Uraditi ispravan korak u svijetu filma i režije nije nimalo jednostavno. Kako se kaže: “nije se rodio ko je narodu ugodio“.
To se, pored ostalih sfera u životu, usko povezuje i sa svijetom sedme umjetnosti. Publika filma, koje danas ima više nego ikada i koja svakim danom sve više raste, ima široke i raznolike zahtjeve koje jedan pojedinac ne može da ispuni. Čak i da pravite mnogobrojne serijale, nastavke, prethodnike, rimejkove i šta sve ne, često će se naći masa koja će vam okrenuti leđa i prestati pratiti vaše radove. Kao pozitivan rezultat, shvatate da zadovoljstvo umjetnosti nije udovoljavanje drugome, već samome sebi. Slobodni ste da ispoljavate svoju kreativnost na način kako ste željeli i zamislili, bez brige da li će se nekome svidjet ili ne.
“Dobri Vil Hanting” (“Good Will Hunting“) se uselio u mejnstrim krugove i na neki način postao blokbaster sa kraja devedestih godina. Dokaz? Prelistajte kanale i program na TV-u u sljedećih par dana i, neočekivano, “Good Will Hunting“ se mora pronaći makar na jednom. Gus Van Sant je tada učinio pravi korak i sam dostigao vrh svijeta, i postao “mejnstrim“.
Njegova sljedeća odluka je za jednu stranu bila totalno nepromišljena, pogrešna i definitivno bespotrebna, a neki su i dan-danas zahvalni na svemu što nam je tada poklonio. Riječ je, naravno, o Santovoj famoznoj trilogiji smrti (“Death Trilogy“), upravo onoj koja je izazvala žestoke polemike i rasprave među fanovima koje se mogu i danas čuti. U periodu između 2002. i 2005, Gus Van Sant je snimio tri filma, prvenac “Gerry“, zatim “Elephant“ i na kraju “Last Days“. Razlog napuštanju kino sala i negativnih kritika jeste što su ljudi smatrali da je ovaj trio dosadan, naporan, bez ikakvog značenja ili “obično smeće“ kako bi ga neki nazvali.
Prvi koji se pojavio u kinima, “Gerry“, okupio je već dobro poznata imena, a to su Matt Damon i Casey Affleck.
Radnja filma: Dva prijatelja se izgube u pustinji dok pokušavaju da dođu do nama nepoznate lokacije/stvari, pa će se u povratku morati izboriti sa dehidracijom, beskrajnim krajolikom i užasnom vrelinom kako bi preživjeli.
Prvi put kada sam pročitao o čemu se radi, zvučalo je prezanimljivo da bih preskočio, misleći da se radi o preživljavanju i eventualnom sukobu koji će nastati među ličnostima. Sve što sam znao je kratki sinopsis i da su u filmu samo dva lika. Pretpostavio sam da zaplet i radnja jednostavno moraju biti originalni i zanimljivi, pa ću provesti više od sat vremena zalijepljen za ekran. “Gerry“ ili “preživljavanje sa dugim, dugim kadrovima“ na kraju nije ispunio moja očekivanja, ali je silno čitanje i istraživanje u želji da makar malo shvatim šta sam upravo pogledao pomoglo da makar malo promijenim svoje mišljenje.
Kada čujete glumačku postavu kakva je ovdje, očekujete mnogo interesantnog dijaloga i zanimljivih raspleta i zapleta. Shvatite da toga ovdje neće biti. Već od samog početka, kada ih posmatramo u dugoj sekvenci vožnje do njihovog odredišta, jasno je rečeno da je minimalizam ovdje glavna uloga. Dijaloga skoro i da nema, a i rijetke rečenice koje su izgovorene nama, kao gledaocima, potpuno su nejasne da bismo shvatili njihove ciljeve i čitav razlog dolaska u ovu divljinu. Pošto “Gerry“ očigledno nije film koji će vas zabaviti i opustiti, otići ćemo malo dublje u njegovo značenje.
Pozadinska priča iza velikog broja dugih kadrova kaže da je Gus Van Sant, inspirisan radovima slavnog mađarskog režisera po imenu Béla Tarr, odlučio i sam eksperimentisati sa minimalnim brojem kadrova i tako nam dopustiti da se pronađemo u centru radnje, kao pozadinski posmatrači. Ovdje ćemo gledati jednostavne kadrove hodanja koji traju i duže od 10 minuta. Dakle, većinski dio filma jeste šutljivo i sumorno traganje za autom ili vodom kako bi spasili sebe pošto nisu uspjeli pronaći ono što su željeli.
Zašto je žestoki nagon za preživljavanje zamijenjen površnim i bezličnim dijalogom, kao i usporenim tumaranjem bez ikakvog plana? Neki bi rekli da su svjesni svoje smrti i da na taj način, ako izbjegavaju da pričaju o svojoj sudbini, izbjegavaju i suočavanje sa njom, sve dok se ne desi preokret, pa smrt zapravo postane jedina nada i jedino rješenje čitave situacije. Ako posmatrate ovu situaciju kontrasta između života i smrti, možete doći do zaključka da je početno traganje imaginarno i razlikuje se od čovjeka do čovjeka, ono je što svi tražimo i želimo pronaći kad-tad u životu.
Ako zanemarite sve do sada nabrojane mane, možete uživati u kadrovima pustinje koji su lijepi i detaljni, pa sam se par puta zapitao koliko li je truda samo uloženo da se pronađe “ona prava“ lokacija koja bi pokazala gledaocima koliko priroda može biti paklena. Također, element koji je fenomenalan jeste upravo povezanost sa karakterima na nivou izolacije. Iako ne znamo ništa o njima, pa čak ni imena (u filmu se jedan drugom obraćaju sa Gerry), gotovo da osjećamo nemir i strah unutar tijela zbog trenutne situacije. Nemojte se začuditi ako se počnete preznojavati, oči vam se osuše ili ožednite tokom gledanja. Pored toga što vam može biti iscrpljujuće, zaista može utjecati na vas, i psihički i i fizički.
“Gerry“ nije jedan od onih filmova koji izlaze svake godine iznova i iznova sa malim promjenama i našminkavanjima. Odlična stvar je što ste slobodni da ga interpretirate na vlastiti način, kako vi osjećate da treba biti, jer u ovom slučaju ne postoji tačno i netačno, može biti samo onako kako vi želite. I sada, ako poredite jedan “bogati“ film kao što je “Good Will Hunting“ sa naizgled “siromašnim“ kakav je ovaj, da li to znači da je jedan profesionalno, a drugi naizgled amaterski urađen? Iako je scenario, kao i čitav proces snimanja, improvizovan i stalno mijenjan tokom snimanja, krajnji rezultat su izostavljeni mnogi ustaljeni filmski elementi, pa zbog toga i neće biti prihvaćen u širokim masama.
Čak i ako vam se svidjelo i cijenite ono što se pogledali, nužno je da otkrijete, pročitate i istražite sve što možete kako biste dobili jasnu sliku, bolje razumjeli režisera i njegovu namjeru, ali i stavili sebe u njegovu ulogu i prepustili se mašti. Jedan od onih filmova koji predstavljaju iskustvo, nebitno da li pozitivno ili negativno (sami odlučite), nebitno je da li ćete ga pogledati više ikada u životu, jer ga i nakon jednog puta nećete tako lahko zaboraviti. Ostavit će vas izmorene, pospane, žedne, gladne i oduševljene (više-manje), sa puno upitnika iznad glave. “Gerry“ je oličenje umjetničke slobode, pa je Van Sant jednostavno uradio pravi korak, upravo ono što je htio.
Naslovna fotografija: THINKFilm
