Zamislite knjigu poezije u tvrdom povezu, elegantnih tamnih korica, sa imenom autora i naslovom utisnutim zlatnom bojom, sa ilustrovanim šarenim ovitkom, od 370 stranica.
Knjiga je objavljena u Beogradu. Pogađajte tiraž. Slutim da bi se većina upućenih gađala ciframa od dvije stotine do maksimalno dvije hiljade. Odgovor je, međutim: petnaest hiljada!
Knjigu je 1983. objavila Narodna knjiga. Urednica je bila Tanja Kragujević-Vujić, a recenzent David Albahari. Knjiga se zove “Stereo stihovi”, pa ima podnaslov “Antologija rok-poezije”. Pjesme je izabrao i preveo Dragoslav Andrić, koji je cijelu knjigu i priredio.
Otprilike četiri petine knjige su prevodi sa engleskog iz pera samog Andrića. Prevodi su na svoj način genijalni čak i kada nisu posve tačni. Mogu da zamislim čitaoca koji engleski ne zna ni da bekne, koji rokenrol nikad nije slušao, a koji se zaljubi u ove pjesme preko prevoda. Svi su tu: Bob Dylan, Jimi Hendrix, Jim Morrison, Tom Waits, Billy Joel, Bruce Springsteen, Tim Buckley, Leonard Cohen, Paul Simon, David Bowie, Patti Smith, Peter Gabriel… Preostalu petinu knjige sačinjavaju pjesme YU rokenrola: Bora Đorđević i Branimir Štulić imaju po sedam pjesama, a tu su i Peđa Vranešević, Zoran Predin, Goran Bregović, Duško Trifunović, Marko Brecelj i još nekoliko pjesnika čije su pjesme uglazbljene.
Kod vrlo malog broja pjesama nema imena osobe koja je pjesmu napisala, tu je samo ime izvođača. Vjerovatno u nekim slučajevima na samom albumu ne stoji ko je napisao tekst, pa se tekst smatra kolektivnim djelom benda. Na prvi pogled, sudeći samo po ovoj knjizi, izgleda da je tako i sa jedinom pjesmom Električnog orgazma koja je uvrštena u “Stereo stihove”. Pjesma se zove “Nebo” i ide ovako:
Moje su nebo vezali žicom,
Po mome mozgu crtaju šeme.
Žele još jednu kopiju svoju
Da njome vrate nestalo vreme.
Al’ ne dam svoje ja ideale,
I ješću snove umesto hleba.
Ja svoju sreću nosim sa sobom,
Ona je parče slobodnog neba.
Muzika je lirska paučina između srca i mozga, što reče onaj sveznadar, pa nije čudo da kad čovjek čita tekst pjesme koju zna, u pozadini kao da čuje melodiju. Pokušajte, međutim, pročitati “Nebo” kao što dijete čita pjesmu iz čitanke. Tek tada se do kraja vidi koliko je to dobra pjesma.
Kaže: “Moje su nebo vezali žicom”. Ima li bolje slike prisilne neslobode? Svi silni filmski kadrovi snimljeni iz perspektive zatvorenika u logorskim filmovima kao da izviru iz ovog stiha. Umjesto beskrajnog plavetnila, kao simbola slobode, žica koja se zasijeca i u plavet i u pogled.
Kaže: “Po mome mozgu crtaju šeme”. Nema slobode bez umne i duhovne slobode. Treba se emancipovati od duhovnog ropstva, kako kaže Marley. Naročito su pogubne šeme kao forma kolektivnog uticaja na pojedinca. Ljubav i prijateljstvo takođe utiču na ljudsko mišljenje, ali oni po mozgu ne crtaju šeme. Šeme su nešto drugo.
Kaže: “Žele još jednu kopiju svoju”. Da, ako mozak pristane na šeme nacrtane izvana, on se uklapa u kolektivni um mravinjaka. Nema pojedinca, nema slobode.
Kaže: “Da njome vrate nestalo vreme”. Za njih je svaka individualna sloboda gubitak, pa makar bila i izgubljena, pa makar ostala i u prošlosti. Ako te, međutim, pretvore u kopiju i zombija, ako i ti zaboraviš na svoju slobodu, makar i bivšu, onda su oni pobijedili.
Pa kaže: “Al’ ne dam svoje ja ideale”. Ovdje je važno reći da je pjesma objavljena na prvom albumu Električnog orgazma koji se, je li, takođe zvao “Električni orgazam”, odmah nakon kolektivnog “Paket aranžmana”. Pjesma je posljednja na albumu, jedanaesta, šesta na strani B. Zašto ovo pominjem? Pa zato što je iste godine Riblja čorba objavila album “Mrtva priroda”, na kome je deveta po redu, pretposljednja, pjesma “Na zapadu ništa novo”. Najčuveniji stih te pjesme, onaj koji je tih mjeseci izazvao veliki društveni potres, pa i reakciju tzv. struktura, jeste onaj: “Za ideale ginu budale”. Lirski subjekt “Neba” nema problem s tim da bude budala. I ne da ideale; i to sa sve tim poetičnim naslanjanjem subjekta na objekat (ne kaže “Al’ ja ne dam svoje ideale” nego “Al’ ne dam svoje ja ideale”). Nije to nebitno. Ovi “ja ideali” zvuče skoro frojdovski.
Pa kaže: “I ješću snove umesto hleba”. Ovo je odgovor na prejudirano pitanje: Jedu li se ti ideali? Između Shakespearea i kobasice, unutar te poslovične dileme proslavljene kroz rusku književnost devetnaestog vijeka, neko ipak bira Shakespearea, barem dok ne dođe stani-pa'ni.
Pa kaže: “Ja svoju sreću nosim sa sobom”. Eto nam varijacije na čak dvije latinske fraze – “Vade Mecum” te “Omnia Mea Mecum Porto”. A tu je, naravno, i parafraza onog slavnog francuskog moraliste koji nas je naučio da je sreća jako komplikovana stvar, da ju je jako teško naći u sebi, ali da ju je takođe nemoguće naći bilo gdje drugo.
Pa kaže: “Ona je parče slobodnog neba”. Ako objektivom kamere precizno naciljaš kroz rupu u žici, a rupa uvijek ima, jer kroz njih ulazi svjetlost, ukazaće se komad čistog neprekinutog plavetnila. Ako ne sloboda kao takva, to je bar san o slobodi. A i to je početak, barem onako kao kad rješavamo ukrštenicu, pa nam se kod nekog komplikovanog pojma iznenada pojavi jedno slovo.
A kad smo kod ukrštenih riječi, pjesnik koji je napisao “Nebo” zove se Đorđe Otašević i poznatniji je kao lingvista i enigmatičar, pa i sportista. Njegovi anagrami su često poetski genijalni. Ima, recimo, onaj: “NOTE KAO MELEM”. Rješenje je Kemal Monteno.
I stihovi mogu biti kao melem i mogu biti tako dobri da učine da na trenutak ili čak duže zaboravimo note koje ih prate.
Naslovna fotografija: privatna arhiva
