Odmah da se zna, na listi nije kukanje, iako je najrasprostranjenija metoda. Nije se prosto pokazalo dovoljno efikasnim.
Umjesto toga, postoji nekoliko drugih stvari koje mladi umjetnici mogu sami da učine kako bi sebi obezbijedili bolje uslove za rad, a svom radu veću publiku.
Jasno je da je svijest javnosti kod nas da se za umjetnost ne plaća, pa se očekuje da ulazi u muzeje i galerije budu besplatni, da se filmovi i muzika nabavljaju na torentima, a umjetnička djela plaćaju koliko i prosječna majica za sezonu proljeće/ljeto. Istovremeno, postoji tendencija da se gledaju i slušaju samo etablirana imena, sa izuzetkom pokojeg talent-šoua – i ovdje ne govorimo o mejnstrim publici, već je i alternativna publika kod nas konzervativnija prema novitetima nego drugdje na našem kontinentu.
Sad kad smo izmislili toplu (šta toplu, vrelu!) vodu, da se pozabavimo onom drugom stranom – šta mladi umjetnici mogu sami da urade da se s ovim problemima (iz)bore od starta?
1. Novac ne raste na drvetu (nego na internetu)
Da počnemo od novca, odakle stvari i kreću. Stavovi o komercijalizaciji sopstvenog talenta zarad egzistencije i investiranja u dalje razvijanje su različiti, ali realnost je prilično jasna. Ako veličine poput Stinga i Eltona Džona (Elton John) sviraju po vjenčanjima (i to Donaldu Trampu, recimo), novije zvijezde kao što su Migos nastupaju na 18. rođendanima advokatskih sinova, a čitav Holivud stoji u redu za reklame najskupljih brendova, zaključak se sam nameće. Stoga, o pretvaranju talenta u prihod se mora razmišljati i kada nisu u pitanju milionski angažmani za novu vilu, već skromnije zarade dovoljne da se pregura mjesec.
Prednost koju ima mlađa generacija umjetnika je internet, odnosno razne web platforme putem kojih se može doći do zarade. Bilo da su u pitanju stock foto i video servisi, kakvi su Shutterstock, Thinkstock ili VideoHive, brojne platforme za prodaju umjetnina i dizajna u originalu ili adaptaciji na odjeću predmete, ili pak standardnije freelance opcije Upwork ili Fiverr gdje ima prostora za razne tipove talenata, internet je pun mogućnosti da se dođe do pristojnog honorara.
Kao i drugdje, i ovdje je najteži početak, ali ako budete uporni i vrijedni, možete ovim putem skinuti povelik komad finansijskog tereta sa svojih leđa. Dodatna prednost je što web varijante nude anonimnost, pa možete potpuno odvojiti svoj poslovni alter ego od umjetničkog.
2. Koristite sve prilike koje se otvaraju
Ne postoji mnogo prilika za mlade talente, kojom god umjetnošću da se bave. Sigurno daleko više opcija danas ima nadarena pjevačica nego vješta vajarka, ali je i konkurencija u prvoj od tih oblasti nemjerljivo veća, pa se sve izbalansira na nivo “nije dovoljno ni za koga“.
Stoga, doslovno ne postoji valjan argument za propuštanje prijava na konkurse i takmičenja, jer one u pravilu ne iziskuju ništa više od malo truda i vremena. Uzmimo za primjer najaktuelniji konkurs u Republici Srpskoj, “Novo ime“, putem kojeg mladi umjetnici mogu da dobiju novčanu podršku u vrijednosti do 5.000 KM. Sve što je potrebno za prijavu su jedan ispunjen formular i jedan snimljen video bilo kakve produkcije. Ukoliko je nekome to preveliko cimanje, kako će se tek izboriti sa izdavačkim kućama, distributerskim lancima, autorskim ugovorima…?
Kao neko ko je duže od pola decenije dio PR tima muzičkog festivala Demofest, tvrdim da su defetizam i pasivnost osnovni problemi domaće art scene, jer ako se ni dobar dio samih umjetnika (i to još mladih) ne bori za sebe, zašto bi to činio iko drugi? Srećom, mnogo puta sam svjedočio i pozitivnoj potvrdi ovakve teze, zaključno sa bendovima Seine i Wolfram, koji su bili među pobjednicima na pretprošlom i prošlom Demofestu, do čega su došli tek nakon više prijava i učešća na ovom festivalu.
3. Samopromocija!
Ima li omraženije riječi u svijetu umjetnosti? Možda samo “Grand“. No, voljeli je ili ne, samopromocija je sve i svja, oduvijek. Ako neko zaista misli da je tek danas uhvatila maha, a svi umjetnici koje držimo za najveće od antike do današnjice zaista bili najbolji u svom vremenu, cijenim taj dobrodušni pogled na život.
Samopromocija nije loša stvar. Takve konotacije je poprimila zbog raznih pojavnih oblika, koji su se kretali od žute štampe do “za zakletvu Titu ja spev’o sam stih” pristupa, ali je ona mnogo širi pojam, i ovdje govorimo o njenim “čistijim” vidovima. O isticanju, ne sebe lično i ne po svaku cijenu, već svog rada i realnih uspjeha.
Odsustvo sa društvenih mreža se danas može oprostiti samo ekipi iz svijeta filma, mada i to prvenstveno zbog siromaštva regionalnih filmskih produkcija, koje pruža dovoljno vremena da se skoro svi lično upoznaju. Manje-više svi ostali mladi umjetnici bi morali da imaju Facebook stranicu, a vizuelni artisti i Instagram nalog. Piscima bih preporučio i Twitter profil. Zavisno od umjetnosti kojom se bavite, tu su i razne digitalne platforme, od Deezer-a do Behance-a, gdje je prisustvo u 21. vijeku obavezno.
Nije neophodno da na ovim mrežama “živite”, po jedna objava na svaka 2-3 dana je za početak sasvim dovoljna, uz povremeno sponzorisanje nekog sadržaja manjim iznosima, jer pomoću nekoliko evra možete da dosegnete desetak hiljada ljudi. Društvene mreže pružaju jedinstvenu priliku u današnjem svijetu da se neposredno obratite baš onim osobama koje želite da saznaju za ono što radite i pozovete ih da vas slušaju/čitaju/prate. Svako vrijeme je imalo svoje glasnike koji su pronosili vijesti o ljudima i djelima, a danas je umjetnik sam svoj glasnik – i to je, vjerujte, najbolja stvar koja je mogla da mu se desi.
4. Samo promocija…
Kao nastavak na prethodnu stavku dolazi promocija u medijima. Fokusirajte se na elektronske medije, jer mlađa populacija prati uglavnom njih, ali nemojte zapostaviti ni staru gardu – TV, radio i novine.
Savremeno novinarstvo je mnogo manje glamurozno od onoga što pokazuju “Pod lupom” (“Spotlight”) ili “Doušnik” (“The Post”). Mediji danas imaju hroničan nedostatak ljudi i vremena, ali je to ujedno dobra prilika da im se sami javite i ponudite im svoj rad kao lijepu priču. Dešavanja u oblasti kulture su u većini gradova toliko siromašna da će vam novinari čak biti zahvalni, vjerujte.
No, potrudite se da to javljanje bude profesionalno. I ja ću ovdje biti profesionalan, pa neću pomenuti neke primjere “saopštenja” i “poziva” za medije koje i mi na Bosonogoj dobijamo. Oni nisu odraz neznanja koliko puke ljenosti. Samo unesite u Google riječi “kako se piše saopštenje za medije”, i pronaći ćete hrpu korisnih linkova sa vrlo jasnim i preciznim savjetima. Nije to kvantna fizika, ne bojte se. Sročite pristojan i pismen tekst, obavezno prikačite neku fotografiju uz njega i ponudite medijima svoju vijest. Neće svako svaki put objaviti, ali korak po korak, objavu po objavu.
Takođe, neki mediji i sami tragaju za mladim talentima o kojima vrijedi pisati, pa možda baš čekaju nekoga poput vas. I mi smo tako u serijalu “Hod po trnju sa…” pisali o Milici Vučković, Igoru Bijeliću, bendu Holographich Human Element i drugima, pa nam se slobodno javite.
5. …i poneka saradnja
Kvalitetna promocija košta. Atraktivan plakat za izložbu, dobar muzički spot, profi fotografije djela ili umjetnika… Sve to ima svoju cijenu. I treba da je tako.
Međutim, uvijek ima drugih mladih umjetnika spremnih da izađu u susret, bilo iz kolegijalnosti ili zato što im i samima promocija dobro dođe. Muzički spot može da bude nečija ispitna vježba, a promo fotografije nečija prilika da se njegov ili njen potpis nađe širom mreža i u raznim medijima. Po principu “zajedno smo jači”, saradnje su često pokazivale kao izuzetno dobre opcije za stvaranje kvalitetne priče koja će skrenuti pažnju na sve uključene u nju, a iz koje se mogu izroditi i neke nove umjetničke ideje.
Koliko je slabo shvaćen ovaj potencijal, najbolje govori anegdota koju je ispričao kolega iz Beograda, muzički fotograf sa decenijskim iskustvom u svom poslu, kojeg za ove potrebe ne bih imenovao. “Neću više nikada da radim sa rok bendovima”, rekao je jednom, objašnjavajući kako je za nekoliko desetina njih besplatno pravio serije profesionalnih fotografija, da bi ih tek nekolicina kasnije i koristila, iako im se po društvenim mrežama uhvatila digitalna paučina.
To je, nažalost, najslikovitiji opis apatije koja je obuzela većinu umjetničke scene. S druge strane, to je i pravi motiv za svijetle primjere koji bi mogli da pokrenu stvari u nekom drugom pravcu.
Naslovna fotografija: Shutterstock.com
