Za one koji nisu upoznati sa njihovim radom, Watain je blek metal bend iz Švedske, osnovan 1998. godine. Ime za bend je uzeto sa demo snimka “Satanic Blood“ američkog sastava Von.
Jedan od rijetkih bendova koji se danas nalazi na mainstream major label etiketi, ali se ne boje da iznesu svoje stavove u vezi Boga, Satanizma, smrti i sličnih tema. Jer, danas je skoro pa praksa da se blek metal bendovi, koji su do juče beskompromisno iznosili svoj stav, razvodne kada potpišu za većeg izdavača. Valjda sa uplivom veće količine novca i jajca se više povuku nazad.
Proveo je Watain nekih desetak godina smucajući se po svjetskoj andergraund sceni blek metala. Razni sitni izdavači i organizatori. Ali, i u tom periodu je bend izdao dva sjajna albuma (“Rabid Death's Curse“ i “Casus Luciferi“).
Izdavanjem albuma “Sworn to the Dark“ (Season of Mist Records, 2007) kreće i njihov uspon. U tom periodu niste mogli da odete na metal koncert, a da se neko ne pojavi sa majicom istoimenog albuma ili bar zna za floskulu sa njega: “Sworn to the Dark… to the Death and far beyond”. Tu odskočnu dasku i jak marketing od strane izdavačke kuće Season Of Mist bend je sjajno iskoristio. Dva albuma za tog izdavača su im donijela ugovor za etiketu koja se, uz još nekoliko sličnih kuća, ustoličila kultnim metal izdanjima – Century Media Records. Što bi značilo da je Watain sada već duže od 10 godina jedan od vodećih bendova u svom žanru, sa legijom fanova iza sebe.
Kako je to skoro pa običaj u slučajevima kada bend iz andergraund pokreta pređe u mejnstrim vode, tako se i ovdje i danas vodi polemika šta je true a šta ne. Po onim zagrženijim fanovima ovog žanra, Watain je najveća zajebancija trenutno na sceni. Sa druge strane, oni koji su prigrlili progres benda i dalji rad, tvrde da je bend svakim albumom sve bolji i bolji.
Vjerovatno je blek metal danas žanr metal muzike koji najviše pati od te priče ko/šta je true, a ko tzv. komercijala. To su priče od kojih vam se samo može zgaditi sve u ovoj muzičkoj grani. Žanr koji je rođen u Skandinaviji i svoje vatreno krštenje je imao u zloglasnim ubistvima i paljenjima crkava širom sjevera evropskog kontinenta, danas se sveo na to da nazovi fanovi sjede uz dvolitru piva i raspravljaju ko je iskreniji, a ko ne. Naravno, bez pomišljanja da kupe orginal bilo kojeg benda i tim aktom podrže rad istoga.
I ja sam se baš raskenjao o svemu… Nebitno. Da se vratim na bend i njihov poslednji album.
“Trident Wolf Eclipse“ je šesti puni album ovih švedskih blek metalaca. Ovaj put nam donose oko 42 minute ubitačnog zvuka koji gazi bez šteđenja.
Da počnemo od „glave“ albuma, naslov. U skorijem intervju, Erik (Erik Danielsson, vokal i osnivač benda) rekao je da je ime jednostavno sve ono što predstavlja Watain od početka do dana danas. Trozubac i vuk su simboli benda, a “pomračenje“ je ono čemu bend hodi. Ako se na prošlom albumu moglo naći rokenrol šmeka u muzici, na ovom ga je znatno manje. Vratio se Watain starom dobrom “krljanju“ po blek metalu. Možda bi ovaj album mogao privući i fanove stare faze ovog benda, da i njemu daju šansu.
Prije svakog punog albuma izdati neku singlicu ili popularni teaser za album – kako su skoro svi glavni izdavači u metal svijetu to usvojili, zašto i ne bi Century Media Records?
U slučaju benda Watain, singlice su bile više nego uspješne. Kao i za prošli album, i za ovaj je formula bila ista. Na singlici bi bila jedna “udarna“ pjesma benda i jedna obrada. Prije pet godina tu je bila obrada “Fuck off, we murder“ benda GG Allin, a za ovaj album tu je naslovna numera “Nuclear Alchemy“ i obrada “Beyond“, kultnog mađarskog black metal benda Tormentor.
Da ne idem u detalje o bubnjanju i rifovima na ovom albumu, pojednostavićemo. Od kucanja do sporijih “trica“ na bubnjevima, sve je implementovano na ovom albumu. To govori da album, iako posjeduje dovoljnu dozu furioznosti, ostavlja mjesta i za sporije pasaže i njihovu dobru upotrebu. Gitare ovdje, iako na sva zvona grme blek metal, znaju nekada da ulete sa potpunim “treš metal“ šmekom. U nekim trenucima imaćete osjećaj kao da slušate Kreator iz njihove zlatne ere (osamdesete, normalno, a koje druge?!). Može se tu, takođe, u gitarskim dionicama čuti i zaostavština pokojnog Jona Nedvajda (Jon Nödtveidt, osnivač benda Dissection).
Nemojte se odmah zanositi. Nećete vi na ovom albumu čuti nove “The Somberlain“ ili “Storm of the Light's Bane“ (albumi benda Dissection), ali ćete svakako biti u mogućnosti da čujete i osjetite sličnosti između gitara Watain-a i Dissection-a. Set Teitan (gitarista Watain-a, bivši gitarista Dissection-a) svakako je sjajno ispekao zanat u ovom poslu.
O vokalima ne treba trošiti mnogo riječi. Erik već godinama ne radi klasične scream ili growl tehnike, popularne za ovaj smjer. Skoro većinu riječi možete da razumijete, jer je to više deranje sa povremenim čistim isticanjem riječi/teksta.
Ovaj album, bez mnogo preseravanja, može da se trenutno ustoliči kao najbolji opus benda Watain. Sve ono što je ovaj bend uvijek predstavljao je tu – vatra, sumpor, najcrnja magija u audio-formi… i Đavo! Vjerovatno će i ovaj album iza sebe ostaviti one true-untrue priče o kojima sam gore pisao. Ali, i to se može okarakterisati kao cilj albuma i ovog benda ujedno – da nikoga ne ostave ravnodušnim ni ovim materijalom.
Bend je uradio i video-klip za numeru “Nuclear Alchemy“. Ukratko, opis spota: gomila trozubaca, gomila vatre koja šiklja sa svih strana, muzičari, pustinja oko njih. Ko zna, zna. Sa produkcijske strane, nije Watain lutao mnogo. Kao i sa prethodnim albumima, to je sve radio Tore “Necromorbus“ Stjerna, čovjek u metal krugovima poznat po radu sa bendovima kao što su Averse Sefira, Inferno, Behexen, Funeral Mist…
Svi koji su očekivali novi “Casus Luciferi“, ostaće razočarani. Produkcija ovdje nije suva kao barut, što je bio slučaj na “Casus-u”. Ali ovo je svakako album vrijedan pažnje i vašeg vremena. Vjerovatno nekima neće biti true, jer ko je još očekivao da će se blek metal razvijati dalje od diktafona i podruma.
Nema potrebe da iznosim meni najbolje pjesme. Meni je čitav album sjeo k’o guza na tutu. Mogu vam savjetovati samo da sjednete i izdvojite sat vremena za ovu najcrnju formu metal muzike i svakako jedan od favorita u kategoriji “blek metal album godine“.
