Prije nego krenete čitati, ovo nije recenzija za album Srbijanskog HC/hip hop benda S.K.I.D.S. (Sima Kosmos iz dalekog svemira). U pitanju je stari, veteranski pank-rok bend iz Škotske. Tako da ne očekujte da ćete dobiti “green green grass“ nego mješavinu pank-rok i nju vejv zvuka. Možda se nekome i ovo drugo svidi.
Moje prvo upoznavanje sa ovim bendom je bilo prije šest-sedam godina. Beograd, u neko nedoba za normalne ljude, kada ljudi poput mene izlaze da piju, jedan drugar je pomenuo The Skids. Bi to neka priča koja je tekla u kontekstu: “Bili su OK bend. Snimili dva, tri albuma i nestali početkom osamdesetih“. Istini za volju, tada sam i ja potražio ta dva-tri albuma da čujem. Bila su tu na kraju četiri albuma.
“Scared to Dance“ (1979) – 19. na britanskoj top listi tada, “Days in Europa“ (1979) – 32. na britanskoj top listi, “The Absolute Game“ (1980) – 9. na listi svog vremena, “Joy“ (1981)… I, evo, sada dočekasmo “Burning Cities” (2017).
Sve sam ja to fino preslušao tada i mogu reći, iako je “The Absolute Game“ njihov najbolje rangiran album, moj je favorit bio i ostao do sada “Scared to Dance“. Zaista ne znam šta je bio razlog njihove ovoliko duge pauze, ali mi je drago da su se sada ovi stari momci vratili i da opet sviraju sasvim pristojan rokenrol zvuk.
Ako vas zanima kakvi su u prošlosti bili, dovoljno reći da su na konto samo jedne singlice dobili odličan ugovor za izdavanje mini albuma i priliku da otvore koncert za tada već popularne legende, The Clash. Poslije tih informacija, mislim da nemamo pravo ući sa potcjenjivanjem u rad ovog bend.
Još jedna zanimljivost vezana je za članove benda. Rasel Veb (Russell Webb), basista benda The Skids, bio je član i benda Public Image Ltd. PiL se može okarakterisati kao post-Sex Pistols bend, vođen legendarnim Džonijem Rotenom (John Lydon / Johnny Rotten). Možda to nekome ne zvuči kao interesantna informacija, ali pošto svi znamo uticaj sastava Sex Pistols na muziku generalno, svako dovođenje sa njima u vezu može se okarakterisati zanimljivim.
The Skids su, takođe, 2016. godine održali britansku turneju, povodom 40 godina benda. Na toj turneju je pjevao orginalni vokal benda, Ričard Džobson (Richard Jobson).
To bi bila neka trivija i moje upoznavanje sa bendom. Kao i fin uvod za vas, da pročitate ostatak ove recenzije. Da odmah kažem da ja vjerovatno i ne bih uzeo da pišem ovu recenziju, da nisam vidio da je producent albuma Martin “Youth“ Glover. Za sve manje upućene, on je basista londonskog rokenrol benda Killing Joke. Kako sam fan Killing Joke, a The Skids površno znam, sam sebi sam stvorio “savršenu oluju“ da poslušam i recenzujem ovaj album. Mogu reći da se nisam pokajao. Iako su veoma dugo pauzirali, opet su nam ispostavili fin album i bolji od onoga što nam Holivud, Saša Popović i IDJ TV serviraju već godinama unazad.
“Burning Cities“ nam donosi jedanaest numera. Sve to traje skoro 43 minute.
Ako mene, pitate to je idealna minutaža. Ne može da vam zafali, a neće da vas smori i ubije volju za životom. Ako album ide preko 50 minuta, u 90% slučajeva kunemo izvođače što nam ukradoše tih sat vremena života.
Kao i u mojoj prethodnoj recenziji, ni u ovoj, a vjerovatno ni u jednoj budućoj, neću secirati album. Neću recenzovati pjesmu po pjesmu, jer je to smorno i meni za pisanje, a vjerovatno i vama za čitanje.
Muziku na ovom albumu vam najbliže mogu opisati kao Oasis na steroidima. Samo bez onog Lijam Galagerovog (Liam Gallagher) “razvlačim riječi kao sline“ vokala. Ovdje ste više u mogućnosti da čujete vokal koji vuče na The Clash, a u nekim momentima čak i na Current 93 boju glasa. Ovo je poštena rokenrol svirka sa muškim vokalima. Nema tu mnogo filozofiranja.
Lično, mrzim da slušam albume koji palamude 35+ minuta nešto, preko muzike i vokala, i na kraju to ne bude ništa no izgubljeno vrijeme. Ovaj album vas odmah, od prve, pjesme ošamari bijelom lordovskom rukavicom po faci i daje vam do znanja da nema zajebancije.
Ako uskoro planirate da sjednete u kuću i napravite dan za muziku uz bendove poput The Clash, Killing Joke, Bauhaus, The Cure… svakako možete ubaciti tu i “Burning Cities“, nećete se pokajati.
Mogu reći da se može osjetiti određena doza natavizma u zvuku. Ima te doze prepoznatljive škotske melodije u svakoj pjesmi pomalo. I da vam neko ne kaže da je bend iz Škotske, prepoznali biste, eventualno pomislili da su irski bend, ali to je već semantika.
Produkcijski će vas album možda i najviše iznenaditi. Kao što sam već rekao, legendarni Youth je tu svoje prste umiješao, i rezultat je sjajan. Svi ljudi koji vole rokenrol i njegove alternativne pravce cijene autentičnost. Cijene akustiku ispred elektronike, staro iznad novoga.
Mogu vam reći samo da je ovaj album idealan spoj svega toga, ali u pravim mjerama da vam se svidi. Elektronike taman toliko da snime svoje instrumente, akustike toliko da vam srce zaigra na zvuk doboša ovdje. Od vibracije žica do promjena jačine udaraca na bubnju. Sve je tu na jednom mjestu, ne može da vas ostavi ravnodušnim, osim ako ste fan Dare Bubamare i sličnih, njih samo veličina sisa ne ostavlja ravnodušnima.
Sa vizuelnog aspekta, po meni je bend podbacio. Fotografija sunca, jedan font za ime benda, drugi za ime albuma, i ćao. Realno, bilo bi bolje da je omot bio skroz crn, samo sa tim fontovima, bez sunca.
Ako ste čovjek koji voli prvo po hitovima ispreskakati album, onda bih vam izdvojio pjesme “This is Our World“, “Kaputt“, “Up on the Moors“.
Na kraju, pustite ovaj album i nađite sebi partnera za ples. Ne brinite se, ima ovdje i materijala za “stiskavac“, a poslije njega, ko zna… Možda vam se i posreći uz The Skids.
