Ima tako tih ljudi koji vole da se igraju brojevima i hronologijom. Ima, recimo, pisaca koji će, kad objave drugu po redu svoju knjigu, udesiti da se ona zove “Druga knjiga”. Ima tako i kantautora koji će, kad objave treći po redu svoj solo album, udesiti da se on zove “003”.
Đorđe Balašević se i prije i poslije svog trećeg albuma pokazao kao najveći estradni majstor lucidne i zaigrane slamnigovske rime. Kad kažem “slamnigovska rima“ mislim na rime na tragu onih koje je u našu kulturu na najefektniji način uveo pjesnik Ivan Slamnig (1930-2001), rime koje spajaju strane riječi i imena sa našima na način dotad neviđen. Vjerovatno je neko i prije Slamniga rimovao staklo i pakao u genitivu (stakla/pakla), ali definitivno niko prije njega (u pjesmi “Koga su slali u Galiciju?”) nije u tu rimu uvukao i čuvenog austrijskog pjesnika Georga Trakla.
Balašević je, kažem, na tom tragu skovao dosta uspješnih stihova (a, usput budi rečeno, ima i pjesmu što se zove “Galicija”). U jednoj ranoj pjesmi pominje Perl Bak (Pearl Buck), pa kasnije s prezimenom rimuje našu riječ “čak“. U “Panonskom mornaru” pak kaže: “Rođeni sam moreplovac ko Magelan / Il još bolje ko admiral Kuk / u ravnici usred njiva gubim elan / Nasukan u žitu morski vuk”.
Koju godinu kasnije, u pjesmici “Predlog”, Čabi Čeker (Chubby Checker) se rimuje sa “šmeker“, a u drugoj polovini osamdesetih, u jednoj od najefektnijih rima tog tipa, susreću se Raj Kuder (Ry Cooder) i “kutijica za puder“.
U Balaševićevu pjesmu Raj Kuder je došao pravo iz filma “Pariz, Teksas” (“Paris, Texas”), za koji je napisao muziku. Ako iko u to sumnja, dokaz je u jednoj ranijoj pjesmi, onoj što je objavljena baš na albumu “003” (godina je 1985). Pjesma se zove “Mani me se, lepa Nasto” i ide ovako:
Proganja me stalno Nastasja Kinski,
svaki dan mi dolazi u san.
Priča da me voli, baš ono, odistinski,
i vene zbog mene.
Brine me, pomalo, ta lepa omladinka.
Ne mogu da odobrim njen stav.
Nosi moju sliku k o zaljubljena klinka,
moju sliku u novčaniku.
Sve je to lepo i sve mi to laska,
al mojoj faci ne pristaje maska.
Ja na te stvari gledam starinski
– mani me, drugarice Kinski!
Nisi ti kriva, stvar ne primaj lično!
To su principi il tu nešto slično.
Ja sam za drugu devojku rast'o,
mani se mene, lepa Nasto.
Ne mogu da shvatim šta nalazi na meni
osim što sam visok, lep i plav?
Čim joj nešto kažem, a ona porumeni
pa skokne da me cmokne.
Njen pogled ruši i obara s nogu
al ja se branim koliko već mogu.
Snažno me grli, sve grčko-rimski,
htela bi da me ljubi filmski.
Polako snajka, obustavi napad,
vrati se lepo na svoj truli zapad!
U “Pariz, Teksas” i među ljude-mačke,
ja nigde ne mrdam iz Bačke!
Čovjek koji je već bio velika jugoslovenska zvijezda piše čisto fanovsku pjesmu iz perspektive anonimusa koji je umislio da je u njega zaljubljena žena koja u tom trenutku ima status najpoželjnije na svijetu. Kad kaže da ga pomalo brine “ta lepa omladinka“, istovremeno aludira i na razliku u godinama – Balašević je rođen 1953, a Nastasja Kinski (Nastassja Kinski) 1961. godine – i na činjenicu da je ona još kao tinejdžerka skandalizovala svijet visoko seksualizovanim ulogama, kao i pikantnim detaljima iz privatnog života.
Balašević objavljuje pjesmu godinu dana nakon što je Vendersov (Wim Wenders) “Pariz, Teksas” pokorio planetu. Nastasja Kinski u tom trenutku ima 23 godine, a to joj je već 13. važna filmska uloga. To što su joj Venders i Sem Šepard (Sam Shepard) dali ulogu Džejn Henderson je zapravo neodvojivo od reputacije i legende koju je oko sebe već stvorila. U toj reputaciji ima nečeg mračnog i prokletog, što zbog reputacije njenog oca Klausa Kinskog, što zbog reputacije Romana Polanskog s kojim je već bila u vezi, što zbog cijelog niza uloga u filmovima u kojima se kombinuju erotika i horor, što zbog one glasovite fotografije Ričarda Avedona (Richard Avedon).
Čak i ako ne znamo da joj je srednje ime Aglaja (Aglaia), u auri Nastasje Kinski lako je uočiti nešto što kao da dolazi iz svijeta Dostojevskog (Fyodor Dostoyevsky). Ta vrsta poetike Balaševiću je uglavnom odbojna (koliko god u “Virovitici” tvrdio da ga “obara“), mada je neke od najboljih svojih pjesama skovao prepustivši joj se (“Crni labud”).
U pjesmi “Mani me se, lepa Nasto”, on je uglavnom efektno satiričan. Vješto prezime Kinski rimuje sa “odistinski“ i “starinski“, još vještije joj tepa “Nasto“ samo da joj kaže da je “za drugu devojku rast'o“. Na samom kraju, u nečemu što će tek kasnije postati manirizam, brani se šaljući napast natrag među ljudi-mačke, u “Pariz, Teksas”, da baš ne kažem u njen rodni Berlin ili nekuda još dalje, ostavljajući sebe (u) svojoj Bačkoj, koja se s nekim njemu dragim imenicama baš onako lijepo rimuje.
Ali, ako se poetikom i ne naslanja na Dostojevskog, ima nečeg ruskog kod Balaševića, što vuče na onu Gogoljevu (Nikolai Gogol) da smiješna priča, dovoljno pažljivo pročitana, postaje tužna. Takve su često i Balaševićeve najparodičnije pjesmice, a vrijeme im nekad nabaci neku skoro zastrašujuću patinu.
Ima na albumu “Marim ja” iz 1991. godine, objavljenom jedva koju nedjelju prije nego je sve otišlo do vraga, ona pjesma o zlim dedacima, očito inspirisana serijom samita predsjednika SFRJ republika u jalovom pokušaju da se spriječi rat. Znate tu pjesmicu, žurka je na godišnjici braka, svi se dobro zabavljaju, ona neka budala upali televizor, na programu je dnevnik ili neka informativa i žurka odlazi u neku stvar. Slušam tu pjesmicu neki dan, pa mi je nakon svega što se desilo više tužna nego zabavna, a onda se zbog jedne strofe, skoro zaboravljene, na trenutak smrznem. Pjevuši, dakle, Balašević:
Ta glupost s televizorom je bila teški kiks,
jer mužjaci su penili o vojnim silama,
a dame su se povukle da gledaju “Twin Peaks“
i niko više nije sluš'o starog Dilana.
Prošlo je više od četvrt vijeka, snimljen je novi “Twin Peaks“, stari Dilan je postao nobelovac, a ovdašnji mužjaci i dalje pjene li pjene o vojnim silama…
Naslovna fotografija: privatna arhiva
