Ne pišem o filmovima niti filmskim dešavanjima. Iskreno, nikada nisam o tome ni pisao, niti sam se smatrao dovoljno stručnim da bih mogao načeti tu temu u svojim tekstovima.
Ali, u ovom članku se moram dotaći filma i filmske industrije, jer film o kojem se radi za temu ima meni vrlo blisku i dragu muziku – blek metal. Ili bar njegovu najkultniju priču, onu koja je kriva za probijanje ovog žanra pred oči velike većine koja ga ne razumije.
Sjedim u kafani i pijem. Uz alkohol idu novine i poneka priča lokalnog kafanskog rezidenta o nekim prošlim vremenima. Dan prolazi uobičajno, što b’ se reklo “stanje redovno.”
Ali, ne lezi vraže. U kafanu ulazi lik koji je poznat po tome da zna lupiti tešku glupost, a onda kenjati o istoj satima.
Ulazi i s vrata, kako me je vidio da sjedim, govori: “Buraz, pravi se neki holivudski film o onim drekavcima što ti slušaš”. U našem narodu se nazivaju “drekavac” svi što imaju manje sise od Seke Aleksić i zajebaniji glas od Šake Polumente. Na prvu ga ignorišem k’o krava mrtvo tele, ali onda taj smor u ljudskom obliku reče: “Rade ga po nekoj knjizi, mislim da se zove ‘Lords of chaos'”. Onda shvatih vjerodostojnost njegove priče. Nije šupljak priča, što je rijetkost za njega. Volio bih da se prevario i ovaj put i ispričao totalnu provalu, ali prc, nije.
Napominjem, ovaj dijalog (ali može se slobodno i nazvati njegovim monologom) je smješten u septembar mjesec 2017. godine. Znači, od tada do sada (kraj januara/početak februara), saznao sam mnogo toga o tom filmu i hoću sa vama da podjelim. Da podjelim kako Holivud može da usere i najzloglasniji događaj u metal muzici.
Prvo da krenemo od tvorca filma. Jonas Akerlund iz Švedske, u popularnim vodama poznat kao tvorac spotova za bendove poput Coldplay, Rammstein, Metallica, Satyricon, te za muzičare kakvi su Madonna, Bijonse (Beyoncé), Dejvid Geta (David Guetta)… Gore nabrojani bendovi vam govore da se ne radi o nekom laiku i osobi koja je zalutala u taj posao.
Odmah da naglasim ovdje, ja ne pljujem Jonasa. Čovjek radi svoj posao i pravi pare od njega. Klasičan duh kapitalizma. A, i kako da ga pljujem, jer je on napravio film “Spun”, a svako ko iole voli filmove u kojima teme nisu konvencionalne reći će vam da je “Spun” odličan film. Džon Legizamo (John Leguizamo) nikada bolji, Miki Rurk (Mickey Rourke) kojem je odatle krenuo preporod karijere i (nažalost pokojna) Britan Marfi (Brittany Murphy) – nju kada sam vidio u filmu, gaće same spale, a noge se tresle kao Bambijeve. Sada razumijete zašto ja ne mogu popljuvati Jonasa. Razlozi su lične prirode.
Ali, i te kako razumijem Holivud i njihovu sada ustaljenu praksu usravanja skoro svega. Konačno je na tapet došao blek metal i njegovi korijeni.
Knjiga (kao i film) obrađuje živote bendova Mayhem, Burzum i Darkthrone. Pominju se još neki, ali ovo su centralni protagonisti filma/knjige.
Događaj se odvija početkom devedesetih u Norveškoj. Klinci inspirisani bendovima poput Bathory, Celtic Frost, Hellhammer, Sodom, Mercyful Fate doživljavaju svoj vrhunac. Vrhunac u vidu spaljivanja crkava, samoubistava, ubijanja osoba homoseksualne orjentacije… To je samo vrh, a neću na široko da vam kenjam šta je tu sve bilo. Koga zanima, neka traži više.
Takva djela nisu ostala nezapažena, kako u Norveškoj, tako ni u svijetu. Blek metal je tu doživio svoj izlazak na veliku scenu, što se ujedno može okarakterisati i njegovim krahom. Postoje oni koji će vam reći da je blek metal zauvijek trebao ostati u andergraund krugovima, među kojima sam i ja.
Eh, sada… Kako su Holivud i Jonas odlučili da prave zajebanciju od blek metala?
Krenimo od glumaca. Prvo da naglasim da sam ja solidan filmski laik i da glumci koji su u rosteru za ovaj film meni ne znače apsolutno ništa. Možda sam nekada i gledao neki njihov film, ali prije će biti da nisam.
Za glavnog protagnistu filma je uzet je Euronymous, pokojni gitarista i osnivač legendarnog i danas aktivnog norveškog benda Mayhem. Njega će glumiti Rori Kalkin (Rory Culkin). O njemu znam toliko da je brat zvijezde filmova “Sam u kući” (“Home Alone”), Mekolija Kalkina (Macaulay Culkin). Ništa čudno da je i ovaj glumac, jer su ih starci naštancali kao kusih pasa. I još mi je poznato da je i ovaj bivši narkoman. Što nam očigledno govori da njima dvojici nikako nije bilo dobro što su ostali sami u kući.
Što se ostalih tiče, ne znam da li treba da opet kažem da nisam nikada čuo za njih. Sada će se naći filmski eksperti da kažu “Aleks kenja, ovaj je glumio tu i tu”. Odmah sam se ogradio gore da sam solidan filmski laik. Tako da, chill out.
Ali, ni taj izbor glumaca nije toliko katastrofalan, koliko “kruna katastrofe” u vezi sa ovim filmom, koji je svoju premijeru imao na filmskom festivalu Sundance.
Ta kruna se zove – muzika. Prave film o muzici koja je iz korijena promjenila pogled svijeta na metal. Prave film o bendovima koji su definisali žanr. Prave film o njihovoj muzici, u kojoj se štuje đavo, paganski korijeni Nordije, nasilje, ratovi… a ne mogu da koriste muziku tih bendova u filmu!
Da, vjerovatno ćete kao i ja pomisliti “šta, koji kurac?!”, pa da vam pojasnim.
Jonas i ekipa koja radi film je krenula snimati isti sa premisom da će glavni bendovi biti ushićeni što će im se ime naći na holivudskoj filmskoj mapi. Sa tim na umu, zvali su Mayhem i pitali da li mogu da koriste njihovu muziku za svoj film, na šta je odgovor bio: “Duvajte ga! Nema šanse!”
Kada je Mayhem “pao u vodu”, pozvan je dvojac iz benda Darkthrone. Pitanje je bilo isto a odgovor… Pa, odogovor je naravno bio: “Duvajte ga! Nema šanse!”
Na kraju, sve je palo na pleća čovjeka koji stoji iza benda Burzum, čovjeka koji je ubio Euronimusa i odležao za to maksimalnu zatvorsku kaznu u Norveškoj – na Varga Vikernesa. Pitanje isto, a odgovor, pa ločgično isti: “Duvajte ga, nema jebene šanse!”
I onda, ultimativna provala ovog filma – Jonas radi video za bend Metallica, spot za numeru “ManUNkind”. Video-uradak je predstavljen kao svojevrstan trejler za “Lords of chaos” film. Ha? Metallica kao trejler za film o blek metalu?! Ko koga ovdje zajebava?!
Vidimo tu kako taj Jonasov filmski Mayhem izlazi na binu. Sa sve isječenom odjećom, corpse paint bojama na licima, svinjske glave su na binu poredane, sve je u duhu blek metal performansa… i onda kreće neka razvodnjena pjesma Metallica-e u pozadini. Koja jebena provala.
Znamo mi svi da ovaj film nije ovdje da pruži novi pogled iz nekog novog ugla na događaje koji su zabilježeni u knjizi. Niti je taj film napravljen da ispriča neku drugu priču protagonista. Taj film je ovdje samo da zaradi pare na svemu onome što je definisalo šok eru i proboj blek metala – Đavo, paljenje crkava, ubistva, samoubistva, nasilje i sve što je tada bjesnilo Norveškom i Skandinavijom. Ali, braćo, zaista…
Ruku na srce, znam ja da je Holivud danas veliko sranje, ali bar je Jonas mogao ostati na tome da ne pravi film koji nije vjerodostojan ni sekunde u onom svom najvažnijem segmentu – muzici.
E, moj Jonase…
