Dobro je da savremeni film ima reditelje poput Mihaela R. Roskama (Michaël R. Roskam).
To, prije svega, znači da je tradicija kriminalističkog filma živa, da se sa žanrom nešto dešava i da ima budućnost. Među rimejkovima, retro filmovima, neo-žanrovskim pokušajima, kakvi su dominirali devedesetima, svima onima koji i dalje gledaju unazad na velike dekade krimi filma i nostalgišu za zlatnim dobom uzbudljivo je znati da imaju svoje ljude u redovima savremenih stvaralaca, ljude koji će im dati Hjustona (John Huston), Melvila (Jean-Pierre Melville) ili Mana (Michael Man) za 21. vijek.
Ovo je svakako Roskamova težnja i ona je neotuđiva. Uspjeh te težnje je, ipak, malo problematičnija pojava. To nam najbolje pokazuje njegov najnoviji film, “Vjernost” (“Le Fidèle“).
Riječ je o pastišu Roskamovih najsnažnijih uticaja: Melvila, Mana i Leluša (Claude Lelouch). U prvom planu je Manova “Vrelina” (“Heat”), iz koje potiče inspiracija za “Vjernost”.
Roskam citira epizodu sa likom Donalda Bridena (igra ga Denis Hejzbert), okorjelog kriminalca na uslovnoj kazni, koji se pokušava vratiti civilnom životu. Naravno, sa preko dva metra visine i količinom mišićne mase potrebne da preživi kaznu koju je odslužio, Briden se osjeća sputanije na slobodi, gdje ga tlači sitničavi šefić roštiljnice u kojoj radi. Jedina utjeha mu je supruga, Lilijen, koja je ponosna na njegov napor. Ipak, kada De Niru zafali jedan čovjek za taj čuveni “posljednji posao”, Donald ne gubi ni koraka i pristaje. Iako je čitava “Vrelina” zasnovana na sukobu domesticilnosti i kriminala, ova epizoda je Roskamu ključna.
Na nju je dodao Lelušov ljubavni zaplet iz “Jedan čovjek i jedna žena” (“Un homme et une femme”) i trenutke Melvila – usamljenost profesionalnog lopova (“Le Samourai”) i smještanje zločina na selo, umjesto u grad, što je za njega rukopis evropskog krimi filma u odnosu na američki. Kraj filma, koji je njegov najsnažniji dio, takođe dolazi od Leluša, iz njegovog kratkog filma “C'était un rendez-vous”.
Centralni motiv je, kako je Roskam i sam priznao u intervjuu za Bosonogu, obrnuta “Vrelina”: umjesto krimi-priče sa elementima ljubavne, sada imamo ljubavnu priču sa elementima krimi-priče – ovo obrtanje premise Roskam naziva “amour noar” (“amour noir”). Dakle, riječ je o Lelušu, pomješanim sa Manom i Melvilom. Pomalo je ružno pisati ovako otvoreno o uticajima, jer se stiče utisak da se autor zatvara isključivo u stvari koje su ga inspirisale i tako mu se oduzimaju zasluge – kritičari ovo često znaju da rade. Ali, u slučaju “Vjernosti”, upravo tu i leži problem. Roskam jednostavno nije uspio otići dalje od spajanja nekoliko nabrojanih uticaja.
Bibi (Adel Egzarhopulos) upoznaje Điđija (Matijas Šunerc). Ona se takmiči u auto-trkama, on je profesionalni lopov koji se predstavlja kao trgovac automobilima. Zaljubljuju se. Njegova odanost svojoj lopovskoj družini i životu kriminala ugrožava njihovu ljubav. On popušta, daje joj se i završava u zatvoru. Pokušavaju da imaju dijete. Ona dobija rak. Organizuje da ga oslobode iz zatvora nakon njene smrti, kako bi mogao da bude slobodan, i od okova i od nje. Film se završava doslovnim kopiranjem Lelušovog “C'était un rendez-vous” i njenim riječima: “ja sam besmrtna”.
Sam zaplet zvuči nemotivisano, a takav je i film. Problem sa podrivanjem žanrovkih pravila je presudan. Jednostavno, ako hoćete da napravite iskorak u žanru, morate to činiti polako i pomalo. Nije dovoljno da autor tvrdi da ovo, u stvari, i nije kriminalistički film, već ljubavni. Čim uvedete elemente lopovske družine, organizaciju pljačke, potjeru, robiju, gledalac pristaje na pravila njihovog organizovanja. Možete potkopati njegova očekivanja, ali samo donekle.
Roskam je, pod izgovorom da je riječ o ljubavnoj drami sa elementima zločina, otišao predalko, i tamo ostao i bez ljubavnog i bez kriminalnog filma.
Hemija ne postoji između Matijasa i Adel – njihovoj ljubavi ne vjerujete. Njen lik je toliko nerazvijen da jedina motivacija u koju vam je ostalo da vjerujete je LJUBAV (stosmislena koliko god da je), a tu ljubav zaključujete umjesto da je vidite.
Što se Matijasovog lika tiče, njegova karakterizacija dolazi, ne iz filma, već iz referenci na koje se reditelj poziva – iz kanona kriminalističkog žanra. On je čovjek koji ne zna zašto radi stvari koje radi, zašto ga neodoljivo i mimo svakog smisla privlači život kriminala. Ova motivacija je doslovno izgovorena od strane samog lika, ali ni u jednom trenutku nije vidljivo demonstrirana. Upravo na ovakvim stvarima pada Roskamova želja prerade žanra – karakterizaciju lika ostavlja pravilima žanra, ne bavi se njome unutar teksta, a ostatak fima ne želi zasnovati na žanru. Tako da ostajemo sa žanrovskim likom ukletog kriminalca mekog srca, ali svijet koji on naseljava nije svijet kriminalističkog filma, nije svijet noara, već nekakav svijet Lelušovih filmova, prerađen Roskamovom neodlučnom vizijom.
U jednom trenutku, Bibi i Điđi ispovijedaju jedno drugom svoje najveće tajne. On polušaljivo govori kako je lopov, ona ne govori ništa. Na kraju filma, nakon njene smrti, vidimo tu referencu na Lelušov “C'était un rendez-vous”, gdje smo u POV kadru auta u pokretu. Dugo se vozimo ulicama dok ne dođemo do groblja. Vidimo Điđija kako preskače ogradu i ulazi u groblje. Kamera ostaje na autu i čujemo glas Bibi, sa početka filma, kako ispovjeda svoju najdublju tajnu: “Ja sam besmrtna”.
Ovaj kraj je tek deus ex machina, nakon nekoliko sličnih iritirajućih poteza. Ali, ovdje je Roskam uspio postići nešto neuhvatljivo. I iako kraj potpuno izmiče ostatku filma, i iako je ova izjava potpuno van lika Bibi, kakvu smo je do tada upoznali, iako je potpuno scenaristički hir, ostavlja nas sa neobično spiritualnim utiskom, koji je najsnažniji utisak filma. Šteta je što sve što smo prethodno vidjeli, niti je vodilo ovom kraju, niti je imalo ikakve predukuse njega. Kada bi mogao ili htio ponovo paviti ovaj film, Roskam bi trebalo da krene od ovog kraja, potpuno zaboravi i Melvila i Mana, i tek onda vikne: “Akcija!”
