Godinama kasnije, Stiven Spilberg (Steven Spielberg) je i dalje tu. Tu su i Meril Strip (Meryl Streep) i Tom Henks (Tom Hanks). A uz njih, tu su i veliki institucionalni narativi američke istorije, skovani još jednom u nacionalni spomenik od filma, ravan Linkolnovom memorijalu.
Ovo nije panegirik “Doušniku” (“The Post”), Spilbergovom najnovijem filmu, čija radnja je fokusirana na istorijsku odluku The Washington Post-a da objavi takozvane “Pentagonske papire” – tajnu, krajnje inkriminišuću studiju američke misije u Vijetnamu, od Herija Trumana (Harry Truman) do Lindona Džonsona (Lyndon B. Johnson). Zaključci te studije bili su višestruko štetni po američku državu – jedan od njih je bio i priznanje da je svega 10% dugotrajnog američkog prisustva u Vijetnamu bilo motivisano željom za pomoć Južnom Vijetnamu, dok se ostatak motiva dijelio na 20% težnje da se porazi komunizam i 70% koprcanja da se izbjegne poniženje poraza i gubitak ugleda.
Umjesto panegirika već viđenom filmu (previše liči na mnoštvo američkih novinskih filmova), težnja je prije priznanje specifičnosti američkih filmova koji fikcionalizuju američke institucije.
Uzmite i nasumično izaberite film koji se kiti monumentalnošću američkih sudnica, hrastovinom obloženih dvorana i kancelarija, mermerom vazdignutih stubova, uzmite sudske drame i političke trilere, sve od “Gospodin Čips ide u Vašington” (“Mr. Chips Goes To Washington”) ili “Ubiti pticu rugalicu” (“To Kill A Mockingbird”), od “Sedam dana maja” (“Seven Days of May”), preko “Svih predsjednikovih ljudi” (“All the Presidents Men”), pa do “Amistada”, “Filadelfije” (“Philadelphia”), “Građanske parnice” (“A Civil Action”), do “Pod lupom” (“Spotlight”).
Ukus sa kojim ostanete nakon gledanja ovih filmova je prost – divljenje američkim istitucijama. Paradoks je jednostavan – upravo ste gledali priču o ljudima koji se do smrti bore protiv istih tih institucija. Gledali ste Boba Vudvorda (Bob Woodward) i Karla Bernstina (Carl Bernstein) kako raskrinkavaju “Votergejt” za Washington Post, a nakon svega ostaje fascinacija institucijom američke demokratije i pravima Prvog amandmana, koja omogućavaju pojave poput Vudvorda i Bernstina. Moć i otpor tako ostaju u sprezi, kozavjerenici iste priče, gdje svako dosljedno igra svoju ulogu i dijeli zajednički cilj – slavljenje Amerike.
U “The Shape of Things to Come”, Grejl Markus (Greil Marcus) tvrdi da su glasovi starozavjetnih proroka najznačajniji predak, praotac američkog glasa – jeremijade. Ovo nije Markusov izum. Puritansko hrišćanstvo je istorijski potvrđen rasadnik starozavjetnog proroštva i razlog njegovog izraženog prisustva u američkoj kulturi. Markus je samo otkrio rad paradoksa koji pominjem – proroci u sebi otkrivaju svrhu Izraela onda kada ga kude, proklinju, prizivaju božiji gnijev i stradaju od njegove ruke.
Vodeći se govorima Džona Vintropa (John Winthrop), Abrahama Linkolna (Abraham Lincoln), Martina Lutera Kinga (Martin Luther King), Markus je jeremijadu detektovao kao vrhunski izraz američkog glasa. On na kraju tvrdi da je Amerika uvijek u budućnosti, da nikad nije ostvaren ni djelić njenog ustava, da na terenu vlada samo njegovo izvrtanje i da Amerika postoji samo u trenucima proročke opomene – samo kao priča.
Neka onda filmovi popout “Doušnika” budu primjeri propagande, možemo ih i tako gledati. Mjesta krajnje samokritike, koja završavaju slavom sistema koji je na meti. Dokaz tome je taj da nikad u ovim filmovima nećete naći kritiku koja će završiti ukazivanjem na neki drugi politički model, na neku radikalnu promjenu. Kritika se uvijek vraća na Founding Fathers, na hrastovinu i mermer. Ona nikad nije radikalna, zato je i režiraju ljudi poput Spilberga.
Robin Vud (Robin Wood) se godinama žalio kako ni najradikalniji američki filmovi ni jednu sekundu svog trajanja ne posvećuju traganju za novim političkim modelima. Tako anarhizam “Golih u sjedlu” (“Easy Rider”) vrhuni u pominjanju neke neuspješne komune – i to je to. Ali, ne moramo ni da pratimo Vudove srdžbe, priča o Spilbergovom filmu vjerovatno nije mjesto za tako nešto. Ne može nam Spilberg dati anarhizam, niti je tvrdio ikad da hoće tako nešto. Samo, fascinantna je dosljednost njegove institucionalnosti, redovno zaogrnute u sliku režisera isključivo posvećenog naivnom blještavilu Holivuda.
Tako treba uzeti i “Doušnika”, i tako mu treba suditi – koliko je ovo vješto djelo institucionalne propagande. Spilbergov aršin je jednostavan. On je tu da napravi nešto stilski i narativno dosljedno spomeniku. Replike u isto vrijeme dovitljive, brze, niskomimetične, koje u svakom trenutku pripadaju vrhuncu američkog pragmatizma i nekvarljivog idealizma – negdje između. Meril Strip je vlasnica Washington Post-a, njena riječ je posljednja. Ona je na prst u dupe sa predsjednicima, ali sada treba objaviti za njih inkriminišuća dokumenta, tajne skrivane od američkog naroda, tajne od kojih isti narod godinama gine. Pritisak novca, biznisa, pragmatizma protiv pritiska dobrog starog Prvog amandmana, glasa vapijućeg u pustinji, savjesti, istine, Boga.
Drugo mjerilo je zanatsko. Ovakvi filmovi moraju da budu primjeri klasičnog stila, onog razvijenog sedamdesetih godina, tamo sa “Svim predsjednikovim ljudima”, osvijetljenih od strane Gordona Vilisa (Gordon Willis), Vilmoša Zigmonda (Vilmos Zsigmond), Konrada Hola (Conrad Hall), i ne smiju da skreću previše sa tog puta – hrastovina i mermer da se dobro i jasno vide. Spilberg je vjerovatno jedini koji je mogao uzeti ovakvu odgovornost i malko stilski zastraniti, što je ovdje i uradio. Većina filma snimljena širokim objektivom, uvijek pokretna kamera, dugi kadrovi, držanje srednjih planova i dvoplana tamo gdje kanon nalaže rezove i krupnjake. Sve ovo je Stiven uspio podvaliti pod instituciju i to mu je vrhunska zasluga sa ovim filmom. Sve to i dalje radi, jer je preprecizno i predosljedno da skreće previše pažnje na sebe – osim scene sa Henksom i Meril na doručku, koja se maltene čitava odvija u jednom dvoplanu.
Tako je Stiven napravio još jedan zalog svojoj rediteljskoj vještini, tamo u rangu sa “Minhenom” (“Munich”), tako je Meril ostvarila još jednu “Meril ulogu”, Henks još jednu “Henks ulogu”, a sijaset predobrih karakternih glumaca (kako ih oni ispravno zovu) bili su tačno na meti. I sve radi. Ostaje samo pitanje: čemu?
Čemu, kad smo sve ovo već vidjeli? Vidjeli smo čak i preskoro, sa “Pod lupom”. Ako je američko samoljublje u pitanju, onda u redu – ipak se dodjeljuju nagrade njihove Akademije, a ne neke UN ili World Peace Akademija, pa imaju pravo da slave svoj osrednji film koliko i remek-djela iz ostatka svijeta.
I nije samo “već viđeno” problem. Uzmite samo istoriju scenarija. Liz Hana (Liz Hannah), mlada scenaristikinja i producentiknja (rođena 1985), napisala je scenario po knjizi “Lična istorija” (“Personal History”), The Washington Post memoaru koji je napisala žena koju tumači Meril Strip, Ketrin Grejem (Katharine Graham), vlasnica i izdavačica novina. Ketrin Grejem je prva žena izdavač u istoriji američkog novinarstva i Hanin scenario je vođen pričom o toj ženi, njenoj borbi u tim teškim trenucima, njenoj borbi za priznanje u svijetu izdavaštva i novinarstva, koji je predominantno muški svijet. To je priča “Doušnika”. Sa te tačke gledišta, i Spilberg i Strip, a pogotovo naš prevod filma, kolosalno su pogrešni.
Mimo političkih natezanja, slavljenja istraživačkog novinarstva, slavljenja slobode govora, u filmu imamo značajan dio priče posvećene Grejemovoj – tako je Meril i mogla da bude ponovo nominovama za najbolju žensku ulogu. I linija priče je sasvim jasna. Novine je držao njen otac, koji ih je potom dao njenom mužu, kad se muž ubio, novine se pale u njene ruke. Do tada, ona je odgajala djecu i ručavala sa uglednim ljudima. Od tada, postala je ona čija se ruka ljubi iz kurtoazije, ali čija riječ se preskače i koja se otvoreno omalovažava. Film nas dovodi do trenutka u kom je njena posljednja riječ promijenila američku istoriju i potvrdila ništa manje nego Prvi amandman.
To je sve tu, ali ostalo je skrajnuto drugom polovinom filma, koja je posvećena Tomu Henksu i zavrzlami oko dolaska do povjerljivih dokumenata. Uredu, Grejem je sama odlučila da njena knjiga bude memoar novina, a ne njen memoar, što govori da ni ona sama ne bi htjela da se govori o njoj, a da se ne govori o tim događajima – neodvojivi su. Ali, način na koji je Spilberg odlučio da snimi ovaj film Grejemovu stavlja na periferiju, jer ne dobijamo uopšte pristup njenom liku. Ona je samo slika i samo u jednom trenutku djeluje iz nečega mimo svoje društvene funkcije – u sceni sa ćerkom i unucma, kada priča o svom životu i muževoj smrti. Prije i nakon toga, Spilberga zanimaju isključivo institucije.
Baš sa ove tačke gledišta je najsnažnija scena filma postala najpatetičnija i najsnishodljivija. Nakon sudske pobjede, nakon što je Vrhovni sud stao na stranu slobode govora, a ne na stranu države, The Washington Post ekipa izlazi pred sudnicu, pred more novinara. Mikrofoni i kamere hrle predsjednicima odbora i drugim čelnim glavama, isključivo muškarcima, a Ketrin, čija odluka je dovela do objavljivanja dokumenata i koja je imala najviše da izgubi tom oblukom, tiho i neviđeno silazi niz stepenice, okružena mladim ženama, studentima, protestantima za slobodu govora, hipicima. One sve, čini se, iz nekog razloga, znaju i primjećuju Ketrin.
Kada bi i film otišao potpunosti u pravcu biografske drme, Meril bi bila pogrešan izbor, jer bi se stavila u poziciju da ponovi svoju “Željeznu damu” i to bi onda bio njen film, a ne film o Ketrin Grejem. Ova priča je trebalo da zaobiđe i Spilberga i Meril. Nažalost, ostali smo sa zanatski vrhunskim filmom, zaista uzbudljivom i zabavnom pričom… Šalim se. Ali, samo hoću da kažem da mi se čini da je priča tražila drugi pristup, koji bi je onda odvojio i od “Pod lupom” i od mnoštva sličnih filmova. Priča je tražila Ketrin Grejem.
Naslovna fotografija: Niko Tavernise / Twentieth Century Fox
