Od kada zimu računamo po prvom pojavljivanju koka-kola reklame na televiziji, ovo godišnje doba vezujemo za kućnu toplinu, sentimentalnost i po ko zna koji put ostavljenog Mekolija Kalkina (Macaulay Culkin). U Sjedinjenim Državama ta sentimentalnost izgleda kao kadar Daglasa Serka (Douglas Sirk).
Sjećate se “Sve što nebo dopuššta“ (“All that Heaven Allows”), koji blješti u svoj tehnikolor sili i slavi, sa zamagljenim prozorima zimske idile, vatre koja pucketa u kaminu, mamama koje uzdišu za Rokom Hadsonom (Rock Hudson) i Roka koji uzdiše za tatama. Serk je bio reditelj za roditelje bebi-bum generacije prije i nego što se naslutila trulost iza konformističke stepfordske fasade. Melodrama je u njegovim rukama bila ravnopravan umjetnički žanr. Da je znao za Daglasa, Mojsije bi razbio onu ploču sa preljubom.
U istoj dekadi, ali u suprotnom, autohtonom američkom žanru, Vilijem Velman (William A. Wellman) snima “Trag mačke“ (“Track of the Cat”). Ne pada snijeg da prekrije brijeg, već da svaka zvijer pokaže trag. Velmanova zvijer je mitski panter koji napada stoku. Još jedna mitska životinja iz naslova koja se nikada ne pojavi u filmu. (Pogledajte “Ljude mačke“ u kojem se Srpkinja pretvara u, dabome, mačku).
Podjednako uvijek mitski je i Robert Mičam (Robert Mitchum). Razlike između ovog zaboravljenog bisera u odnosu na ostale vesterne toga perioda je matrijarhat, koji nije bio posebno zastupljen u žanru kojim je vedrio i oblačio Džon Ford (John Ford), stvarajući sasvim drugačije mitove. Bilo je žena u vesternu koje su mogle da se probiju iz kalupa prostitutki i žrtava, na čelu sa moćnom Barbarom Stenvik (Barbara Stanwyck) i Džoan Kraford (Joan Crawford, “Džoni Gitar“). Snimljen široko, bukvalno i metaforički, u crno-bijelom filmu u boji, kako ga je sam Velman zvao, snijeg je prisilno zbližio familiju kojoj bi to mogao da bude uzrok konačne propasti.
Snijeg je u vesternima bio suprotnost prašnjavim prerijama i znojavim Italijanima. Prekrivao je snijeg granice graničarima i mijenjao strategiju zlikovcima. Možda najbolji špageti-vestern bio je u suprotnosti sa poetikom ovog podžanra.
Umjesto sunca koje prži došao je snijeg koji ledi, umjesto čovjeka bez imena došao je Loko, nije Istvud (Clint Eastwood) već je Kinski, nije Serđo Leone (Sergio Leone), ali jeste Serđo Korbuči (Sergio Corbucci). Pod pretpostavkom da je vestern žanr zlikovaca, kopiladi i nemorala, Korbučijev svijet je mnogo bliži esenciji žanra nego Leonove stilizacije. “Velika tišina” (“Il grande silenzio“) za protagonistu, u tumačenju odličnog Trentinjana (Jean-Louis Trintignant), nema čovjeka bez imena, već bez glasa. Razlog? Korbuči nije znao engleski, pa je ovo izgledalo logično.
Tu je i nezaobilazna Morikone (Ennio Morricone) muzika i plejada dežurnih krivaca i zlikovaca iz špageti-filmova. Prljav, nasilan i tačan, Tarantino može samo da mu pljune pod prozor. Iako bi vjerovatno ukrao okno i ubijedio komšiluk da je prozor njegov.
Snijeg je uvijek bio suparnik zločinu. On ne haje, on će prekriti najjezivije, zarobiće najnaivnije. Okovao je Džejmsa Kana (James Caan) u “Mizeri“ (“Misery”) i ostavio ga na nemilost Keti Bejts (Kathy Bates). Plaši vas Keti? Me too. Da ona nije sokolila mladog Dikaprija (Leonardo DiCaprio) na Titaniku, Bili Zejn (Billy Zane) ne bi bio negativac.
“Mizeri“ je snimljen po romanu Stivena Kinga (Stephen King), koji je još na početku karijere uvidio tihu malicioznost i moć snijega u “Isijavanju“ (“The Shining”). Jedini Kjubrikov (Stanley Kubrick) film koji stvarno volim – knjigu nisam čitao – možda nudi odgovor na pitanje kojom poslovnom logikom neko zatvara hotel na brdu preko zime kada snijeg padne? Možda je ta misao zapravo sludila Nikolsona (Jack Nicholson).
Snijeg uljuljkava u stupor malu zajednicu u jednom od kriminalno zapostavljenih bisera – ne samo dekade, nego i žanra – u Egojanovoj (Atom Egoyan) “Slatkoj sutrašnjici“ (“The Sweet Hereafter”). A ako su Korbučijeva kopilad bliža stvarnim likovima u odnosu na one vejnovske i mitomanske, onda su Koeni (Joel, Ethan Coen) napravili sličnu stvar sa svojim kriminalcima u jednom od najsnježnijih ostvarenja modernog filma.
“Fargo“ je film zbog kojega se prezime Koen počelo koristiti kao pridjev. Zaslijepljujuća bjelina ovoga filma je neophodna da prekrije svu crninu. Navikli smo na filmske kriminalce kao da dolaze iz narodnih epova – romantični su i spremni da vrate udarac sistemu koji nas tlači. U “Fargu“ su kriminalci stvarni, oni imbecili iz crnih hronika su brutalni, ali glupavi (što ih čini izuzetno opasnima). U novinama su svi nepromišljeni detalji stvarnih zločina i zločinaca koji su doveli do tragedije neumjesni, a za film i Kurir su zlatna ruda.
Kažu stari da se snijeg nekada vezivao za kalendarsku zimu. Još par ovakvih godina, pa će Jefto biti radikalan kada preko ljeta uđe u Vrbas (Milenko Jeftić Jefto, banjalučki prirodnjak koji se svake zime ritualno kupa u hladnoj rijeci, op.ur). Prije nego što smo postali cinici, radovali smo se takozvanoj prazničnoj sezoni – mi se izujemo da stavimo obuću u prozor, a Džon Meklejn da bi hodao muški po staklu. Ne zna Mika Antić šta je prava bosa noga. Cinizam dolazi vremenom, a ogorčenost spoznajom da nas prezime veže za neke ljude na koje ne bismo pljunuli, pa sve da gore, a koji vam se često pozovu za praznike.
“Ice storm“ je priča o trulosti iza fasade sa početka priče. Rađena pod budnim okom stranca na privremenom radu u Americi, puna patosa srednje više klase, ova priča je “Američka ljepota“ (“American Beauty”) za odrasle. Film zbog kojega je užasni prijatelj koji kaže da “novac ne kupuje sreću“ u pravu.
Preletači kulturoloških granica često imaju problem da snime film o svojoj novoj sredini, osim ako film nije donekle autobiografski. Majstori su epolete zaradili zato što su bolji od drugih, a Ang Li (Ang Lee) je majstor. On svoju kulturološku daljinu od odabrane teme više srednje klase Sjedinjenih Država koristi kao prednost za objektivno sagledavanje stvari. Dok neki domicilni reditelji od stabla ne bi vidjeli šumu, Ang je “Pritajenim tigrom“ (“Crouching Tiger, Hidden Dragon”) pokazao da se stabla mogu i zaobići i pretrčati.
U Kanadi, otac nepreseravajućeg modernog nadrealnog filma Gaj Madin (Guy Maddin) karijeru je napravio u vječno snijegom okovanom Vinipegu. Grad koji je ekvivalent svim onim našim azilantskim gradovima (kada pitaš nekoga gdje tačno živi u Minhenu, a on navede grad koji je bliže njegovom rodnom gradu nego Minhenu). Ima u Kanadi i daleko gorih i manjih gradova, ali Madin je Vinipeg prihvatio, ne samo kao svoj, već i kao prizmu kroz koju će se lomiti skoro svaki njegov film. Bolje biti prvi u Vinipegu nego zadnji u Kalgariju. “Moj Vinipeg“ (“My Winnipeg”) je oda čudnome gradu od strane još čudnijeg uma, priča u kojoj ni istina nije bitna; bitna su samo sjećanja. Ima tu i prezira, ali ne onog jeftinog i afektivnog, već onog (da je drugačija tema rekao bih – hladne glave) sagledanog.
Rusi se nisu ogrijali dok ih Tarkovski (Андре́й Тарко́вский) po Lemovim uputstvima nije poslao u svemir. Hladan je uvijek ruski film bio, onako akademski, kako samo oni znaju. “Rubljev“ (“Андрей Рублёв”) je priča o čovjeku protiv sistema, umjetniku i njegovoj umjetnosti. Fascinantno je što je čovjek pravoslavni monah, sistem je ruski, a snimljen je u sred šezdesetih godina prošloga vijeka. Tarkovski je imao testise otporne na zimu.
Jedno od najvećih imena ruskoga filma bez pogovora bila je Larisa Šepitko (Лари́са Шепи́тько). Prerana smrt nije umanjila veličinu njenih filmova, već je samo nepravedno skliznula u zaborav, a mjesto joj je uz Ajzenštajna (Сергей Эйзенштейн), Tarkovskog, Klimova (Эле́м Кли́мов).
U mojoj knjizi, njena prerana smrt je jedna od najvećih nepravdi svijeta filma, uz preranu smrt Murnaua i činjenice da se ubio Toni (Tony), a ne Ridli Skot (Ridley Scott). “Uzdizanje“ (“Восхождение”) je remek-djelo i jedan od najhladnijih filmova, a ako ne osjetite tu hladnoću, neće vam ni u paklu biti vruće.
Imala je i Jugoslavija svojih snjegova, a ne samo onih zbog kojih je Čola čekao vezu za Travnik. Snijeg je, pored puberteta, bio najveći neprijatelj Slavka Štimca. Moj snijeg u domaćem filmu je Kadijević. Bilo da se radi o “Prazniku“ ili “Pohodu“, Kadijević se sa svojim demonima bori suočavajući se s njima i prihvatajući ih. Ljotićevci, nedićevci, Dražini četnici, partizani i okupatori. Ko bi na zapadu, a sa ove vremenske distance i kod nas, pohvatao ko je ko i ko puca na koga.
U prvom filmu snijeg je praznični, vrijeme četničke proslave Božića i svih grozota što se mogu desiti na najsvetiji hrišćanski dan. “Pohod“ je sličan, ali snijeg predstavlja arhaičnu seosku prijetnju pukom preživljavanju.
Razbahatili smo se. Više ne pišemo o rediteljima i glumcima, počeli smo i o vremenskim nepogodama. Nema potrebe za nekim pametnim zaključkom, jer ovo nije bio filozofski esej, već osvrt na drage filmove. Pred nama je najdepresivniji mjesec kojega je i kalendar skratio. Taman ste prestali da idete u teretanu po novogodišnjem obećanju, izgurali ste januar, počastite se dobrim filmom. Over and out.
Naslovna fotografija: printscreen
