-Elba, ovakva proklizavanja su dovoljno rijetka da nikada ne… pa, ne završe onako kako je Moli završila u svom posljednjem spustu.
TURN
turn je četvrta vidljiva karta koju diler izbacuje na sto i stavlja pored flop podjele
Sorkin nije podijelio dobre karte samo svojim glavnim igračima. Spretno oblikovane replike i fino spakovane scene pripale su i drugim igračima za stolom, najviše Kevinu Kostneru (Kevin Costner), Majklu Seri (Michael Cera) i Džeremiju Strongu (Jeremy Strong), koji tumače sporedne uloge. Među izdvojenom trojicom, posebno se ističe Strong, čiji je živopisni lik mu je dopustio da kreira pravu minijaturu na ekranu.
ALL-IN?
igrač može da uloži sve svoje čipove te tako izazove druge igrače da odustanu od ruke i prepuste mu čipove na stolu ili dodatno ulože, ali u slučaju neuspjeha gubi sve i za njega partija završava
Mogao je Sorkin da ide all-in i stvori krimi dramu koji bi bio reper za godine koje dolaze. No, jedna „sitnica“ ga je spriječila u tome – njegovo naslijeđe scenariste.
Posvećen izgradnji svojih likova, kvalitetu njihovih razmjena i strukturisanju svih pravaca priče, Sorkin je malo zaboravio na ljepotu kadrova. To ne bi bio problem da film po prirodi traži neku vrstu klaustrofobije, ali to ovdje nije slučaj. Koliko god posvećenost enterijerima bila efikasna u prenošenju atmosfere tajnih pokeraških partija koje plivaju u luksuzu ili Moline skrhanosti u scenama kada je sama, u izdanjima dijametralno suprotnim onima kada izigrava zavodljivu hostesu, toliko prosto ne funkcioniše kada treba da se prikaže glamur života koji je u jednom periodu živjela ili pritisak javnosti u vremenu kada se našla na stubu srama. Razmjere Moline igre bivaju ograničene kvadratima stanova, podruma i kancelarija, a ljepota slike prečesto svedena na fizičku ljepotu glavne protagonistkinje.
Da je scenarističkom i glumačkom raskošu dodat i vizuelni, tamo gdje je bilo potrebno, pa i više muzičkog, možda bismo zaista dobili pravo remek-djelo svog podžanra.
RIVER
river je posljednja, peta karta koja se stavlja na sto
Bez obzira na pomenuto, “Molly’s Game“ je i dalje veoma dobar film. Dobro raspisana luda životna priča, golema harizma dvoje glavnih glumaca i pametno odabrana struktura čitavog djela čine ga istinski zabavnim, dovoljno pametnim i kompaktno posloženim ostvarenjem, čije gledanje je zaista lijepo filmsko iskustvo. Sorkinova kocka, za koju se dugo pripremao, isplatila se.
THE SHOWDOWN
rasplet ruke, u kojem svaki igrač od svoje dvije pocket karte i pet karata na stolu pravi najbolju moguću kombinaciju
Iako su kritičari i publika predviđali razne nominacije, Akademija nije bila naklonjena Sorkinu. Tačnije, jedino njemu lično jeste, jer je film nominovan za Oskara samo u kategoriji adaptiranog scenarija.
Da nije bilo mjesta za Elbu, to je shvatljivo – njegov lik nije do kraja uklopljen u svaki segment u kojem se pojavljuje, a konkurencija za mušku sporednu ulogu je ove godine bila nevjerovatno jaka. Da nije bilo mjesta ni za film, već je malo teže progutati, jer je u bljedunjavoj 2017. godini bilo mnogo podjednako dobrih i vrlodobrih filmova (dok su se odlični lupom tražili), ali prihvatimo da su nijanse odredile drugačije. Ali, razumjeti kako je izostavljena Džesika Častejn izostavljena, kako nije bilo prostora za jednu od životnih uloga glumice do sada dva puta nominovane, ali jeste za nespornu filmsku legendu kojoj je to 21. (!) put da konkuriše za nagradu koju je u tri navrata već osvajala – to zaista nije lako, ako je ikako i moguće.
Zato “Velikoj igri“ predviđam sticanje statusa jednog od onih filmova koji nisu bili dovoljno uzvišeni za velečasnu Akademiju, ali će publika uvijek odabrati da ih pogleda kada na njih naleti na nekom TV programu ili striming servisu.
Dakle, Sorkinova pobjeda na blef.
