Sjećam se vremena kada su objavljeni prvi posteri i trejleri za “It Comes at Night“.
Filmski kritičari, kao i ljubitelji survival horora, skakali su od sreće. Jedna verzija promotivnog plakata je prikazivala psa koji laje na duboku misterioznu crninu šume. Sam prizor je dovoljan da pokrene lavinu različitih maštovitih scenarija u glavi i pokloni vam kvalitetne noćne more. Drugi prizor, također minimalistički, sadržavao je jednu ličnost koja fenjerom osvjetljava crvena vrata iz kojih ne zrači ništa dobro. Mnogo manje jeziv, davao je poruku da se iza njih krije nešto zaista strašno i da će u samom filmu taj “prolaz“ imati ključnu ulogu. Promocija i marketinška kampanja su odlično odrađeni, pa smo tako istog trenutka dobili osjećaj da ovoga puta stvarno nećemo ostati razočarani i da ćemo dobiti sve što smo ikada željeli u ovom pakovanju.
Međutim, kako je film postajao dostupan u svjetskim kinima, a samim tim se ubrzo pojavio i online, mogli su se pročitati komentari većinskim dijelom razočaranih i ljutitih gledalaca. Pored onog najčešćeg koji kaže da “film uopšte nije bio strašan i da je horor za slabiće“, pa do protivničkih “niste razumjeli poentu, ovo je čisto savršenstvo“, bilo je teško uskladiti odluku da li mu uopšte pružiti šansu. Ali, s obzirom na to da je veliki broj komentara subjektivan, pa ne daje realnu sliku, morao sam i sam provjeriti koliko ono što dolazi noću može opravdati dobivene pogrdne riječi.
Izolovana kuća u šumi i tročlana porodica koja se očajnički trudi da preživi virusnu apokalipsu, koja divlja Sjedinjenim Američkim Državama, odmah su dobili moju pažnju. U određenim situacijama, potrebno je nositi gas-maske, hladno oružje također može spasiti glavu, a izlazak tokom noći toplo se ne preporučuje. Teško je dodatno objasniti o čemu se radi.
Sada, da biste razumjeli obje strane – onu koja film pokušavaju zakopati i zaboraviti, a i onu koja ga smatra odličnim ostvarenjem – potrebno je provesti manje od dva sata ispred ekrana, a potom vidjeti šta dalje raditi. Prvi korak jeste da pitanja koja postavljate prije gledanja filma, tokom gledanja i nakon kraja,odmah izbrišete. Zašto? Jednostavno, odgovor nećete dobiti niti u jednom jedinom trenutku.
Šta je virus, kako je nastao, kada, gdje, koliko daleko se proširio, da li postoji lijek, postoje li sigurne zone…? Upravo tako, nećete dobiti ni najmanje naznake na odgovor, što je zaista frustrirajuće. Ali, sigurno mora postojati odgovor na pitanje šta/ko dolazi noću? U ovom slučaju, i ne baš. Ako imate slabe živce i željni ste da dobijete sve odgovore na kraju ili pak mislite da će se kockice same posložiti, možda će biti dobro da zaobiđete ovaj film u širokom luku.
Pravi (i jedini?) zaplet počinje one večeri kada Will (Christopher Abbott) pokuša opljačkati rezidenciju u kojoj boravi spomenuta porodica, kako bi svojoj ženi i djetetu obezbijedio hranu i vodu. Glava kuće, Paul (Joel Edgerton), uvjeren u njegovu priču, odlučan je da primi još troje potpuno nepoznatih ljudi i omogući im sklonište. Ogromna paranoja će, iako svi žive pod istim krovom i svi su u “istim govnima“, ubrzo stvoriti nepovjerenje i antipatiju među članovima ove male zajednice. Želja za preživljavanjem će nadvladati želju da se brže i jednostavnije pronađe bilo kakvo rješenje.
Ono u čemu je režiser Trey Edward Shults s jedne strane briljirao jeste većina scena u kojima vladaju tenzije među članovima porodica i stalno izazivanje publike, na način da stalno očekujemo više i više.
Za primjer, scena u kojoj Paul i Will kamionetom odlaze do Willove porodice. Jednostavnim i mirnim pokretima kamere, bez ikakvog dijaloga ili atmosferične muzike, gradi se osjećaj straha i pitanja kada će se nešto pogrešno desiti između njih dvojice. Također, scena u kojoj Stanley, spomenuti pas sa postera, počinje da laje na nešto što je u šumi, a niko od prisutnih ne može da primijeti šta se tamo nalazi, užasavajuća je, jer je strah koji se pojavi na njihovim licima zaista odlično odglumljen, a sve eskalira kada Stanley otrči u šumu kako bi pronašao izvor uznemiravanja. Krajnja kulminacija sukoba i prebacivanje uloge taoca sa ličnosti na ličnost vas mora oduševiti.
Nećemo se lagati, kinematografija je ovdje zaista fascinantna, od osjećaja klasutrofobije, stalnog naprezanja da pronađemo nešto što možda nije u prvom planu i blagih pokreta kamera koji kreiraju duge kadrove, kao i još većina elemenata uobičajenih za indi horor, koji su također ovdje prisutni. Za budžet koji je korišten i ono što je sa njim postignuto, nemamo na šta da se požalimo. Da li je upravo on krivac zbog nedovoljno razvijene priče? Pogodili ste, odgovora nema.
A sada ona druga strana. Strana hejt komentara ili zašto nismo dobili ono što smo očekivali. Shvatljivo je da su ljudi bijesni, jer su njihova visoka očekivanja minimalno zadovoljena i ispunjena. Zadnja scena će se završiti, a pitanja će i dalje visiti u zraku, neodgovorena. Međutim fali tu još nešto pored nedorečenih stvari, koje su i najveći problem u čitavom paketu.
Radnja i ličnosti. Pored toga što je sve zamišljeno i prezentirano kao survival horor, ovdje smo više fokusirani na odnose porodica i ko će prvi učiniti neki pogrešan korak te kakve će posljedice toga biti, pa tako, s vremena na vrijeme i zaboravimo na “smrtonosni“ virus, koji je glavna prijetnja, i sve ostale moguće probleme koje povlači za sobom. Povezanost uvodne i krajnje scene je očigledna, ali da li je situacija išta jasnija nego što je bila u uvodnoj sceni? Nije.
Da se vratimo na naše glavno pitanje: Zašto noć treba predstavljati ključ radnje? Ne znamo. Međutim, internetom kruže objašnjenja da se “ono“ što dolazi noću zapravo nalazi samo u našim glavama i u umovima naših junaka. Pa tako kada god posmatramo snove koje ima Travis (Kelvin Harrison Jr.), događaji su uglavnom povezani sa destruktivnim virusom i inficiranim osobama. Crvena vrata, koja predstavljaju jedini ulaz u kuću, često ga magnetski privlače, pa više nismo sigurni da li posmatramo njegove snove ili stvarne događaje, što će se na kraju iskazati kao jedno od rješenja raspleta.
Čini se da je radnja prilično nedovršena, jer smo na kraju u istoj poziciji kao i na početku. Iako osjećamo nervozu i nepovjerenje među samim ličnostima, premalo je vremena da bismo se približili ikome od njih, pa na smrt ostajemo totalno ravnodušni. Dijalog uopšte ne otkriva puno, niti o njihovim pozadinskim pričama, niti o planovima za budućnost, pa je teško procijeniti njihove namjere i postupke.
“It Comes at Night“ je savršen primjer kako nečemu solidnom dati savršenu masku koja će upecati ogroman broj ljudi. U dosta navrata pomislio sam da gledam moderni i nadograđeni ili ipak osiromašeni “The Witch“, jer postoje identični zapleti, momenti i scene. Ako ste pogledali i jedan i drugi, sličnosti će vam biti kristalno jasne. Na putu da se “The Witch“ koristi kao glavni uzor za realizaciju ideje, negdje se pojavila blokada.
Sve u svemu, ne bih rekao da je ovo jedan promašen projekat koji treba zanemariti u svijetu horor filma, jer ima dosta svijetlih trenutaka, ali i mnogo šupljina koje mogu poslužiti kao inspiracija za nove projekte smještene u isti univerzum. Iako nam produkcijska kuća A24 svake godine donosi kvalitetne i originalne sadržaje, “It Comes at Night“ se ne nalazi na samom vrhu ljestvice, ali mu je definitivno potrebno posvetiti makar malo pažnje. Nadajmo se samo da “Heraditory“ neće ponoviti isti promotivni trik i tako otići u zaborav. Možda je potrebno samo malo mašte.
Naslovna fotografija: A24
