Bosonoga je nedavno napunila godinu dana. U decembru 2016. godine počeli smo jednim proročanstvom. Pisali smo o eventualnom blagorodnom uticaju Trampovog (Donald Trump) predsjedništva na američki film. Poredili smo ga sa prethodnikom i po politici i skoro po zantu – sa Ronaldom Reganom (Ronald Reagan). Pomenuli smo tada cvjetanje kontrakulture u njegovo doba – film je tada bio na koljenima, ali muzika je čuda činila.
I proročanstvo se obistinilo – višestruko. Kad je Predsjednik povukao čitavu simboličku ravan američkog društva na svoju veliku, glasnu tintaru, ostavio je brisani prostor, prevelik i preširok da ne izazove revolucionarnu odmazdu. Holivud više nije isti i značaj ovog vremena ćemo obuhvatiti tek kada ga još malo prođe.
Ali, već na pojavnom nivou vidimo razlike. Ovo je prekretnica ravna onoj iz sedamdesetih, kada su sa srebrnog ekrana prvi put svrgnuta WASP lica i WASP narativi, i kada se oslobodio prostor za etnicitet u Holivudu. Recimo samo da je period bio povoljan i za Italijane i za Indijance – prvi su prestali glumiti druge, a drugi su, ako ništa drugo, bar mogli glumiti sebe. Danas su stvari otišle dalje i imperijalizam bijelog, monogamnog, heteroseksualnog holivudskog patrijarhata poljuljan je do neprepoznatljivosti.
Godina je prošla i od dodjele Oskara. Prošli Oskari su bili nedvosmisleni po pitanju promjena o kojima govorimo. Ove godine, Holivud se dodatno zakomplikovao.
Zapušena su usta onima koji “lovom na vještice“ i “inkvizicijom“ opisuju klimu 2017/18. godine. Jer, nisu danas nominovani samo ljudi tamne kože i nije tu samo “drugi pol“. Tu je, umjesto toga, spisak filmova zbog kojeg bi mogli pomisliti da čekamo Oskare 1960, a ne 2018. godine. Imamo biografski film o Čerčilu (Winson Churchill, “Darkest Hour“), film o Denkerku (“Dunkirk“), film o The Washington Post-u sedamdesetih (“The Post“), sentimentalni povratak na ruralni sjever Italije osamdesetih (“Call Me by Your Name“), još sentimentalniji povratak u hladnoratovske šezdesete, sa sve tajnim eksperimentom i vodenim bićem a la “Stvorenje iz Crne lagune“ (“The Shape of Water“).
Kruna ovog filmskog atavizma i sentimentalnosti je Pol Tomas Andersonov (Paul Thomas Anderson) “Fantomaska nit“ (“Phantom Thread“) – film smiješten u svijet visoke mode, u London pedesetih godina prošlog vijeka. “Bježi“ (“Get Out“), “Lady Bird“ i “Tri Bilborda ispred Ebinga, u Mizuriju“ (“Three Billboards Outside Ebbing, Misouri“) jedini su među nominovanima za najbolji film koji problematizuju savremenu Ameriku.
Atavizam i sentimentalnost nisu osude i nisu vrijednosni sudovi. Samo pokušavamo da procijenimo sadržaj ovih filmova u odnosu na trenutnu političku klimu u Holivudu, koja bi ovakve sižee lako mogla osuditi kao ideologiju, kao zatvaranje očiju pred gorućim problemima. Ketrin Bigalou (Kathryn Bigelow) i njen “Detroit“ su, na primjer, ostali bez nominacija. Dakle, procjenjujemo rizik ovih fimova, ne njihovu vrijednost. Sigurno ne želimo reći da je nešto poput “Call Me by Your Name“ nazadan film. Naprotiv, većina pomenutih priča iz prošlosti ima nešto što je čini aktuelnom za savremenu publiku (“Oblik vode“ ima akvaporn momenat, “Call Me by Your Name“ gej romansu).
Pošto smo ovdje da govorimo o “Fantomskoj niti“, treba u početku skrenuti pažnju na još jednu hrabrost ovog filma. Ne samo da je stran svome vremenu, ne samo da je prostorno stran svome reditelju (prvi Andersonov film koji se ne tiče Amerike i američkog Zapada), “Fantomska nit“ je i žanrovski otpadnik.
Razmislite samo o slabostima našeg vremena – romanse i erotika su toliko zapostavljene da “Pedeset nijansi sive“ (“Fifty Shades of Gray“) izaziva medijsku i kulturološku pomamu. Isto je i sa takozvanim filmovima za djecu, odnosno bajkama i avanturama. Nismo u stanju da pravimo nove priče, pa se vraćamo u vrijeme kada su one dominirale i lešinarimo po Spilbergu (Steven Speilberg) i Kingu (Stephen King) osamdesetih. Šta su “Čudnije stvari“ (“Stranger Things“), ako nisu to? Oba primjera pokazuju upražnjen prostor u savremenom pripovijedanju koji očigledno još nismo osvijestili. Vjerovatno je Dejvid Foster Volas (David Foster Wallace) bio u pravu, pa su nam sve one “meta“ pojave i sva silna ironija novih medija došle glave – onesposobili nas za sentimentalnost i naivnost, uslovili nas na sirovu pornografiju i prognali “Emanuelle“.
Ali, uzroci sada nisu bitni, jer nije o njima riječ. Ovdje smo da skrenemo pažnju na šta se sve Pol Tomas Anderson usudio kada je za svoj novi film odabrao periodnu romansu. Danas vas u takvom kockanju ne može ni velika karijera spasiti – ona u Holivudu nikada nije mnogo značila, a danas se karijere poništavaju u sekundi. Spasiti vas, valjda, može samo dobar film. I čista savjest, ali o tom potom.
Da li je talenat spasio Andersona? Šta i koliko on osjeća i zna što danas drugi ne osjećaju i ne znaju? I šta je “Fantomska nit“?
Od pojave trejlera za film, nekoliko stvari je bilo očigledno. Dizajn naslova nam je sugerisao da će ovo biti Andersonov ofilsovski poduhvat. Naime, dizajn je nevjerovatno ličio na dizajn titla za Ofilsov (Max Ophüls) “Madam de…“. Ova referenca je lako isplivala, jer je film po sižeu očigledno bio romansa, a Anderson je u više navrata citirao Ofilsa kao snažan rediteljski uticaj. Onda je dodao i poster za film, i nije bilo nikakve sumnje kada je referenca u pitanju.
Druga očigledna stvar bila je Hičkokova (Alfred Hitchcock) “Rebeka“ (“Rebecca”). Ne samo da je lik Lesli Menvil (Lesley Manville) bio odraz Džudit Anderson (Judith Andersn) i njene gospođe Denvers, nego je i čitava stvar sa dovođenjem mlade nevjeste u vilu (Manderlej), nad kojom lebdi duh prošle ili prošlih ljubavi, neodoljivo mirisala na Hičkokov klasik. Ovaj uticaj je od izlaska trejlera višestruko potvrđen i od strane Andersona i nekoliko ključnih članova ekipe. Kako je to rekao kostimograf Mark Bridžis (Mark Bridges): “Hičkok je stalno bio sa nama“.
I kao da Ofils i Hičkok nisu bili dovoljni, Anderson je regrutovao još jednu figuru sentimentalne prošlosti, nikoga drugog do Dejvida Lina (David Lean). I ne govorimo o “Kratkom susretu“ (“Brief Encounter“), već o poprilično zapostavljenom filmu “Strastveni prijatelji“ (“The Passionate Friends“), kojeg Anderson nerijetko pominje.
Nekada je nepristojno licitirati uzore i preteče filmova, jer stiče se osjećaj omalovažavanja ili snishođenja. Sa druge strane, korisno je znati u kakvom se filmskom svijetu krećemo. Za Andersona je ovo očigledno put u romantičnu prošlost i romantičnu Evropu. Ali, znajući njega – da li smo stvarno mislili da će stati na tome i ostati zbir tuđih uticaja?
Dakle, Danijel Dej Luis (Daniel Day-Lewis) je Rejnolds Džeremaja Vudkok, renomirani krojač i ekscentrik. Do ekstrema posvećen svom zanatu, on vodi život suptilno programiranih navika, koje niko i ništa ne smije remetiti. O bezbjednoj učestalosti Rejnoldsovog života brine njegova starija sestra Siril (Lesli Menvil), koja, između ostalog, obavlja dužnost “ispraćanja“ njegovih djevojaka kada mu dosade ili počnu narušavati svetu rutinu. Kada se na sceni pojavi Alma (Viki Krips), čini se da ćemo vidjeti još jednu Rejnoldsovu amuroznu okrutnost. Ali, u Almi će ekscentrični genije naći nekoga ko mu je dorastao i nekoga za kim će do kraja filma ovaj vampirski usamljenik duboko patiti.
O filmu počnimo od “vampirskog“. SPOJLERI POČINJU.
“Prokletstvo“, “uklet“, “miris smrti“, “mrtva kuća“, “trovanje“, pa i sam naslov “fantomska“ – sve ove riječi pročitane skupa vode ka lakoj pretpostavci da govorimo o gotici, o gotičkoj priči. Pa i ako pojednostavimo zaplet, dobićemo klasični gotički narativ, malo zavrnut na kraju – djeva zarobljena u ukletom dvorcu zlog genija, obavezno aristokrate, plemića, izopačenog fratra ili ekscentričnog krojača. Kada bi ovo bio punokrvni gotički roman, morao bi je spasiti mladi pripadnik građanske klase i to uz pomoć nauke (da ne kažemo racija). Nauka u “Fantomskoj niti“ nema mjesta, ali čitava posljednja trećina filma diše gotikom. Ako je do te trećine ovo bila romansa, nekakav nasljednik sentimentalnog romana, u preokretu i završnici dobili smo ono što nam je fantomski naslov sugerisao, i to čini najsnažnije dijelove filma.
Ovdje je Anderson opet u dodiru sa Hičkokom, tačnije sa Dafni di Morije (Daphne du Maurier). I ne moramo samo gledati na “Rebeku“ da bismo napravili vezu sa Di Morije. Ako uzmemo “Moju rođaku Rejčel“ (“My Cousin Rachel”), vidjećemo još jasniju povezanost – ljubomoru, nepovjerenje i trovanje. Čak bismo mogli reći da je “Fantomska nit“ hronološki spoj “Rebeke“ i “Moje rođake Rejčel“. Nova gospođa De Vinter počinje da truje svog muža, a on, bolesno ljubomoran na nju i potpuno uvjeren u njenu dijaboličnost, konačno prestane da pruža otpor, prepusti se omletu sa otrovnim pečurkama i baš u tom prepuštanju oni nađu ljubav koji su tražili (ovaj zadnji dio je isključivo Andersonov).
Di Morijeva je i Hičkoku zavještala taj flert sentimentalnog i gotičkog, koji se redovno vrti oko uspostavljanja i razbijanja muške fantazije. Obavazno je protagonista muškarac koji upoznaje savršenu djevojku i na nju projektuje svoje fantazije, redovno edipovske. Potom biva bačen u tragediju, kada model počne da odbija da igra svoju ulogu u fantaziji. Di Morijeva je toliko uticala na Hiča da je “Vrtoglavica“ (“Vertigo“), ako je smatramo za njegovo remek-djelo, priča koja se eksplicitno bavi uspostavljanjem i tragičnim razbijanjem muške fantazije.
Rejnolds je u Almi našao savršenog modela za svoje kreacije i savršenog podanika za saputnika. Ovo građenje fantazije Alma razbija kada krene da uzvraća i pruža otpor, a potpuno je ruši i obrće kada počne da truje Rejnoldsa – i to samo da bi ga poslije mogla sama njegovati i vratiti u život. Edipovska veza sa Di Morijevom je eksplicitna u Rejnoldovoj opsesiji pokojnom majkom, čiji duh mu se ukazuje i čiji pramen kose drži ušiven u sakou. Ali, Anderson nastavlja dalje i od Hiča i od Di Morijeve, kada ljubav Rejnoldsa i Alme kruniše ritualnim trovanjem, u kojem on njoj i simbolično i konkretno periodično prepušta moć nad sobom i dopušta joj da mu tjelesnim ugrožavanjem ukine dominaciju i dalje održavanje fantazije. Predaje joj se.
Prvi dio “Fantomske niti“ ima samo jedan trag gotike, a to su scene u kojima se Alma uvodi kao pripovjedač koji će i nama i doktoru prepričati svoju i Rejnoldsovu istoriju. Samo ovdje dobijamo predukus gotičkoga. Osim ovih scena, prvi dio filma ne sluti njegov kraj. To prvi dio čini siromašnijim. Ali, kada bi gotički elementi bili tu od početka, film bi jasno ušao u gotičko nasljeđe i postao blizak nečemu što bi Giljermo del Toro uradio. Kao i kod Hičkoka, na kraju krajeva, perverzija jasno proizilazi iz odnosa dvoje ljudi, a ne iz nekog natprirodnog izvora ili bilo kakvog izvora mimo njih dvoje.
Prvi dio filma nije samo čekanje i priprema za drugi, nego ono što vrhuncu daje karakter. Tek kada je postavimo na nivo romanse, perverzija i tragovi natprirodnog dobijaju jasan i proziran karakter – perverzija je samo perverzija i, kao takva, spasonosna za Rejnolda i Almu. Jer, očigledno da su ovdje velike ljubavi velike perverzije – kako drugačije opisati i obuhvatiti toliki stepen razumijevanja?
Ljubav ulazi kroz želudac. Ovo je vjerovatno najljepša linija “Fantomske niti“. Put hrane i put apetita eksplicitno je uvezan sa kretanjima moći i fantazije. Na vrhuncu tiranskog i kreativnog zamaha – Rejnolds gladni. Upoznaje Almu koja je konobarica i koja mu donosi preobilni doručak, pogotovo preobilan za tako žgoljavog Rejnoldsa. Ne samo da je njihov odnos počeo njenim zadovoljavanjem njegovog apetita, nego će se ova razmjena ponavljati. U jednoj sceni se Alma otvoreno poistivjećuje sa mesom, a Rejnolds sestri upućuje ove riječi: “Naručio sam ti tartarski biftek, ti mala mesožderko“.
Idealno je da Alma hranom obrne dinamiku fantazije. Trujući Rejnoldsa otrovnim gljivama, tjerajući ga da povraća umjesto da jede, ona izvrće čitavu njegovu patologiju. Sva moć koja je ušla na usta sada izlazi na njih.
Dej Luis Rejnoldsa igra kao mješavinu Danijela Plejnvjua iz “Biće krvi“ (“There Will Be Blood“) i Njulanda Arčera iz “Doba nevinosti“ (“The Age of Innocence“). Ravnoteža uglađenosti i okrutnosti zaista budi poređenja sa vampirom – Stokerovim grofom Drakulom. Čitav lik biva samo još strašniji što više liči na Njulenda umjesto na Plejnvjua. Jer, ima nešto u njegovoj iskrenoj nemoći da sam od sebe bude drugačiji što nam daje predosjećanja tragedije.
Viki Krips je otkriće. Anderson ju je vjerovatno našao na istom mjestu gdje je prije par godina i Finčer (David Fincher) našao Rozamund Pajk (Rosamund Pike). Iako su u sličnim ulogama, Krips je imala veći zadatak – da iz iskrene čednosti postane dijabolična, ali da sama dijaboličnost bude potpuno oslobođena zla i ostane potpuno stvar plemenite nužnosti. Tako nas njen prelazak iz pasivnosti u aktivnost, te njene promjena, ne odvraćaju od lika. Čak i kao trovačica, Alma ne prestaje da bude Rejnoldsova, što je iskupljuje – nema razloga osim njega (Rejnoldsa).
Poslednji član trogula, Lesli Menvil, koja igra Rejnoldsovu sestru Siril, ni sama nije dosljedan primjer gotike koju priziva. Ona je Andersonova subverzija gospođice Denvers, isto kao što je Alma subverzija i rođake Rejčel i druge gospođe de Vinter. Jednostavno, Lesli Menvil nije strašna kao Džudit Anderson. Uvrnutost njenog lika dolazi od nevjerovatne fizičke sličnosti nje i Viki Krips. Ako je Anderson došao do Viki tražeći glumice koje liče na Lesli Menvil, onda je ona zaslužna za otkriće Viki. Alma je i fizički rival za Siril, a Rejnolds bi u njoj mogao naći i doslovnu dvojnicu sestre, sa kojom bi još mogao imati i ljubavne odnose. Spoj majke i ljubavnice. Hvala bogu da je Alma (Pol Tomas) kreativnija u svojoj bolesti, pa je stvari odvela dalje od frojdijanske bazičnosti Rejnoldsa. Uvrnutost dolazi iz dvojničkog odnosa Alme i Siril, a ne od Siril kao izolovane figure.
Na prvu je teško smjestiti “Fantomsku nit“ u Andersonovu filmografiju. Uvijek treba imati na umu da je već sada riječ o jednoj od “svetih“ filmografija. Rijetko ko iza sebe ima tako neokrnjen portfolio kao Anderson. Među obožavateljima imate dvije ključne podjele: one koji razumiju “Master“ i one koji ne razumiju. Radi se o tome da je Anderson u prvom dijelu karijere pravio filmove koji su jasno pripadali kanonu komercijalnog film. Koliko god izvrsni primjerci bili, oni su se i dalje služili konvencionalnim vizuelnim i narativnim sredstvima, koja je, doduše, Anderson doveo do njihovih ekstrema, ali i dalje konvencionalnim sredstvima. A što je još značajnije, teme su bile daleko pristupačnije.
Sa “Masterom“ se stvari mijenjaju. I način pričanja i ono o čemu se priča, mijenjaju se. Anderson postaje svedeniji, skromniji u izrazu i apstraktnji u temi. Čak i kad se dohvati perioda i žanra, u koliko god to subverzivnom ruhu bilo, kao sa “Urođenim porokom“ (“Inherent Vice“), čak i onda je njegov stil neobično minimalan. Ova promjena je otuđila sve ljubitelje “Kralja pornića“ (“Boogie Nights“) i “Magnolije“ (“Magnolia“).
Druga podjela je na one koji razumiju “Pijani od ljubavi“ (“Punch-Drunk Love“) i one koji ne razumiju. Opet, nakon stilske i tematske kompleksnosti “Kralja pornića“ i “Magnolije“, dolazi nam prosta, naivna romantična komedija. Obožavatelji koji su očekivali još jedan vrtoglavi uzlet mladog genija dobili su sitnu naivnost, koja je više priličila nostalgičnom sedamdesetogodišnjaku.
Oni koji su razumjeli “Mastera“ i oni koji su razumjeli “Pijane od ljubavi“, razumjeće i “Fantomsku nit“. Čak i oni koji su razumjeli samo “Mastera“ i oni koji su razumjeli samo “Pijane od ljubavi“ – razumjeće “Fantomsku nit“. Evo im prilike da se ujedine.
Dej Luisov Rejnolds je direktni nasljednik Adamsovog Berija – istorijski bi Rejnolds mogao biti Berijev deda. U isto vrijeme, on je i nasljednik Lankastera Doda, a u sebi ima i Fredija Kvila. Višestruko je okrnjen i treba mu milost. Milost koju u “Pijanoj ljubavi“ nosi Lena (Emili Votson), a u “Fantomskoj niti“ Alma. Samo, Rejnolds je perverzniji lik od Berija, pa i milost koju prima mora biti perverznija. Zato Alma u sebi ima dio gospođe Dod (Ejmi Adams) i njene odlučnosti.
Za nekoga ko smatra “Master“ najboljim Andersonovim filmom i za nekoga ko obožava naivnost “Pijanih od ljubavi“, “Fantomska nit“ je lijek od boljke dijagnostifikovane užasnim “Urođenim porokom“ i Andersonov korak naprijed. Niti je ovo “Master“, niti je “Biće krvi“, ali imajte na umu da je sa ovim filmovima već rekao koliko je imao o usudu usamljenog ljudskog stvora. Sada je idealno vrijeme da svoju komplikovanu ljudskost spoji sa filmskim sentamentalizmom i, ne odustajući od oštrine pogleda, ponovo pravi pristupačnije filmove.
Sve fotografije: Focus Features / Universal Pictures
