U završnici ovog meseca mačaka u godini psa, blog Prerazmišljavanje anketirao je pratioce na Twitter-u o omijenim mačkama iz književnosti.
Ne čudi me da je većini ispitanika prvi na pameti bio Behemot iz večito više kultnog nego klasičnog romana “Majstor i Margarita” (“Ма́стер и Маргари́та”). Odmah za njim obreo se i Češirski Mačak, u stopu praćen Poovim sablasnim Plutonom. Zanimljivo je da se znatno manji broj ljudi setio “Mačka u čizmama”, ali i da je ona o mačku Toši, izgleda, jedna od omiljenijih priča s ove strane jezičke barijere.
Razmišljala sam i dalje i dublje o ovome, i pronašla još nekoliko mačaka, ili, pre, ideja o mačkama, koje bi valjalo pomenuti i raščitati. (Ima čak i jedna bonus mačka, koja čak nije ni sasvim mačka, ali koja se mora pomenuti u tekstu ove sorte.)
Uglavnom, knjige koje bi svako trebalo barem da otvori, ali koje će, ipak, mačkoljupcima biti posebno interesantne, jesu sledeće:
1. “Doživljaji mačka Toše”, Branko Ćopić
“Mačak Tošo u djetinjstvu bio je vrlo malen, što zna i ćorava kvočka koja je iščezla u lanjskoj poplavi. Nekad je imao buva, a možda ih i sad ima. Kad je kod kuće, rado sjedi na čičinom ramenu, a kad se izgubi, ne znamo gdje sjedi. Sprijeda ima glavu, pozadi rep, noge su mu dugačke do same zemlje, a kad legne na leđa, onda mu nisu do neba.”
Što će reći, oneobičena, slatka-da-nema-slađe priča za decu, o sasvim svakodnevnom mačku, koji povremeno biva zamenjen za razbojnika, ponekad za lava, ali nikada, čak ni s one strane stilskih figura, ne istupa iz okvira svoje prirode.
2. “Crni mačak” (“The Black Cat”), Edgar Alan Po (Edgar Allan Poe)
“Unatoč mom zazoru od mačka, činilo se da njegova privrženost meni raste. Slijedio me u stopu s upornošću koju bi čitalac teško pojmio. Gdje god bih sjeo, sklupčao bi se pod mojim stolcem, ili bi mi skočio u krilo, namećući mi svoje odvratno umiljavanje. Ako bih ustao da odem, saplitao bi me se među nogama gotovo me obarajući na tlo, ili bi mi se, zarivši svoje duge i oštre pandže u moju odjeću, uzverao na prsa. Iako sam u tim trenucima čeznuo da ga usmrtim jednim udarcem, ono što me priječilo bilo je, dijelom, sjećanje na moj prijašnji zločin, ali, ponajviše – dopustite da to odmah priznam – posvemašnji užas od te životinje.”
Crni mačak Pluton u svojoj suštini nije suprotnost Tošina, i to je vrlo važno. Mačka je mačka, a razlike su u našoj percepciji, tj. u onome što će konkretna mačka u nama probuditi, i šta mi budimo u njoj.
3. “Garfild” (“Garfield”), Džim Dejvis (Jim Davis)
“Večito samo jedem i spavam. Jedem i spavam. Jedem i spavam. Mora da u ovom mačećem životu ima nešto osim toga. Nadam se da nema.”
Znam, tehnički (čitaj: puristički), nije knjiga, ali KAKO napraviti ovakvu listu bez Garfilda?
