Nikolu Vučinića smo upoznali u Drvengradu tokom trajanja filmskog festivala Küstendorf, i zapamtili ga, između ostalog, po tome što je dobitnik nagrade Bronzano jaje na pomenutom festivalu.
Rođen je 1991. godine, a već ima diplomu Fakulteta političkih nauka u Podgorici, dok trenutno studira režiju u Cetinju. Iza sebe ima dva kratka filma, “Lumpen” i “Žeđ”, koji su zajedno prikazani na više od 10 festivala, te osvojili tri nagrade.
Razgovor sa Nikolom započeli smo pitanjima o utiscima sa festivala, ali smo se dotakli i nekih drugih, ozbiljnijih i neozbiljnijih tema.
BOSONOGA: Prošlo je više od mjesec dana od Küstendorfa, kakav je osjećaj gledati Bronzano jaje na polici?
NIKOLA: Ne stoji na polici, ali pretpostavljam da pitanje nije doslovno kako je gledati Bronzano jaje na polici, već da li mi je drago što sam dobio nagradu. Jeste, jako.
BOSONOGA: Kakav je generalno osjećaj studentu Akademije da dobije priznanje na jednom toliko poznatom i priznatom festivalu?
NIKOLA: Lijep. Meni festivali i nagrade znače, jer mi predstavljaju ohrabrenje da možda treba da se bavim ovim čim sam krenuo da se bavim. Nagrada na Küstendorfu mi je bila veliko zadovoljstvo, jer kad se desi tako nešto, konstantna sumnja i preispitivanje koje prate sve što radim makar na neko kratko vrijeme utihnu.
BOSONOGA: “Lumpen” je nastao kao vježba na Akademiji, ali šta je inspiracija iza tog filma i odakle njegov naziv?
NIKOLA: Jeste, to je ispit na prvoj godini režije kod prof. Marije Perović. Inspiracija je vjerovatno bila aktuelna situacija u Crnoj Gori. Moguće je da je to što sam bio svjedok nečega što je meni djelovalo kao surovo oduzimanje dostojanstva jednoj grupi ljudi, možda i čitavoj generaciji, uticalo da se pozabavim baš tom temom. Scenario je i pisan u periodu kada su razne grupe radnika bile prinuđene na štrajk glađu, čak su i spavali na ulici. Sve je to ostavilo utisak na mene i isprovociralo razmišljanje iz kojeg je nastao film. Ime filma je izvedeno iz lumpen-proleterijat, pojma koji u marksističkoj teoriji označava najniži društveni sloj/klasu, koji nema razvijenu revolucioanarnu svijest i revolucioanarni kapacitet, doslovan prevod bi bio krpa/dronjak.
BOSONOGA: Pas je u tvom filmu pokretač radnje. Koliko je to otežalo proces snimanja?
NIKOLA: Ne bih savjetovao studentima režije da svoj prvi film rade sa životinjama, kompikuje stvari. Morate da imate veterinare na setu, da vodite računa o psu, što je u ovom konkretnom slučaju značilo da imam 15 minuta da snimim scene sa psom, jer je to bio neki bezbjedan vremenski okvir da pas bude anesteziran bez posljedica. Ali, sve je to bilo neophodno, ma koliko loši uslovi rada bili. Ne možete i ne treba da pravite kompromise sa svojom vizijom. Ja sam imao sreće da sam imao dobre saradnike, pa je sve to išlo brže i lakše.
BOSONOGA: Da li bi se ponovo odlučio raditi projekat u kom je životinja tako bitan faktor?
NIKOLA: Ukoliko je to ključno za priču koju jako želim da snimim, onda da, ali generalno bih izbjegavao.
BOSONOGA: Kako se jedan politikolog odluči baviti režijom?
NIKOLA: Nemam odgovor na to pitanje. Režija je meni bila želja i prije FPN-a, ali sam završio na međunarodnim odnosima, proveo neko kvalitetno vrijeme sa kvalitetnim ljudima i nije mi žao tog preioda, naprotiv. Ali, u jednom trenutku osjetite da nešto fali, da vas nešto kopka, i onda sam napustio sve to i krenuo ispočetka.
BOSONOGA: Koliko činjenica da si završio političke nauke utiče na tvoj rad i razvoj na Akademiji?
NIKOLA: To je isto dilema. Sigurno da je drugačije studirati režiju poslije završenog fakulteta, imate širu osnovu i možete mnogo više da pružite tom procesu. Ali, s druge strane, dođete iscrpljeni, sa mnogo manje energije i spremnosti da budete student nego što bi to bio slučaj da sam posle srednje upisao. Ipak, mislim da je to prerano za režiju. Meni školovanje djeluje kao nekakav proces koji nikako da se završi. Već 20 godina sam u obrazovnom sistemu Crne Gore, nekad nije lako pred sobom opravdati sve te godine.
BOSONOGA: Svuda na internetu nailazimo na šalu da su Crnogorci svi u Beogradu. Da li je to istina i o čemu se tu zapravo radi?
NIKOLA: To nije istina, radi se o šali.
BOSONOGA: Moramo da pričamo o Mimi. Kako je moguće da je Mima Karadžić jedan od najaktivnijih i najpoznatijih filmskih radnika Crne Gore i šta možemo da učinimo da se to promijeni? I naravno, koje je tvoje mišljenje o svemu tome?
NIKOLA: Ne moramo da pričamo o Mimi Karadžiću.
BOSONOGA: Preporuči nam neke mlade umjetnike iz Crne Gore na koje bi trebalo da obratimo pažnju?
NIKOLA: To je nezahvalno pitanje, jer ću sigurno propustiti nekoga da pomenem. Nabrajanje uvijek nekako djeluje primitivno, ali pojavila se jedna nova generacija mladih, talentovanih filmskih reditelja, koji snimaju dobre filmove, koji su prisutni i nagrađivani na značajnim festivalima i mislim da će u narednom periodu da se dese neki kvalitetni filmovi. Relativno skoro treba očekivati prvi dugometražni film Ivana Salatića, tako da obratite pažnju na “Mornaricu“.
BOSONOGA: Kakav je plan za tvoje buduće projekte, čemu možemo da se radujemo?
NIKOLA: Bojim se da su u ovom trenutku to samo školske obaveze koje pokušavam da preživim. Ali, imam u glavi neke dvije priče koje me sve više zanimaju i češće tjeraju na razmišljanje i koje će se, nadam se, realizovati naredne godine, kada otopli, a najesen će se vjerovatno desiti i dokumentarni film koji je u pripremi.
Naslovna fotografija: Nikola Vučinić privatna kolekcija
