Posmatrano u širem, supkulturnom kontekstu, pank može uključivati raznovrsne ideologije, načine izražavanja, vizuelne umjetnosti, plesa, književnosti, filma i još sto čuda. Onako kako mi, uglavnom, prepoznajemo pank, to će mu dodati i konkretni, istoimeni muzički izraz, koji se opisuje kao “bučno, brzo i prljavo”.
Ako vas baš dobro ponese ova tema, shvatićete da iza suštine panka stoji jedan snažan imperativ – građanska svijest.
Igor Bijelić, naš sagovornik, jedan je od takvih građana. Njegova muzika je od betona, a živci su mu od čelika. Ko god je, poput potpisnika ovog teksta, imao priliku da sretne ili druži sa Igorom, prvo se suočio sa gabaritnom personom sa teškim martinkama, od glave do pete (uglavnom) obučenom u crnu odjeću, koja je tu i tamo prošarana ponekim bedžem ili nitnama. A, ako tom prilikom ima pored sebe svoja tri ogromna Haskija?
Zvuči pomalo… neugodno?
Zbog svega ovoga, Igor je kao panker savršen šablon za predrasude. Kako mi svi volimo da se mrštimo ako nam neko pokvari uvriježene vrijednosti, da vam kažemo i to da je Igor i medicinski radnik. Hej, i to baš tamo gdje u našem društvu predrasude prvo rastu. Igorov posao je da pomaže dječici sa posebnim potrebama. Naime, Igor iz našeg intervjua je diplomirani fizioterapeut, specijalista pedijatrije.
Zvuči pomalo… neočekivano?
Pošto sada imamo vašu pažnju, prvo ćemo vas upoznati sa Igorom – pankerom.
Od metalca do pankera
“Sasvim slučajno sam počeo da sviram. Stara mi je na buvljaku kupila neku staru akustičnu gitaru koja se raspadala. Učio sam da sviram nekih pola godine, dok nisam shvatio da mi je to bilo dovoljno da mogu da sviram pank. Dakle, da znam dovoljno rifova, da znam ritam i da budem sposoban da napravim svoju pjesmu”, prisjeća se on.
Ipak, prvi dodiri sa pankom su došli ranije, dok je još kao klinac živio u Hrvatskoj.
“Tada smo živjeli u Topuskom, to je bila 1991. godina. Brat mi je bio metalac, on je još tada imao neke kasete, a među njima je bila ‘The Massacre’, album grupe The Exploited. Drugar je isto od braće pokupio neke kasete, među kojima su bili NBG, Sex Pistols, GBH i slično”, kaže Igor i dodaje da se sjeća da su tada kod nas bili najpopularniji KUD Idijoti i Hladno pivo.
U to vrijeme, najviše je bio vezan za treš metal, sve dok se nije preselio u Sombor, a tada su napokon na red došle i na svirke, počeo je da se druži sa pankerima i to je bilo to. Nakon toga, sljedeća stanica bila je Banjaluka.
“Prvi nekakav bend zvao se Zlo i naopako, imali smo svega dvije pjesme, a svirali smo kao neki D-beat pank. U to vrijeme smo slušali old skul hardkor, na koji smo se nafurali preko fanzina Tri drugara, koji je tada bio veoma popularan. Pošto sam ja bio metalac, više mi je odgovarao hardkor, nego pank. Slično je i danas”, navodi Igor.
Onda su došli bendovi Rahela Ferari i Antistatik, ali su se zbog problema u postavi, pored svirki širom ex-Yu, i jedan i drugi razišli.
“Prvi ozbiljniji bend u kojem sam svirao je bila Unutrašnja emigracija, koji su činili članovi iz Prijedora i Banjaluke. Ideja nam je bila da sviramo angažovanu muziku, protiv nacionalizma, stereotipa i slično, sa tekstovima koji će biti razumljivi i dopadni ljudima. Svirao sam u bendu sve do sarajevskog koncerta ‘Dosta!’, koji je održan 2006. godine. Sjećam se da smo svirali pjesmu ‘Štrajk’ (sa refernom “Svi u štrajk”, prim aut), a kasnije sam primijetio da je Dubioza, koje je svirala na tom nastupu, napravila pjesmu ‘Svi u štrajk’. Imam ja to dokumentovano sve! (smijeh) Ne bavim se ja njima, ali kako smo tada smo dijelili binu, nije bilo teško ne primijetiti”, navodi on.
Kad život piše prave stvari
Na red je došao bend Život piše drame, koji je egzistirao tri-četiri godine i onda napokon – grupa Deer In The Headlights.
“Bend smo oformili Milica, Žule, Maksa i ja, koji je u suštini spoj razičitih generacija, prije nekih osam godina. Nakon godinu dana pridružio nam se i Aljoša, što mi prilično je olakšalo posao oko pravljenja pjesama. Bend je imao pet evropskih turneja. To su bile Njemačka, Austrija, Francuska, Španija, Portugal, Turska… Uglavnom, obišli smo sve od Lisabona do Instanbula”, napominje on.
Svi ovi “aranžmani” realizovani su u okvirima andergraund kulture, što obično znači da svirate za putne troškove od grada do grada, za hranu i spavanje.
“To jedan od načina da bend sa Balkana ode na neki veći put, da se odmakne odavde. Naravno, čast izuzecima. Mi smo išli na varijantu da napravimo izdanje, pa smo tek onda išli da sviramo. Obavezno moraš imati i neki merch, što je isto jedan od načina finansiranja benda”, smatra Igor.
Inače, Deer In The Healights su do sada izdali četiri vinila i “shvatili da je to jedini medij koji se isplati napraviti, jer se i dan-danas dobro prodaje”.
“Ma, nismo mi protivnici besplatnog snimanja muzike. Ne možete nekoga tjerati da kupi ploču, samo da bi vas čuo. Uostalom, ako neko voli tvoj bend, on će opet na kraju kupiti vinil. Takođe, svaki bend mora imati svoju kasu i nekakav sistem organizacije, kako bi mogao opstati”, kaže Igor.
Pank u čitankama
Pitali smo Igora da nam prokomentariše definiciju pankera iz slavne Čitanke, koja se s vremena na vrijeme ponovo pojavi na društvenim mrežama.
“Vidio sam to prvi put davno, još prije nekih pet-šest godina. Pazite, nije to samo ta definicija. To mi je djelovalo kao podsmijavanje i destimulacija. Tamo nije pisalo da popovi kradu ili da ne spominjem šta rade, ali je izgleda sasvim u redu nekoga etiketirati samo zato što je drugačiji. Mislim da je u pitanju samo strah. Ljudi se boje da se izdvajaju iz gomile i boje se da će to narušiti njihove kvazi-vrijednosti i stvari u koje oni vjeruju. Bilo mi je do te mjere smiješno, da nisam čak ni osjetio ljutnju. Ovo nije jedina definicija, naći ćeš toga i po drugima knjigama, npr. ‘Mi djeda sa kolodvora ZOO’, pa potražite. Ali, ovo prvo je ipak udžbenik”, smatra on.
Igor smatra da to znači da će, igrom slučaja, dijete koje će možda biti zainteresovano za supkulturu, kao što su “pank, metal, nebitno – biti odmah omraženo u razredu, školi, biće označeno kao narkoman i slično”.
Dodaje da, u najmanju ruku, nikako nije u redu, jer je baš pank supkultura “izrodila straight edge, vegetarijanstvo, neopijanje i slično, upravo kao kontra potez nametanja o kojima pričamo”.
“Mislim da udžbenici ne treba da se prave supkulturama, barem ne na ovakve načine, jer ih očigledno pišu ljudi koji ih ne razumiju, niti imaju pojma kako stvari na tom nivou funkcionišu. U supkulturama, jednostavno, važe drugačija pravila. Suština je muzika, a uz nju nerijetko idu i humanirani nastupi, protesti protiv ugnjetavanja… Najvažnija je samoorganizacija, koncerti, samoodrživi domovi, govorim o skvotovima i – samoodrživa scena. Važno je da se uvijek nešto događa i da postoji alternativa. To nije ona priča ‘danas odemo na koncert i sutra se vratimo kući’. Ukratko, pankeri su u skvotovima, ostalo su ljudi koji slušaju pank”, kaže Igor.
Definicija panka
“Znaš, imaš onu Dead Kennedys pjesmu koja se zove ‘Anarchy For Sale’, a koja govori upravo o tome: svi nose majice, lance, prišivače i ne znam ti ni ja šta, a i dalje su obični potrošači, konzumenti. Ili onu pjesmu grupe Crass ‘Punk Is Dead’; znači, pank je mrtav i jeftini je produkt za konzumerističke glave.
Gledaj, pank je bunt, ali je pank i zabava. Jebeš ti taj bunt ako ti u njemu ne uživaš. Mislim da je to najbolja njegova definicija – pank je bunt kroz zabavu! Pank nije način života, barem ne onako kakvim ga mi ovdje smatramo. Dalje bismo otišli dublje u priču oko spomenutih skvotova, ali to je već druga tema”, kaže Igor.
Predrasude u svijetu predrasuda
Dobro, upoznali smo Igora pankera. Ali, ako sve ovo ostavimo po strani, Igor radi veoma odgovoran, zahtjevan i… vidjećete sami već kakav posao.
“Panker sam , ali i diplomirani fizioterapeut, specijalista pedijatrije, radim u Zavodu za djecu sa posebnim potrebama, sa djecom oštećenom u psihofizičkom razvoju, evo već nekih 12 godina. Radim sa djecom sa najtežim psihičkim i fizičkim oštećenjima. To su djeca sa cerebralnom paralizom, nedovoljnom mentalnom razvijenošću ili mentalnom retardacijom. Radim u Centru za predškolsko vaspitanje i obrazovanje Banjaluka, u kojoj postoji jedna grupa djece sa poteskoćama u razvoju i sprovodim fizikalnu terapiju. To je u stvari vrtić za djecu “Marija Mažar”, u sklopu kojeg postoji ta grupa djece”, opisuje Igor ugrubo svoj radni dan.
Crno-bijeli svijet
Smije se, dok priča o ljudima koji ga gledaju kao crnu ovca ili bijelu vranu, jer na posao dolazi kao panker – u kožnoj jakni sa nitnama, martinkama, lancima…
“Dešavalo mi se, kada sam tek počeo raditi, da me policija zaustavi direktno ispred vrtića, legitimiše me i pita me šta ja tu radim. Trajalo je to neko vrijeme, dok nisu skužili da nemam ništa s njima i da me nemaju za šta ‘handriti’ i ostavili su me na miru”, priča nam Igor o susretima sa drugim uniformama.
Dodaje da, srećom, to sad nisu učestali problemi, ali da je svjestan da zbog načina oblačenja obično misle da je mlađi nego što jeste.
“Ali evo, sijede sad već rade svoje (smijeh). Imam li problema zbog oblačenja? Pa, mogli bi biti kada se vraćaš kući sa posla pa nosiš maramu, tzv. “palestinku”, pa ti dobacuju “majmune jedan mudžahedinski”. Ili da neko na poslu smatra da si narkoman zato što dođeš sav u crnom, martinkama ili jaknom sa nitnama”, kaže on.
Zanimljiva stvar je da ga roditelji djece sa kojima radi svaki dan ne prepoznaju kada nije obučen u svoju radnu uniformu.
“Pazite, ja ga dođem nešto kao svojevrsni Betmen ili Supermen. Na poslu sam uvijek u uniformi i tamo sam profesionalnac, do te mjere da nikada sebi neću dozovoliti da se nekome obratim sa ‘ti’. Na kraju krajave, ni đaci iz srednje škole, smjer fizioterpeuti, koji dolaze kod nas na praksu me ne prepoznaju na ulici. Obično se dešava da me gledaju blijedo kada ih pozdravim na ulici”, smije se Igor.
Veliko srce i jak stomak
“Znaš, svi mi koji radimo u tom centru smo osobe za sebe. Ako želite da se bavite ovakvim poslom, potreban vam je jak stomak i veliko srce. Emocije pokušaš da ostaviš ispred vrtića. Tvoje je da uradiš posao, ko već kakav radi. Moraš da shvatiš da tu emotivnog vezivanja nema. Ne zato što smo mi neosjetljivi, nego zato što zbog svih okolnosti koje se dese u toku samo jednog dana, moraš emocije da držiš pod ključem. Ako to ne možeš, onda ne možeš ni da daš pomoć onome koji je treba od tebe”, iskren je on.
Igor kaže da je sve slične teške situacije prošao na praksi, gdje su ga pripremili na sve. Ipak, nekakvi ožiljci ostanu.
“Može se sve izdržati. Ponekad, kada si van tog svijeta, može ti zasmetati visokofrekventni dječiji plač ili, apsurdno, glasna muzika, a postaneš i nešto kraćih živaca u nekim konfliknim situacijama”, kaže Igor.
Za kraj smo se vratili smo se – panku.
“Ja to gledam kroz onu prizmu: što više ljudima nešto braniš, oni se više inate. Samim tim što su oni to rekli da su pankeri, prljavi, smrdljivi, psuju ili kakvu su već glupost napisali tamo, više će se djece okrenuti tome. Djeca su takva da će uvijek kontrirati. Ta definicija će samo izazvati kontraefekat”, zaključuje Igor.
Naslovna fotografija: Vimeo screenshot
