Paolo Viljaluna (Paolo Villaluna) je filipinski filmski autor, režiser televizijskih programa i reklama, rođen 1977. godine.
Njegovi kratkometražni filmovi su prikazivani na međunarodnim festivalima poput onih u Jamagati, Klermon-Feranu i Roterdamu. U saradnji sa korežiserkom i animatorkom Elen Ramos (Ellen Ramos), 2005. godine je započeo “Ljubavnu trilogiju”, filmski triptih koji istražuje mračnije nijanse romantičnih odnosa. Njihove “Iluzije” (“Ilusyon”) su 2006. nagrađene na festivalu u Pusanu.
Pored osvojenih lokalnih nagrada, “Robijaš” (“Selda”) je bio prvi filipinski film prikazan u glavnom programu festivala u Montrealu i Solunu. Trilogija je zaokružena filmom “Beskrajno zbogom” (“Walang Hanggang Paalam”), koji je nagrađen na Međunarodnom filmskom festivalu Soho u Njujorku.
Zajedno sa Patricijom Evanđelistom (Patricia Evangelista), novinarkom, autorkom i producentkinjom, pokrenuo je 2010. godine cijenjenu dokumentarnu televizijsku seriju “Storilajn” (“Storyline”). Njegov najnoviji celovečernji igrani film “Rikša” (“Pauwi Na”, 2016) dobio je Zlatni pehar za najbolji film na prošlogodišnjem Šangajskom međunarodnom filmskom festivalu.
Paolo Viljaluna smatra se pripadnikom filipinskog novog talasa, koji je naročito doprinio da nezavisni filmovi, snimljeni digitalnom tehnikom, dobiju svoje mesto u nacionalnoj kinematografiji i na međunarodnim festivalima.
Viljaluna je bio gost ovogodišnjeg Küstendorfa. Tamo smo ga upoznali i doživjeli vjerovatno najprijatniji razgovor i najprijatnije prijateljstvo cjelokupnog festivala. Tokom višesatnog razgovora, koji nećemo prenostiti u cjelini, Paolo nam je pričao o filipinskom novom talasu, o političkoj situaciji na Filipinima, istoriji zemlje, karakteru naroda, filmskoj industriji, ali i o svom najnovijem filmu “Rikša”, koji je prikazan na 11. Kustendorfu i čiju recenziju ćete uskoro čitati na Bosonogoj.
BOSONOGA: Kako je počeo Filipinski Novi talas?
VILJALUNA: Sve je počelo pojavom digitalnog filma. Digitalni film je došao kasnih devedesetih, ali se još nije potpuno razvio, tačnije, nije se razvije dovoljno da pravite profesionalne filmove. Digitalne kamere su u Manilu stigle 1999. i nekoliko reditelja je napravilo dugometražne filmove. Pokušali su ih prikazivati u bioskopima, ali nije bilo odgovarajućih projektora, slika je bila užasna i publika je mrzjela te filmove. Tako da se tada ništa nije desilo.
U isto vrijeme, filipinska filmska industrija je umirala. Osamdesetih smo imali oko 300 filmova godišnje, ali do kraja devedesetih, iz ekonomskih razloga, što su opet i politički razlozi, ljudi su prestali da odlaze u bioskope. Tako da je iste godine, 1999, filipinska filmska industrija umrla.
Bilo je nekoliko ponovnih pokušaja da se nešto uradi sa novom tehnologijom, mimo umiruće industrije, ali ništa se nije desilo do 2005. godine. Ne znam zašto baš ta godine, ali izgleda da je bilo pravo vrijeme, iz nekog razloga. Nekoliko mladih reditelj je napravilo ozbiljne, dugometražne filmove, sa minimalnim budžetom, koristeći digitalne kamere. Te godine su se bioskopi otvorili mladim rediteljima, kupovali su naše filmove i gledaoci su počeli dolaziti. Tako da se nešto počelo dešavati i stranci su to primjetili – nešto se dešava na Filipinima. Onda su te filmove počeli prikazivati na Zapadu, na festivalima i stvari su krenule odatle.
Tako da je sve počelo sa tih 15 ili 20 mladih reditelja koji su, na svoju ruku, počeli praviti, ne samo dugometražne filmove, nego dobre filmove. I bilo je tu raznih žanrova, raznih vrsta filma, ali svi su govorili o našem društvu i publika je reagovala na to. Tako je to postao pokret. I to je bila tektonska promjena za filipinski film. Odjednom su veliki studiji počeli kupovati filmove mladih reditelja i angažovati mlade reditelje za svoje komercijalne projekte.
BOSONOGA: Da li ste se međusobno poznavali tada ili ste svi počeli nezavisno jedni od drugih da pravite filmove?
VILJALUNA: U početku je bilo svako za sebe i svako iz ličnih pobuda. Ali, tada smo se svi upoznali, na festivalima, na projekcijama. Tako da smo počeli komunicirati i pomagati jedni drugima. I bilo je divno. Recimo, treba mi 100 evra za nešto vezano za film i kolega bi, preko nekog glumca ili slično, čuo za to i nazvao bi me i rekao: “Hej, Paolo, imam 100 eura, znam da ti treba.“ Razvila se kolegijalnost i zato je vjerovatno to postao pokret. Recimo, da neko ide u Berlin, na festival, neko drugi bi nazvao i pitao: “Hej, čovječe, treba li ti kaput, jer tamo je baš hladno“.
I moram vam nešto priznati. Ovdje, u Srbiji, na Küstendorfu, prvi put u životu vidim snijeg! I odmah sam pisao kolegama u Manili: “Hej, sad znam o čemu ste mi pričali, odlično je!“
Mislim, tako je bilo na početku, a sada, više od 10 godina kasnije, stvari su se promijenile. Sada je puno takmičenja, ko će biti bolji, koga će festivali primjetiti i takve stvari. Ali, to se valjda mora dešavati kako vrijeme odmiče i postajemo primjećeniji.
BOSONOGA: Kakva je situacija 13 godina kasnije?
VILJALUNA: Bizarna stvar je da se desila u jednom trenutku, tolika navala nezavisnih filmova da su producenti iz ranih grana industrije krenuli prodavati svoje filmove kao “nezavisne“. Tako ste imali, recimo, mnogo pornografije, mnogo smeća koje je reklamirano kao nezavisni film. I publika nije znala šta gleda. Jednostavno, niste mogli znati da li je riječ o nekom “umjetničkom“ filmu ili gej porniću. I nije bilo kritičara koji će napraviti razliku. Tek u takvoj situaciji vidite značaj kritike.
Sada su se pojavili kritičari i napravili neki red. Ali, tokom nekih pet godina, bio je totalni haos. Sada pravimo 150 filmova godišnje i skoro polovina su filmovi reditelja naše generacije. Tako da su reditelji kod nas sada kao rok zvijezde, doslovno. Mnogi dobijaju priliku da rade velike filmove i da zarađuju novac. I tu treba biti oprezan. Ja im uvijek dam do znanja da sam spreman na saradnju, ali da je to uvijek na kraju moj film. Ne vrijedi mi se hvatati nečeg što nisam ja. To im odmah naglasim i ako to mogu dobiti, onda je sve uredu.
BOSONOGA: Insistiraš na filmovima za lokalnu publiku i izjavio si da nisi htio napraviti film “za Evropljane“. Da li je okrenutost lokalnoj publici i lokalnim temama bila dio pokreta?
VILJALUNA: Politički, sada je teško u Manili. Zbog Dutertea (Rodrigo Duterte, predsjednik Filipina, op.ur), zbog ubistava, zbog kršenja ljudskih prava… Naša dva vodeća reditelja, Lav Dijas (Lavrente Diaz) i Briljante Mendosa (Brillante Mendoza) su na suprotnim političkim stranama. Tako da, kada se dese ubistva na ulicama Manile, neki reditelji neće obraćati pažnju, ignorisaće, baviće se drugim temama. A to je suludo!
Ljude ubijaju na ulicama, pod izgovorom da su narkomani, da su ološ. U toj situaciji imate veliku odgovornost, kao umjetnik. Ne morate se direktno baviti tim pojavama, ali imate obavezu prema svom društvu. Ne morate biti pesimisti, ali morate gledati oko sebe i uraditi nešto sa tim. Zato će novi film Lava Dijasa biti interesantan, jer je prvi otvoreno antiduterte film. Vidjećemo kakva će reakcija da bude.
Na početku su nas stariji reditelji optuživali da ne pravimo filmove za lokalnu publiku, da pravimo filmove da bismo mogli da idemo u inostranstvo, na Zapad… A naša odbrana je bila činjenica da niko na Filipinima ne gleda naše fimove. Tako da ćemo iskoristiti svaku priliku da prikažemo svoje filmove, ako ne na Filipinima, onda u inostranstvu, bilo gdje. A čim odete u inostranstvo, odjednom vas i lokalna publika primjeti.
Recimo, kad je Lav Dijas pobjedio u Veneciji, lokalne produkcijske kuće su počele da se pitaju zašto i oni ne bi podržali Lava Dijasa, iako je riječ o filmovima od pet-šest sati – to je tad postao izazov za njih. U jednom danu mogu da imaju dva prikazivanja filma, ali odlučili su da pokušaju. A sve zbog pobjede u Veneciji. I osjećali su da je možda došlo vrijeme da i oni rizikuju, da oni urade nešto novo, da ne bi propustili priliku. Zato su stali iza mladih umjetnika. I, eto, situacija se promjenila, sada ima mnogo prilika za nove, mlade glasove.
BOSONOGA: Kako publika reaguje na vaše filmove?
VILJALUNA: Koristiću kliše: promijenili smo živote. Ali, zaista, takve stvari se dešavaju. Jer ljudi žele da vide sebe i cijene vas ako im date sliku društva, ali ne iskvarenu sliku. Mislim na to, da, recimo, ne glamurizujete ili ne romantizujete siromaštvo samo da biste uticali tako na neke gledaoce iz zemalja Prvog svijeta. Već da, ako se već bavite siromaštvom svoje zemlje, uvijek pokušavate ići iznad siromaštva. Ti ljudi nikad nisu samo siromasi, uvijek su više od toga, a siromaštvo im je samo stanje, za koje u djelimično odgovorni, a velikim dijelom i nisu.
BOSONOGA: Pretpostavljam da nije lako izaći na kraj sa predstavljanjem jednog tako politički kompleksnog stanja stvari kakvo je sada na Filipinima.
VILJALUNA: Da. Samo uzmite u obzir da smo prvo bili kineska kolonija, pa japanska, pa španska, pa američka… I kad su nas Amerikanci napustili, nismo znali šta da radimo, pa smo počeli međusobno da se uništavamo. I dalje ne znamo gdje idemo i nismo našli pravi politički pravac i pravog čovjeka da nas vodi.
Čudno je, sad kad pominjem to, da sam uvijek smatrao kako je Srbija zemlja Prvog svijeta, a ovdje mi govore da ipak nije. To je baš čudno, jer je Srbija u našim glavama zemlja Prvog svijeta – neobično. (smijeh) Kakva je situacja kod vas, u Republici Srpskoj?
BOSONOGA: Otprilike ista. Isto smo bili kolonija vijekovima, kao i vi, prvo pod Turcima, pa pod Austrijancima, pa je došla neka vrsta komunizma, pa se on raspao i sad smo američka kolonija u nekom neo-kolonijalnom sistemu i ne znamo gdje ćemo – identična priča.
VILJALUNA: A filmska idustrija?
BOSONOGA: Filmska industrija tek nastaje. Upravo smo uradili prvi veliki projekat, seriju, zove se “Meso“, i čini se kao početak nečega. Sada spremamo drugi serijal, planiramo filmski festival i tako… Stvari se dešavaju. Nadamo se da će biti nešto slično onome što se desilo kod vas 2005. godine.
VILJALUNA Vau! Znači, vi ste sada u centru nečega u nastajanju. Zavidim vam. To je predivno. Znajte da, u svakom trenutku, ako pokrenete festival, imate moje filmove besplatno, a siguran sam i filmove mojih kolega. Samo se javite, biće mi zadovoljstvo.
BOSONOGA: Hvala mnogo. Očekujte poziv!
